VELIKI ČETVRTAK
Na ovoj osobitoj svetoj misi podsjetili smo se i na Isusov čin kada je on, Učitelj i Gospodin, oprao noge svojim učenicima. To isto učinio je naš Biskup opravši noge dvanaestorici župljana. Smisao ovog čina nalazi se u Isusovim riječima: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Tog je dana Isus više puta apostolima uputio riječi: „Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas.”
Sveto Otajstvo prenešeno je na kraju sv. mise na mjesto „ Božjeg groba“ gdje su vjernici ostali u molitvi i klanjanju, na spomen Gospodinove smrtne borbe u Getsemanskom vrtu kad je rekao apostolima : “Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom” (Mt 26,38)! Bio je to za njega čas napuštenosti i samoće, nakon kojeg je, usred noći, slijedilo uhićenje i početak mučnog i teškog hoda prema Kalvariji.
Biskup je izrekao poticajnu propovijed kako slijedi:
Svakako valja zapaziti izvanrednu staloženost i pribranost Isusovu u zadnjim časovima njegova zemaljskog života. Bio je svjestan da mu je život ugrožen, ali nije time bez potrebe opterećivao svoju okolinu. Nije stavljao na njihova ramena križ koji je prihvatio, sve dok to nije bilo svima vidljivo. Kao i svake godine, s apostolima, kao sa svojom obitelji, blagovao je vazmeno janje. On je također bio svjestan da je vazmeno janje predoznačilo ono što će se s njime dogoditi: da će on biti žrtvovan poput nevinoga janjeta za spasenje svijeta. Kao što su Izraelci biti spašeni jer su njihovi dovratci bili obilježeni krvlju janjeta, tako će svi biti spašeni koji budu povezani s njegovom nevinom žrtvom. Kao janje na klanje išao je i on ususret svojoj smrti koju su mu pripremili njegovi neprijatelji.
Sveti Ivan u svom evanđelju opisuje na dugo molitvu koju je tada Krist uputio svome Ocu. To su časovi molitve! U nešto kraćem obliku donose to i drugi evanđelisti. Ta molitva prožeta je osobito osjećajima zahvalnosti. Nije se tužio na svoju tešku sudbinu. Bio je svjestan da je patnja povezana s ljubavlju najplemenitiji osjećaj, snažan tako da grješni svijet podiže prema Bogu. A on je pred nepravednom osudom od svijeta i dalje beskrajno ljubio svoga Oca i potpuno se prikazivao njemu za ljude i na taj način izražavao savršenu ljubav Očevu i njegovu prema čovjeku – i to svakom čovjeku.
U tim teškim trenucima, dakle, on je tijesno, sinovski, povezan s Bogom. No nije zaboravio ljude, one koji ga okružuju i sve druge. Snažna poruka apostolima kako se treba postaviti u sličnim slučajevima. Oni će također poslije podnijeti nepravednu smrtnu kaznu. Ovaj događaj im se, zacijelo, tako usjekao u pamet da im je bio snažno nadahnuće kako se postaviti u takvim okolnostima: biti čvrsto povezan s Bogom i prikazati život za spasenje čak i onih koji te osuđuju.
Koliko je toga učinio u najtežem času i kako je bio pribran?!
U tom času imati srce puno zahvalnosti prema Ocu, znači da i u toj svojoj „ostavljenosti“ nije oslabila ona veza predanja u Očevu ljubav, u njegove ruke.
U tom času kada te tvoj narod odbacuje, gledajući kako te najbliži napuštaju, gledajući kako je narod slab i prevrtljiv, on je definirao odnos svojih sljedbenika prema takvom narodu stavljajući se u ulogu sluge, koji je sve spreman učiniti za drugoga, pa čak i oprati mu noge. Drugim riječima: ni pored svega toga što ljudi budu radili protiv vas, nemojte prestati biti za njih do te mjere da im služite perući im onaj dio tijela koji je najviše izložen prljavštinama ovoga svijeta - noge.
Isus nije tek govorio da Bogu treba uvijek zahvaljivati. On je to i činio u najtežim časovima svoga zemaljskoga života.
Isus se nije razočarao u prevrtljivi narod i zažalio što je pokušao raditi za njega. On je i u času kada je taj narod mržnjom i neprijateljstvom bio okrenut prema njemu pozvao svoje da uvijek služe tom narodu, da ga vole te da i oni budu spremni svoju ljubav prema narodu posvjedočiti svojim životom.
Svoje riječi Isus je činom potvrđivao. Nije govorio kako je plemenito umrijeti za braću. On je to i učinio. Nije govorio da ljudima treba biti uvijek spreman pomoći, on je to i činio, a simbolički je to izrazio kada je uzeo ručnik i lavor te oprao apostolima noge.
Možda su nedjeljna i blagdanska okupljanja ispunjena lijepim riječima, a premalo lijepim djelima. U prvoj kršćanskoj zajednici takva okupljanja bila su uvijek prepoznavanje zajednice i stvaranje programa kako odgovoriti na njezine potrebe i na potrebe pojedinaca. Može se dogoditi da mi šutke i u pobožnim mislima prolazimo iz crkve pokraj kuće u kojoj je bolesnik, kršćanin, koji ne samo da dugo nije mogao izići iz kuće, nego i iz kreveta.
Gdje je ljubav, prijateljstvo, Bog je ondje.
Bog bio s tobom, narode Božji! Amen.