ZAGREB: Misa za Tuđmana
Subota, 12. 12. 2009.
Propovijed mons. Mile Bogovića povodom 10. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana PDF
Prošlo je deset godina od one vijesti koja nas je sve potresla - da je umro naš Predsjednik. Hrvatska je bila u dubokoj tuzi i iskrenoj molitvi, ali s osjećajem zahvalnosti u srcima što smo imali takva čovjeka, državnika, predsjednika. S tim osjećajima zahvalnosti i molitve okupljali su se Hrvati i drugi hrvatski građani na njegovu grobu i na drugim mjestima, a večeras smo se okupili u ovoj crkvi zajedno s članovima obitelji Tuđman kojima i ovaj put želimo posvjedočiti svoju poštovanje i iskrenu sućut.
Misa za F. Tuđmana
I. Izbori
U svojoj poruci za predsjedničke izbore, naši biskupi su dali do znanja kakav bi predsjednik trebao biti a kakav ne bi smio. Mnogi su tu izjavu komentirali kao da su biskupi imali pred sobom određenu osobu kada su isticali kakav predsjednik ne bi smio biti. To su, dakako, senzacionalistička nagađanja. No, nema sumnje da su se mnogi od nas, tražeći osobine dobrog predsjednika, prisjećali jednoga kojeg smo imali, za kojega smo Bogu zahvalni i za kojega se i večeras ovdje molimo. To je dr. Franjo Tuđman. Donijet ću nekoliko citata iz te poruke:
„Crkva, sa svoje strane, smatra hvale i poštovanja vrijednim djelo onih koji se radi služenja ljudima posvećuju dobru države te na sebe uzimaju teret odgovornosti."
U skladu s time, mi vas, dragi vjernici, potičemo da između kandidata izaberete onu osobu koja svojim životom i javnim djelovanjem najviše odražava državničku mudrost i sposobnost.
Predsjednik Države, odgovorno predstavlja cjelokupnu hrvatsku stvarnost, vodeći brigu da svojim pristupom i stavovima očituje ponajprije ljubav prema Domovini. Upravo njegova ljubav prema svemu što zovemo 'dušom' hrvatskoga naroda i države jamči da će kao predsjednik posvetiti brigu vrijednostima naše nacije i promicanju sadržaja i simbola tih vrijednosti. Očekuje se da on mudro i dosljedno vrjednuje vanjska očitovanja državnosti, osobito ujedinjujući nutarnju snagu naroda - u Domovini i inozemstvu - davanjem važnosti spomen-danima, znakovlju i zalaganju da se drugima prenesu dragocjenosti na kojima je izgrađena suverena hrvatska Država i njezin nacionalni identitet.
Predsjednik je jamstvo nacionalnoga jedinstva, sloge i skladnoga suživota svih građana. Zato mora pomno izbjegavati sve čime bi mogao stvoriti dojam da je predstavnik samo nekih građana i njihovih nazora, jer bi time zanemario cjelinu hrvatskoga bića, izrasloga na kršćanskoj baštini...
Predsjednik je uporišna točka za čuvanje neovisnosti Republike Hrvatske i ni jednim svojim postupkom ne smije dovesti u pitanje njezinu teritorijalnu cjelovitost, osobito davanjem ustupaka na račun državne suverenosti radi postizanja kratkoročnih gospodarstvenih ili drugih ciljeva. U pripremanju ulaska naše države u europske integracije i razne oblike međunarodne suradnje, obveza je predsjednika prepoznati na koji se način treba čuvati hrvatska suverenost i prepoznatljivost njezinih vrijednosti." Osobno smatram da smo u dr. Franji Tuđmanu imali takva predsjednika.
II. Pomirenje
Franjo Tuđman radio je na tome da se u Hrvatskoj ostvari ono što treba biti ideal svakog religijskog i humanističkog nazora. To je pomirenje. Strategija pomirenja nije kod njega samo pragmatičke, nego i načelne naravi. Pragmatičnost je u tome što bez pomirenja nema samostalne hrvatske države, cilja Tuđmanova djelovanja. No pri tome nipošto ne nasjeda geslu: Finis sanctificat media (cilj posvećuje sredstvo). On vjeruje da se cilj može ostvariti poštenim putem, otkrivajući istinu o našoj prošlosti i pružajući ruku pomirenja svima koji streme za istim ciljem. Tuđman ne traži samo politički uspjeh, on traži pobjedu istine. Inače bi ostao politikant, a ne veliki političar i državnik.
Tuđmanova ideja pomirenja nije bila početno motivirana njegovom kršćanskom sviješću. Kršćanski način pomirenja veoma je zahtjevan jer traži temeljitu unutarnju preobrazbu. No i kao znanstvenik sve se više približavao tom kršćanskom modelu pomirenja. On je volio iskreno svoj narod, proučavao je njegovu povijest, vodio ga u njegovoj sadašnjosti i osvjetljivao put u budućnost. Proučavajući njegovu povijest i radeći na njegovoj boljoj budućnosti, on je osjetio da je kršćanstvo bila njegova snaga i da to treba biti u budućnosti. Imao je veoma razvijen osjećaj cjeline.
Otuda i ona strast u traženju načina kako je ostvariti. On govori o hrvatskom biću. Taj govor nadilazi čisto znanstvene prosudbe. Taj govor je nakon 1945. potpuno nestao iz političkog rječnika. Također se među političarima izgubio onaj osjećaj da to biće treba čuvati; izgubila se odgovornost za hrvatski narod. Tuđman je to biće osjetio i zato je mogao otići dalje od drugih, bez kolebanja, iako je ulazio u rizične situacije. Mogao je zato osjetiti želju većine Hrvata. I on ju je bio u stanju formulirati kao svoj i nacionalni program. Po njemu, to hrvatsko biće nije imalo pravi okvir za rast. Treba mu ga stvoriti u samostalnoj državi.
To biće osjećaju samo velikani. Osjetio ga je uz Tuđmana i Ivan Pavao II. No i narod je instinktivno osjetio da se može na njih osloniti. Ta komunikacija nadilazi svaku političku tehniku. Svoju ljubav znali su saopćiti narodu i narod ju je prepoznao i uzvratio.
Tuđman uspijeva vidjeti i cijeniti prave vrijednost na svim stranama. Budući da se ostvarenje njegove ideje za samostalnom hrvatskom državom odvijalo u teška ratna vremena, mogao je netko dobiti dojam da njegovo hrvatstvo i svjetonazor nisu u stanju mirno supostojati s drugim nacijama i drukčijim ideologijama.
Na tu kartu mnogi i danas igraju, u domovini i inozemstvu, koji mu žele osporiti prave državničke i demokratske kvalitete. Vjerujem da je Tuđmanova vizija hrvatske države bila takva da se u njoj mogla lako prepoznati i cijeniti svaka prava vrijednost, bez obzira na svoje nacionalno, vjersko ili ideološko porijeklo. Hrvatsko društvo nakon njega u tom smislu je znatno nazadovalo.
III. Tuđman i Sveta Stolica
Imao sam čast biti u njegovoj pratnji za vrijeme izložbe o Hrvatskoj u Vatikanu 28. listopada 1999., četrdesetak dana prije smrti. Liječnici su mu branili da ide na taj put. Vjerojatno bi odustao da je to bio bilo koji drugi put u inozemstvo. No bila je riječ o putu u središte kršćanstva iz kojega je njegov narod stoljećima dobivao snažnu potporu, bila je riječ o otvaranju izložbe koja će u tom središtu predstaviti Hrvatsku u bogatstvu njezine baštine, bila je riječ o susretu s velikim prijateljem Hrvata i Hrvatske -s papom Ivan Pavlom II. Gledao sam ga kako je više nošen nego se nosio po vatikanskim hodnicima.
Slično kao što je Papa i kroz svoju bolest i nemoć na svojim putovanjima očitovao svoju ljubav prema ljudima, tako je i Tuđman u tom času jasno očitovao što je sve spreman učiniti za svoj narod. U svojoj duhovnoj oporuci, kako neki nazvaše njegov tadanji govor, među ostalim reče: „Potpora Svete Stolice znanstvenom uzdizanju i djelovanju hrvatskih umjetnika i znanstvenika, bila je trajna i od povijesne vrijednosti za razvitak hrvatskog nacionalnog bića....Ovakva velebna izložba kojom se Hrvatska pokazuje svijetu ne samo da se održava u svom prirodnom ambijentu - Vatikanu, već je i kruna odličnih odnosa i razumijevanja koje povezuje Hrvatsku i Katoličku crkvu."
Hrvati trebaju biti Bogu zahvalni što su koncem 20. stoljeća imali jednog Franju Tuđmana, koji je Hrvatsku stavio iznad svih svojih ljubavi („Sve za Hrvatsku - Hrvatsku ni za što!") i što je u to vrijeme na čelu katoličke Crkve bio veliki Ivan Pavao II., iskreni prijatelj Hrvatske. Smatram da njih dvojica po ljubavi prema Hrvatskoj nadmašuju svoje prethodnike: Branimira i Ivana VIII., Tomislava i Ivana X., Zvonimira i Grgura VII.
Svoj govor na otvaranju spomenute izložbe, Tuđman je završio riječima: „A tko je bolje mogao ... dati nam ohrabrenje, od samoga Svetoga Oca kada je, odlazeći iz Hrvatske, rekao: „Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro."
Tim Papinim riječima završio je Franjo Tuđman 28. listopada 1999. svoj govor u Vatikanu, a tim riječima želim i ja završiti ovaj govor u crkvi Svete Mati Slobode povodom obilježavanja desete obljetnice smrti utemeljitelja hrvatske samostalne države i njezinog prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana.