ŽUPLJANI OTOČCA PROSLAVILI SV. FABIJANA I SEBASTIJANA, SUZAŠTITNIKE ŽUPE, ZAŠTITNIKE GACKE DOLINE I GRADA OTOČCA
Misno slavlje s početkom u 11,00 sati predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, koncelebrirali su: župnik mons. Marinko Miličević, tajnik i kancelar Mišel Grgurić, župni vikar Anđelko Kaćunko, bivši umirovljeni župnik Tomislav Šporčić, fra Juro Marčinković, Jure Ladišić, Josip Tomljanović, Josip Šimatović, Stipe Zeba, Goran Antunović, Andrija Kekić, Ivica Miškulin.
Euharistijsko slavlje animirao je crkveni zbor "Sv. Cecilija" predvođen s. Ljubomirom Lešić a za orguljama bila je prof. Branka Bernardi.
Biskup je održao sljedeću propovijed:
„Sveti Fabijan i Sebastijan bili su jedini kršćanski mučenici kojima se u prvoj Crkvi iskazivalo štovanje kao svecima. U to vrijeme Crkva još nije službeno proglašavala svece i blaženike, budući da je mučenike njihovo mučeništvo proglašavalo svetima. Oni su za Isusa dali život - najveće što su imali. „Od toga nema ništa većeg“, rekao je Isus. Sv. Martin, biskup grada Toursa, prvi je svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj blagdan. Mučenici su nazivani Isusovim svjedocima. Mučeništvo je za prvu Crkvu bilo neizmjerna vrijednost i snaga. Svi su u njemu vidjeli nadnaravnu silu, božansko djelovanje, objavu nebeske svetosti.
Relikvije mučenika ugrađivali su u oltare na kojima se slavila euharistija. Tek krajem desetog stoljeća Crkva je službeno proglasila sv. Ulricha prvim svecem koji nije bio mučenik. Mučenici nisu bili neki fanatici, niti bilo kome prijetnja. Bili su progonjeni i ubijani jer su prianjali uz Isusa koga su ispovijedali kao Sina Božjega i Spasitelja svijeta. Mučenici nisu bili kršćani neke osrednje vjere, ili vjere koju su ispovijedali samo riječima. Oni su imali duboko iskustvo Božje prisutnosti u svom životu. U Boga nisu samo vjerovali, nego su ga, prožeti njegovom ljubavlju, osjećali kao dio svog srca, svog života.
O tom iskustvu govori apostol Pavao u Poslanici Rimljanima koju smo čuli. Postavlja pitanje: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ A onda odgovara da to ne mogu: „ni nevolje, ni progonstva, ni glad, ni pogibao, ni mač.“ Ta Isusova ljubav je tako jaka da ne postoji strah od bilo kakvog mučeništva, pred kojim bi ta ljubav ustuknula.
Pavao je uočio da je situacija prvih kršćana iznimno teška i veli: „Ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje.“ I upravo u tom razdoblju kada se kršćane progoni i ubija, Pavao tvrdi: „Mi u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ Kakvu pobjedu Pavao vidi u vremenu kada je rimska sila odlučila kršćane posve istrijebiti? Kršćani u tom vremenu žive u katakombama, skrivaju se u tunelima podzemlja. Pavao pobjedu vidi u vjeri. On u vjeri vidi da se Isusa ne može pobijediti. Budućnost je Isusova. Isus je pripremao učenike za scenarij progonstva i mučeništva i ponavljao uvijek iznova: „Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet.“ (Iv 16,33). Čime je pobijedio? Ne mačem, nego snagom Božje ljubavi i dobrote! To je oružje s kojim se Isusovi učenici moraju oboružati i služiti. Ono sigurno pobjeđuje.
Pisac starozavjetne Knjige Mudrosti isto piše. U prvom čitanju sveti pisac tvrdi: „Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva.“
Nama se u prvi mah čini da je ova tvrdnja pretjerana i da ne odgovara stvarnosti. Znamo koliko je vjernika i u prošlosti i u sadašnjosti teško stradalo i život izgubilo iako su bili pravedni i Bogu vjerni. Proganjani su i ubijani samo zato što su kršćani. Znamo koliko su u tom smislu vjernici pitali: zašto Bog to dopušta? Imamo tu i primjer Isusa. On je prošao zemljom čineći dobro, a završio na križu. Zar i njemu, dok je visio na križu, nisu dovikivali: „On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je po volji.“ (Mt 27,43).
Nisu ovo govorili nevjernici, nego vjernici. Uvjerenje vjernika, ne samo toga vremena, bilo je da Bog pravednike štiti i ne dopušta da budu udareni težom nevoljom. Ako se nekoga i smatralo dobrim, a on je slabo prošao, redoviti zaključak bio je, da je u tajnosti učinio neki teški grijeh i zbog toga je kažnjen.
Tako prijatelji prave pritisak na pravednog Joba da prizna svoje teške grijehe, jer ne može biti da je pravedan, a ovakvom patnjom udaren.
I sami Isusovi učenici postavljaju Isusu pitanje u jednom susretu sa slijepcem od rođenja: „Tko je sagriješio da se ovaj rodio slijep?“ (Iv 9,2). Znali su da nije sagriješio slijepac, jer se slijep rodio, ali morao je netko iz bliže rodbine, roditelji ili djedovi. Isus ih zbunjuje kada kaže da nije nitko sagriješio. Nije bilo lako promijeniti taj religiozni mentalitet koji je, u tom smislu, bio posve pogrješan. Istina, i Isus je jednom koga je ozdravio, rekao: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi.“ (Iv 5,14). To samo govori kako određene patnje mogu biti posljedica grijeha. Ali ovo nije uvijek tako. Nama nije dopušteno to prosuđivati.
Sveti pisac, kada govori da se pravednika ne dotiče muka nikakva, on misli na jednu jedinu muku, a to je beznađe u ovozemaljskom životu koje može čovjek imati u susretu sa smrću. Živjeti i umirati bez vjere i nade, za svetog pisca je muka s kojom se ne može usporediti nikakva druga muka. Druge muke u usporedbi s ovom ne zaslužuju zvati se mukom. Pravednik te muke nema.
Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima veli: „Držim, doista, da patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama“ (8,18).
Starozavjetni sveti pisac zato nastavlja: „Očima se bezbožničkim čini da pravednici umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast.“ Tako se mislilo i s obzirom na Isusov svršetak. Dok je visio na križu ljudi su dobacivali: „On se uzdao se u Boga neka ga sada oslobodi ako mu je mio.“ (Mt 27,43). Uvjerenje je bilo da su Isusov život kao i njegova smrt, besmisleni i na koncu ga je i Bog odbacio.
Ljudi mogu zaključivati nekom svojom ljudskom logikom, ali to nije tako u životu i smrti pravednika. Sveti pisac zato tvrdi za pravednike koji stradavaju: „Oni su u miru … Oni su dobili dobra velika.“ Ovo nije moguće razumjeti bez vjere, bez dubljeg iskustva Boga. Na sreću, ima osoba koje nose teške fizičke ili moralne patnje, ali nisu izgubili strpljivost, vedrinu, finoću. I to, zahvaljujući misterioznoj Božjoj snazi koja u njima djeluje. Te osobe su istinski blagoslov za našu zemlju.“
Biskup je na kraju pozvao: „Molimo svete mučenike, Fabijana i Sebastijana, zaštitnike ovog kraja, da zagovaraju pred Gospodinom ljude patnje, ovdje i drugdje. Da dobri Bog patnicima udjeli svoju snagu, kako bi oni svoju patnju mogli pretvoriti u blagoslov za sebe i druge. Amen.“
Župnik Marinko Miličević nakon misnog slavlja zahvalio je biskupu, svećenicima, predstavnicima vlasti, pjevačima i svim vjernicima.
tekst: s. Robertina Medven
fotografije: Dario Košćak
Galerija fotografija
