ŽUPE UDBINSKOG DEKANATA

 UDBINSKI DEKANAT

1. BORIČEVAC - Rođenje BDM (spaljena 1942., obn. u tijeku)

Boričevac (580) se nalazi u ličkom Pounju u općini Donji Lapac. Spominje se već u 13. stoljeću kao utvrda roda Boričević iz plemena Lapčana. God 1521. zauzimaju ga Turci, a ponovo je priključen Hrvatskoj 1791. i naseljen Hrvatima Bunjevcima. S vremenom se razvio u najveće naselje u Ličkom Pounju te je 1938. imao oko 2.000 katolika. Pučka škola osnovana je 1875. Katolička župa ustanovljena je 1807. Crkvu na čast Male Gospe sagrađenu 1801. već 1809. spalili su Turci. Fras je 1835. kod čardaka Alumovca (Lisičjak) spominje ruševine jedne kapelice. Mještani su ubrzo ponovo obnovili crkvu i naselje. Sadašnja crkva porušena je 1941. godine, a nakon uspostave slobodne Hrvatske nastoje je obnoviti tamošlji župnici i udruga Boričevljana iz Bjelovara. Nakon "Oluje" u Donji Lapac su se doselili katolici iz Bosne. Svake nedjelje oni imaju misu u molitvenom prostoru u Donjem Lapcu. Tamo se nastoji izgraditi katolička crkva.

U noći između 1. i 2. kolovoza 1941. Boričevac su napali Srbi iz obližnjih mjesta te su stanovnici morali napustiti selo i skloniti se u Kulen Vakuf. Selo je spaljeno, a preostali Hrvati ubijeni. Zločin je počinjen i prema Hrvatima iz obližnjih naselja Brotnja, Poljica, Mišljenovac, Gornji i Donji Lapac. U selu Brotnja je tada ubijeno 38 Hrvata, i to čitav tamošnji rod Ivezića, tako da su bačeni u bezdan na Dabinoj strani, a među njima i 16 djece od 2 do 15 godina, 5 staraca iznad 70 godina i 15 žena. Srbi su potom napali i Kulen Vakuf te i tamo pobili više stotina Hrvata i muslimana. Tako su Hrvati u to vrijeme posve istrijebljeni iz ličkog Pounja. Boričevljani se nakon Drugog svjetskog rata nisu smjeli vratiti u svoje selo pa su se naselili drugdje po Hrvatskoj, ponajviše u okolici Bjelovara.

2. BUNIĆ - Rođenje BDM (spaljena 1942.)

Bunić (683) Bunić se u predurskim ispravama spominje 1486. godine kao susjed posjedu Nikole Frankopana. Sa svojom starom utvrdom i crkvom bilo je to drugo naselje po veličini i značenju na Krbavskom polju. Nakon oslobađanja od Turaka spominje se 1751. kao filijala župe Podlapac s oko 150 vjernika. Župa je osnovana 1807. Austrijski maršal Gideon Ernest Laudon (1717.-1790.) je dao za 30.000 forinti iz zaklade ratnog ministarstva u Beču sagraditi crkvu Rođenja BD Marije u gotsko-romanskom stilu od klesanih kamenih blokova u spomen na svoje dvoje djece što su preminula u Buniću. Kamen iz kamenoloma kod Debeloga Brda obrađivali su klesari iz Primorja, a zidali su talijanski zidari. Kraj crkve s lijeve strane zidana je grobnica za Laudonovo dvoje djece. Iza Drugog svjetskog rata crkva je stradala, ali su se dobro očuvali zidovi, a u novije vrijeme se polako obnavlja.

3. GRAČAC - Sv. Juraj mučenik.

Gračac (559). Na području Gračaca nalazila se srednjovjekovna hrvatska plemenita župa(nija) Otuča, koja je nakon turske okupacije propala. Današnje naselje Gračac se jače razvija u razdoblju vojne krajine kao važna obrambena točka prema Bosni. Godine 1789. izgrađena je vojna cesta Gospić-Gračac-Knin. Prometna važnost Gračaca još više je porasla nakon otvaranja ličke pruge 1925.

U izvještaju 1700. predlaže se da se u Gračacu osnuje posebna župa jer je predio udaljen od matice u Lovincu. Ubrzo, 1715., sagrađena je ondje župna crkva sv. Jurja. Benzoni 1733. kaže da je u Gračacu filijala lovinačke crkve, koju treba popraviti. 1808. podignuti su i obnovljeni oltari. Nakon II. svjetskog rata u Gračacu je ostalo vrlo malo katolika. Mjesne vlasti koristile su crkvu Sv. Jurja kao skladišni prostor. Pred Domovinski rat crkva je bila obnovljena, ali u tom ratu opet uništena. Obnovljena je nakon „Oluje” i u njoj se godišnje slavi sv. misa. Kamen temeljac novog samostana i crkve u Gračacu (554) postavljen je 15. 11. 2000. za vrijeme župnika fra Ivana Savića kad je broj katoličkih vjernika u Gračacu iznosio oko 4.500. Gradnja je dovršena naredne godine.

Arheloška nalazišta u okolici ukazuju na postojanje naselja u pretpovijesnom periodu (halštatko) i rimsko doba. U srednjem vijeku Gračac se spominje kao utvrđeni grad u posjedu Ivana Karlovića; od 1527. do 1687. je pod vlašću Osmanlija. U izvještaju 1700. predlaže se da se ovdje podigne posebna župa jer je predio udaljen od matice u Lovincu. 1715. sagrađena je ondje župna crkva sv. Jurja. Benzoni 1733. kaže da je u Gračacu filijala livinačke crkve, koju treba popraviti. 1808. podignuti i obnovljeni oltari. Ponovno je crkva temeljito obnovljena osamdesetih godina XIX. stoljeća. U Domovinskom ratu pobunjeni Srbi su crkvu lakše oštetili, a inventar su opljačkali.

Ministar razvitka i obnove dr. Jure Radić i provincijal franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita fra Jure Brkan zajednički su 27. kolovoza 1999. u Gračacu postavili temeljni kamen za novi franjevački samostan. Ondašnji župnik je bio fra Ivan Savić. Tada je u Gračacu bilo 4.500 katolika, prognanika iz BiH koji su se na službu Božju okupljali u kinodvorani.

4. KORENICA - Sv. Juraj mučenik

23430 KORENICA, Pere Šnjarića 21

tel. i faks (053) 776 020;  098 199 0178

    Kapela: Uzašašće Gospodinovo (na groblju, sagrađena 2011.)

Korenica. U pred-tursko vrijeme na ovim je prostorima bio dinamičan život. Turci su pomeli brojne crkve, samostane, protjerali narod koji je isključivo bio katolički. Nakon izgona Turaka iz Like 1690. i Karlovačkog mira 1699. u ovaj se prostor počeo vraćati narod. S Turcima su došli i pravoslavci koji su u Austro-Ugarskoj vidjeli bolju šansu nego u turskom carstvu koje je počelo umirati. Katolička župa u Korenici počinje opet živjeti. Godine 1879. krštenih je 42, umrlih 26 i vjenčanih 3, a 1937. godine 24 krštenih i 19 umrlih. Ovi podaci pokazuju da je to bila živahna župa. Osim samog naselja Korenice u župu spadaju Bijelo Polje, Plitvički Ljeskovac, Priboj, Rudanovac i Vratnik. Zadnji korenički župnik je Ivan Juraić koji je 1940. premješten u Rakovicu. Godine 1942. ubili su ga partizani u Slunju. Župnu crkvu sv. Jurja u Korenici zapalili su partizani 1942. a nakon 1945. njenim ostacima mještani su nasuli lokalne ceste. Na mjestu župne crkve izgrađena je zgrada šumarije. Župom Korenica upravljali su sve do 1995. drežnički župnici. Ostaci crkve na Prijeboju bili su jedini sakralni znak na području župe oko kojeg su se povremeno okupljali vjernici.

Nakon povratka slobode i demokracije 1995. župa Korenica počinje pisati nove stranice. Prognani katolici iz Bosne i domaći oživjeli su župu koja je tinjala ispod pepela. Ovo je nakon Slunja najdinamičnija župa u dekanatu. Prvi samostalni korenički župnik nakon 1940. godine postaje Josip Rafaj: 30.09.1996. imenovan je župskim vikarom a 19.10.1997. uveden je u župničku službu.

Od ove 2002. godine korenički vjernici imaju crkvu kakvu zaslužuju. Na devastiranom prostoru poduzeća «Likagraf» niknula je prelijepa građevina koja je obogatila panoramu Korenice. Na blagdan Bezgrešne 08.12.2002. biskup je blagoslovio i nova zvona.

Sadašnji župnik vlč. Stipe Zeba preuzeo je župu 2003. godine. Župnik je dogotovio crkvu i ona je posvećena 2006. godine, pomoćni oltari 2007. godine. Župnik je dovršio novi župni stan i uselio krajem 2006. godine.

5. LOVINAC - Sv. Mihovil Arkanđeo (spaljena 1991., obnov. 1999.)

53444 LOVINAC  7

Upravljaju oci franjevci iz Gračaca,

dek. 29.6.2006., st. 143, kat. 143

Kapele: Sv. Ante (Cvituša), Sv. Frane (Vranik)

Lovinac. U stara vremena vodili su preko Velebita najkraći trgovački putovi od mora prema unutrašnjosti. Jedna cesta je iz Salone preko Gračaca i Lovinca vodila do Otočca i dalje, a druga iz Zadra preko Velebita i Lovinca dalje prema unutrašnjosti. Na ulazu u mjesto Lovinac, pored Ričice, ispod brda Cvituša, gdje su Rimljani imali svoju postaju, pronađeni su tragovi rimske ceste u dužini od 70 metara. Povijesni podaci govore da je početkom 14. st. na tom prostoru postojala starohrvatska župa Hotuča. U srednjem vijeku Lovinac su posjedovali plemići Lovinčići, a od početka 16. stoljeća ban Ivan Karlović. Turci osvajaju Lovinac 1522., a nakon njihova izgona 1689. god. naseljava ga bunjevačko pučanstvo. Godine 1696. u Lovincu je samo straža.

Godine 1704. sagrađena je prostrana crkva u baroknom stilu s visokim zvonikom (Horvat). Benzoni spominje 1733. filijale u Gračacu i Svetom Roku. Župni stan je od drveta. Za prvog svećenika lovinačke župe 1708. postavljen je Damjan Zduna, koji je 1744. izgradio Zdunić kulu u Smokriću, danas najstariji sačuvani objekt na području općine Lovinac. Župa 1752. godine ima 2.628 vjernika. Vanjsko uređenje crkve, prema zamisli župnika J. Pilepića obavljeno je tijekom 19. stojeća, dok je unutarnje uređenje naručio župnik Juraj Ibler 1891. godine: uređena je krstionica propovjedaonica, nabavljene orgulje i postavljene klupe, naslikana 4 evanđelista, Spasitelj, BD Marija i Mojsije na svodu crkve, te Izakova žrtva na pokrajnom zidu. Crkva Svetog Mihovila je tijekom Domovinskog rata prvi puta oštećena 15. rujna, a 24. 9. 1991. potpuno razorena. Župnik fra Ivan Savić je jedno vrijeme živio u opkoljenom Lovincu sa vjernicima, a potom se s većinom njih 24. 9. 1991. povukao pješke preko Velebita. Obnova crkve započela je 1998., a završena je 1999. kada ju je 29. rujna, na dan Svetog Mihovila blagoslovio mons. dr. Antun Tamarut, riječko-senjski nadbiskup.

Župi Svetog Mihovila pripada i kapelica Svetog Ante, zaštitnika pastira, sagrađena 1842. godine na vrhu brda Cvituša, na ulazu u mjesto Lovinac. I ona je tijekom Domovinskog rata minirana i potpuno razrušena. Obnovljena je 1999., a blagoslovio ju je 13. lipnja iste godine dr. Ivan Šporčić, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije. U središtu Lovinca 1936. god. izgrađena je kapelica posvećena Gospi Lurdskoj koja je tijekom Domovinskog rata minirana. Obnovljena je 1999. godine. Župi pripada i crkvica posvećena Sv. Franji Asiškom u Vraniku također razorena tijekom Domovinskog rata 1991. i obnovljena 1995. godine.

6. PALANKA - Rođenje BDM

Nema župne kuće.

Upravljaju: oci franjevci iz Gračaca,

Palanka.  Područje Zrmanje poznato još od Rimljana. To je najjužnija točka Like, sa starohrvatskim gradom Zvonigrad (danas ruševina). Zrmanjsko područje se nalazilo na tromeđi (Triplex Confinio) Hrvatske, Bosne i Dalmacije. Turci su Zvonigrad osvojili 1522/7. i držali ga do sve do protjerivanja 1683/5. godine. U novije vrijeme općina Zrmanja (1871. - 1955.) zauzima područje na jugoistoku Like.

Rimokatolička župa u Zrmanji - Palanki osnovana je 1807. godine, a crkva je sagrađena 1830. godine. Titular crkve i župe je: Rođenje Blažene Djevice Marije. Sazidao ju je župnik Marko Ivanović koji je tamo boravio 50 godina. Prema popisu stanovništva iz 1857. godine u zrmanjskoj kumpaniji bilo je 337 kuća i 4.630 žitelja. Od toga 95 rimokatolika i 4.535 pravoslavnih. Godine 1874. službu preuzima župnik Petar Uroda i ima 124 župljanina (Palanka 31, Popina l, Vrelo 12, Kom 45, Kuseč 37). Godine 1910. rimokatolička župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Zrmanji Palanka ima 18 obitelji. Prezimena: Sulentić, Ivanović, Lisica, Martinović.

Crkva je 1942. godine opljačkana i zapaljena, a ljudi već za vrijeme ustanka u srpnju 1941. protjerani ili poklani. Opljačkan i župni stan. Iz 1968. imamo zapis da još nekoliko katoličkih ognjišta ima u selu Duboki Dol. Zidine župne crkve su i tada stršile gole, a u zgradi župnog stana nalazio se jedan dobroćudni kršćanin. Župni su stan neki neupućeni ljudi počeli rušiti, ali je župnik vlč. Pećo Butković intervenirao kod općinskih vlasti i stvar je spašena. Isti je u Palanku dolazio 2-3 puta godišnje. Imao bi službu Božju. Od župnog stana danas su ostale samo zidine. Godine 1983. nadbiskup Pavlišić i spomenuti župnik Butković su obnovili crkvu te joj sagradili betonski krov. (Vidi: Dr. fra Petar Bezina, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1941.-1945. i 1990. - 1995.., Split 2003., str. 53-54)

Od 1828. župnik Marko Ivanović; 1874. župnik Petar Uroda; 1878. investitura župnika Grunhuta; 1895. upravitelj Danijel Žubronić; 1898. Marušić; 1901. administrator Danijel Žubrinić; 1902. administrator Ivan Dujam; 1905. Ivan Dobrila imenovan administratorom; 1909. Franjo Horvat imenovan administratorom; 1928. kninski franjevci zamoljeni da upravljaju župom; 1934. Mihelčić imenovan privremenim upraviteljem; 1935 Grgas privremeni upravitelj; 1936. Mimica upravitelj župe; 1938. župnik Dionizije Mimica; upravitelj vlč. Pećo Butković; fra Ivan Savić; fra Mato Matić; fra Jakov Prcela.

7. PLITVICE - Marija Majka Crkve
    (Osnovana 2003., pastoralni centar dovršen 2011., župne crkve
    nema. Misa se redovito služi u dvorani Pastoralnog centra.)

    53231 PLITVIČKA JEZERA, Mukinje 1 P-a

tel. i faks (053) 774 088;  098 229 170

Kapela: Sv. Ivan Krstitelj (Smoljanac, spaljena 1991., sagrađena  2008.)

1895. osnovano je "Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera", koje je sebi postavilo zadatak na Plitvicama sagraditi crkvu. Na čelu Odbora bio je zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. Godine 1896. slavljena je na Plitvicama glagoljska misa u improviziranoj kapelici, a služio ju je korenički župnik Pero Mažuranić. Naredne godine napravljena je privremena kapelica kraj samog hotela u kojoj će poslije korenički župnici u određene nedjelje i blagdane obavljati službu Božju. Novi upravitelj župe Stjepan Petovar javlja u biskupiju 1907. da su nedaleko od katoličke kapelice BDM 24. lipnja blagoslovili „grkoistočnjaci" mjesto gdje će biti njihova crkva.

Herman Bolle napravio je projekt nove katoličke crkve, a do 1910. sakupilo se i nešto novca te slika i raspelo koji su se čuvali u drežničkoj crkvi, a izgorjeli su u Slunju zajedno s crkvom u Domovinskom ratu. Prvi svjetski rat je prekinuo ta nastojanja, a sredinom dvadesetih godina obnovilo se zanimanje za izgradnju crkve. Biskup Viktor Burić 1939. je raspisao sabirnu akciju za izgradnju crkve BDM na Plitvicama kao spomen-crkve povodom 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata. Skori rat prekinuo je i tu akciju. Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo inicijative za gradnju crkve na Plitvicama, jer to "narodu" nije bilo potrebno.

Nakon Domovinskog rata osnovana je 2002. godine župa Plitvice koja obuhvaća naselja: Mukinja, Jezerce, Prijeboj, Poljanak, Smoljanac i Rastovača. Sjedište župe je u naselju Mukinje, gdje se treba izgraditi crkva. Ali, ni ovaj pokušaj ne ide bez poteškoća i opstrukcija kadra vjerna bivšem sustavu.

Crkva u Priboju koji je prije pripadao Koreničkoj župi svečano je otvorena na blagdan sv. Nikole 1849., kada je ujedno blagoslovljeno i novo groblje. Župnik je naizmjenice nedjeljno misio u Korenici i Priboju, a povremeno i na Plitvicama. Crkva je porušena u Drugom svjetskom ratu. Katolici koji su se na poziv Srba vratili u Priboj, platili su svoju lakovjernost glavom. To je bio jedini katolički sakralni znak na širokom području. Župnik Josip Bogović pokušao je obnoviti pribojsku crkvu koreničke vlasti nisu ni 1985. htjele ni čuti o obnovi pribojske crkve. U nedavnom ratu zidine crkve su dodatno devastirane.

Smoljanac je do 2002. pripadao župi Drežnik Grad. Simpatičnu drvenu kapelu sv. Ivana Krstitelja u Smoljancu Srbi su, zajedno sa svim kućama, spalili 4. 12. 1991. Pri kraju su radovi na njezinoj obnovi. Statistički podaci župe: oko 1000 katolika.

8. PODLAPAČA - Sv. Juraj mučenik

Podlapača/Podlapac. Po prvi put se spominje pod imenom Podlapčec u Ugovoru o nasljeđu koji su sklopili vlasnik Podlapčeca Ivan Karlović i sestra mu Jelena sa Nikolom Zrinskim. Prema tom ugovoru vidi se da je Ivan Karlović imao 22 grada od kojih su u Krbavskoj županiji bili Komić, Udvina (Udbina) i Podlapčec. Prema tom ugovoru svi Karlovićevi gradovi pripali bi Nikoli i Jeleni Zrinski ako bi Ivan umro bez muškog nasljednika. Turci su zauzeli grad Podlapčec 1527. i njime vladali do 1689. Nakon odlaska Turaka došlo je novo, današnje, stanovništvo. Većina se doselila s područja Brinja. Župa 1751. ima 694 vjernika. Škola u Podlapcu postoji od 1779. godine. Kada je 1. siječnja 1872. u Podlapcu osnovana upravna općina, selo se još zvalo Podlapača. Godine 1904. na zahtjev mještana selo je preimenovano u Podlapac, te neposredno iza Drugog svjetskog rata opet Podlapača. Godine 1834. Podlapac ima 1295 duša u 100 kuća, 1857. godine ima 1.098 duša u 116 kuća od toga 1.079 rimokatolika. Župa Podlapac dostiže svoj razvojni vrhunac 1914. godine kada broji 2.244 rimokatoličkih vjernika. Početkom 1941. godine ima 2.100 duša, dvije škole, četiri trgovine, mlin i poštu. Podlapac je iseljen od četnika-komunista 22. 2. 1943. godine. Mještani su izbjegli u Gospić, te se 1945. manjim dijelom vratili. U Domovinskom ratu 1991. godine Podlapac ima 294 duše. U bijegu pred agresorom dio njih našao je izbjeglički smještaj u Gospiću, Karlobagu i Zagrebu, a dio ostao u zatočeništvu.

U Podlapcu je već 1700. stalni kapelan, što znači da je ondje postojala i crkva, koja će 1702. postati župnom. Godine 1718. dovršena je nova crkva na čast sv. Jurja. Crkva je produljena 1747. kada je dobila i toranj. U Domovinskom ratu crkva nije srušena.

9. RIČICE - Sv. Marija Magdalena

Upravljaju: oci franjevci iz Gračaca,

Ričice. Crkva sv. Marije Magdalene sagrađena je 1795. Župno središte je ondje od 1790. Crkva je preuređena 1811. i obnovljena 1969. Spomenik je kulture. Pripadnici srpskih pobunjenika i Jugoslavenske narodne armije crkvu su spalili 1991., a kapu zvonika uništili. Većina ljudi je izbjegla. Župom je iz Lovinca upravljao fra Ivan Savić.

Fra Ante Josip Tomičić rođen je 1901. godine u selu Razbojne, župa Ričice, nedaleko od Gračaca. U 17. godini doživio je snažan Božji zahvat, koji ga je potaknuo da potraži savršeniji način života u vjeri. 1919. godine ulazi u kapucinski red. Kroz pune 22 godine ponizno je skupljao milodare za gradnju crkava, samostana i sjemeništa. Godine 1947. dolazi u riječki samostan, gdje kroz 34 godine vrši službu sakristana i vratara. Bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije, pa se smatrao počašćenim što u njezinoj crkvi vrši službu sakristana. Iscrpljenog bolešću sestrica smrt ga je pohodila 25. studenog 1981. godine u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci. Fra Ante nije za života plijenio poglede ljudi spektakularnim nastupima, nego poniznim i jednostavnim življenjem evanđelja. Trenutno traje prikupljanje materijala za proces beatifikacije.

10. RUDOPOLJE - Sv. Petar i Pavao apostoli (spaljena 1942.)

Nema župne kuće, crkva obnov. 2009.

Upravljaju: oci franjevci iz Gračaca,

Rudopolje. Ime je dobilo po željeznom rudniku iz srednjeg vijeka. Nakon oslobođenja od Turaka, Rudopolje je naseljeno Bunjevcima te je ušlo u sastav Vojne Krajine, a 1748. godine sagrađena je crkva posvećena sv. Petru i Pavlu, koja je 1807. postala i župna. Temeljito je obnovljena 1889., a prema popisu 1939. godine brojila je 541 katolika, dok je okolno stanovništvo bilo pravoslavno. Upravo od njih 27. 7. 1941. godine Hrvati su prognani, a starci i bolesni koji su ostali bili nemilosrdno pobijeni (njih 24). Crkva je razorena. Godine 2003. biskup Bogović je blagoslovio obnovljenu je župnu crkva, a naredne godine na svetkovinu svetih Petra i Pavla konačno su nakon pola stoljeća zazvonila nova zvona na župnoj crkvi.

11. SVETI ROK - Sv. Rok

53444 LOVINAC, Sveti Rok

Upravljaju oci franjevci iz Gračaca,

Kapela: Mala Gospa (Ličko Cerje)

Sveti Rok. Izvjestitelj 1700. govoreći o Lovincu kaže da se preko rijeke nalazi jedna crkva. To će biti crkva sv. Roka. Sadašnja crkva je izgrađena 1763, 1790. je postala župnom, a godine 1804. je posvećena. Obnovljena je 1969. godine. Do 1961. naselje se zove Sveti Rok, a onda do 1991. samo Rok. Pobunjeni Srbi su crkvu bombardirali i spalili, kapu zvonika uništili i opustošili groblje. U predvečerje 24. rujna 1991. Hrvati iz Sv. Roka i Lovinca su ostavili svoje domove i pobjegli pješke preko Velebita spašavajući živu glavu od četnika i dojučerašnjih susjeda Srba. Na svoja razrušena ognjišta vratili su se tek nakon „Oluje". U spomen na tu tužnu noć koju su prenoćili u Velebitu i na + fra Ivana Savića svake se godine u rujnu sastaju u Kneževićima na Velebitu. Egzodus Lovinčana i Svetoročana poklopio se s danom kada su zrakoplovi JNA napali centar Vinkovaca kazetnim i fosfornim bombama i projektilima s kemijskim oružjem, a jedinice JNA i Crne Gore napadale Dubrovnik.

12. UDBINA - Sv. Nikola biskup

53234 UDBINA, Trg Sv. Nikole 1,
tel. (053) 778-610;  098 245 575

žk. Josip Šimatović od 206

Kapela: Sv. Marko grob

Udbina. Dekretom od 26. rujna 2012. gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović osnovao je Udbinski dekanat u skladu s prijedlogom Prezbiterskog vijeća. Iz Slunjskog dekanata izdvajaju se župe Plitvice i Korenica a iz Gospićkog Borićevac, Bunić, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapača, Ričice, Rudopolje, Sv. Rok i Udbina. Tako će ovaj dekanat imati 12 župa u kojima trenutačno pastoralno radi 6 svećenika. Neke od spomenutih župa postoje samo formalno jer nemaju vjernika (Palanka, Bunić, Rudopolje). Ovo je zapravo oživljavanje Udbinskog dekanata koji je do Drugog svjetskog rata imao 14.976 vjernika ali su katolici protjerani ili likvidirani u tijeku rata i poraća. Formiranjem Riječko-senjske nadbiskupije 1969. ovaj je dekanat dokinut i pripojen Gospićkom. U župe Gračac, Korenicu, Udbinu i Borićevac-Lapac doselili su nakon 1995. protjerani katolici iz Bosne koji su ovdje našli mjesto pod suncem. Dodatni razlog osnivanju dekanata je crkva hrvatskih mučenika na Udbini koja postaje hodočasničko mjesto. Izdvajanjem župa Plitvice i Korenica iz Slunjskog dekanata ovaj se dekanat smanjuje pa u njemu ostaje 9 župa sa šestoricom svećenika: Blagaj, Cvitović, Cetingrad, Lađevac, Slunj, Rakovica, Drežnik, Vaganac i Zavalje. Ovim Gospićko-senjska biskupija sada ima šest dekanata.