Homilija biskupa mons. Zdenka Križića na proslavi Uznesenja BDM u svetištu Majke Božje od Krasna
Crkva nam, od samih početaka, predstavlja Mariju kao uzor vjere. Prvi crkveni učitelji stavljaju naglasak da je Marija začela Isusa po vjeri, a to znači da ga je začela, kako ti učitelji vele, prije u svome srcu i u svojoj duše, pa tek onda u svojoj utrobi.
Već je to, odmah na početku, razumjela njezina rođakinja Elizabeta, koja ju, kod njezina pohoda,naziva blaženom zato što je povjerovala Bogu.
Njezina vjera nije bila neka lagana vjera, nego vjera koja puno košta, vjera iza koje je stajao cijeli život. Nije to bila vjera u kojoj je ona razumjela sve Božje zahtjeve prema njoj, sve događaje u svom vlastitom životu, nego vjera potpunog predanja Bogu kroz mnoga nerazumijevanja, trpljenja i tame.
Već kod Navještenja ona izriče svoj pristanak na sve što Bog od nje traži iako nije uopće razumjela što je sve ono što se od nje traži. Ona je događaje iz svog života meditirala u svom srcu i u svijetlu vjere tražila njihovo značenje.
Njezino pouzdanje u Boga je bilo nepokolebljivoi onda kada ju je Bog, ljudski govoreći, neugodno iznenađivao. Bila je duboko uvjerena da s Bogom ne može izgubiti, da je nikakva životna nevolja ne može potopiti.
I na Kalvariji, kada je izgledalo da su sva njezina očekivanja doživjela fijasko, njezina se vjera nije urušila.
Evanđelist ne kaže samo da je Marija bila uz križ Isusov, nego je ona uz Križ Isusov stajala. S tim se želi reći da ju patnja u vjeri i ljubavi nije slomila i oborila, nego naprotiv ojačala. Zato je baš ovdje pod križem, gdje je njezina vjera kušana kao nigdje, primila poslanje da bude majkom Crkve, majkom svih kršćana.
I ovdje, pod križem, bi se mogle ponoviti, u malo drugačijoj verziji, riječi rođakinje Elizabete: „Blažena ti što ostade vjerna Bogu u užasnoj tami patnje“.
Marija pod križem raspetog sina ništa ne prigovara Bogu. Ne postavlja mu niti pitanje: „Zašto Bože?“ Jedino svijetlo koje je imala u toj gustoj tami bila je njezina vjera. Iz njezina primjera vidimo kako nam vjera nije zaštita od teških tama, nego je ona svijetlo u tami, ona je snaga s kojom se može izdržati neizdrživo.
Vjera nam govori da će uskrsnuće sigurno doći, ali ne kaže kada. Do njega se ne stiže bez strpljivostii ustrajne borbe u vjeri i ljubavi.
Kada netko proživi patnju dostojanstveno, strpljivo, ona ga ojača, obogati ljubavlju i dobrotom. Kada netko u patnji samo psuje, proklinje, prigovara, onda patnja postaje sve teža i vodi sigurnoj duhovnoj deformaciji osobe.
Kako je lijepa ona duša koja kroz patnju ne izgubi strpljivost i dobrotu srca. Tko dopusti da mu patnja formira srce taj će znati ljubiti, znat će se ganuti pred patnjama drugih, steći će sposobnost gledati svijet očima srca, a te su oči jedine sposobne vidjeti Boga, vidjeti ono što je lijepo, sveto, plemenito. Isus proglašava blaženima one koji su čista srca sa jamstvom da će takvi Boga gledati, još za ovoga života.
Evanđelje nam predstavlja Mariju koja je ostvarila taj ideal finoće i čistoće srca. Zato je mogla postati majkom Sina Božjega i majkom Crkve. Osobe finoće i čistoće srca postaju uistinu prave majke.
Majčinstvo je: ljubav, služenje, suosjećajnost, razumijevanje, dobrota, finoća. U tom smislu svi imamo potrebu da u nama uzraste majčinstvo, onda ćemo sigurno razumjeti druge u njihovim patnjama. I Bog se u Bibliji na više mjesta poistovjećuje s majkom kada želi istaknuti svoju veliku ljubav prema čovjeku.
Kod Marijina navještenja anđeo pozdravlja Mariju: „Gospodin je s tobom“, to znači da je Bog je na poseban način ušao u njezin život. Ali joj potom govori da će se dijete, koje će ona roditi, zvati Emanuel, što znači „Bog s nama“. To je poruka da je Bog, po Isusu, ne samo došao k nama, nego se nastanio među nama zauvijek, a to je jamstvo da nikada nećemo biti sami ni ostavljeni.
A baš ovdje je jedan od težih problema vjernika: sumnje s obzirom na Božju blizinu u časovima životnih patnji.
Ni Biblija nam ne skriva ove probleme čovjeka vjernika. Tako u knjizi Sudaca čitamo kako anđeo pohađa velikog suca Gideona, u trenutku kada je Izraelski narod trpio pustošenja od jačeg Midijanskog naroda koji bi ih redovito pljačkao do te mjere da je narod od gladi umirao.
Anđeo pohađa tog vođu naroda govoreći mu: „Gospodin je s tobom, hrabri junače“. Ovaj čovjek spontano odgovara: „O, ako je Gospodin s nama, zašto nas sve ovo snađe? Gdje su sva ona čudesa njegova o kojima su nam pripovijedali oci naši … A sada nas je Gospodin ostavio, predao nas u ruke Midijancima“ (Suci 6,13).
Ne čudimo se nimalo reakciji ovog čovjeka,dobrog vjernika. On nije izolirani primjer vjernika koji je u časovima patnje posumnjao u Božju blizinu i njegovu dobrotu! Bilo je tolikih i prije njega i poslije njega kojima je vjera bila posve uzdrmana u trenutcima trpljenja i boli. Teško je u tim stanjima izbjeći sumnje da smo od Boga ostavljeni, da nam je Bog okrenuo leđa!
Biblijski molitelj, pogođen patnjama, u Ps 77 vapi u svojim sumnjama i govori: „Razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje: 'Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek, i hoće li ikada još biti milostiv? Je li njegova dobrota minula zauvijek … Zar je Bog zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje“ (Ps 77,7-10).
Tako razmišlja jedan čovjek vjernik, Božji prijatelj, kojemu je teško prihvatiti da u njegovim patnjama Bog ne daje nikakve znake svoje blizine, barem on to ne zamjećuje. U tom teškom stanju isti patnik zaključuje: „Ovo je bol moja: promijenila se desnica Višnjega“ (77,11).
Kako se čovjeku zna nametnuti čudno uvjerenje da se i Bog promijenio, da ni on nije više onaj isti od prije, da nema više one njegove ljubavi i dobrote koju je znao nekada iskazivati. Kako se onda pouzdavati u takvoga Boga?
Draga braćo i sestre! Ovo su, bez sumnje, teška iskustva čovjeka vjernika: osjetiti se sam u svojoj patnji, osjetiti se napušten od Boga u koga je do tada imamo veliko pouzdanje i iskustvo pomoći.
Međutim, treba znati da biti s Bogom ne znači biti pošteđeni svih nevolja i patnji. Nije bio pošteđen ni Isus. Poznat nam je i njegov vapaj s križa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Mnogi od prisutnih su mu se rugali govoreći: „Uzdao se u Boga, neka ga sad spasi“. Ovo su bez sumnje demonske riječi s kojima đavao želi poručiti svima: „Gledajte kako prolazi onaj koji se pouzdavao u Boga“. U tom smislu osjećaj napuštenosti u patnji može biti i prijetnja negiranju Boga i distanciranju od njega.
I bezgrešna Djevica Marija poznaje slična iskustva. Anđeo Blaženoj Djevici Mariji govori da je Gospodin s njom, a znamo kakve je sve patnje proživjela gledajući teško stradanje svoga djeteta.
Braćo i sestre! Patnje nisu samo nesreća. Imaju svoj dublji smisao i značenje. Previše je onih koji misle da patnja treba pogađati samo one koji su grešni, ili one koji su nevjernici.
Jedno je patnja koju netko nosi zbog zala koja je u životu činio. Jer gdje tko griješi tu će i ispaštati. I tu nema iznimke. Drugo je patnja, odnosno križ, koji Bog daje nekomu da ga pročisti u vjeri nadi i ljubavi. Ta patnja nije kazna nego milost, koliko god nam to bilo teško razumjeti i nositi.
Patnja ima svoje duboko značenje u životu čovjeka. Patnja pročišćuje naše srce i naše osjećaje, ona oplemenjuje čovjeka koji je nosi sa strpljivošću i ljubavlju. S pravom se kaže da onaj koji nije ništa propatio, ništa ne zna. Osim toga, svi znamo kako je lijepo živjeti s onima koji su puno propatili a nisu izgubili strpljivost i dobrotu srca.
Čovjek se u boli rađa, s patnjom se kroz život neprestano susreće, i na koncu u patnji umire, i nije moguće da patnja, koja je bitni dio čovjekova, životabude besmislena.
I ono što još posebno začuđuje: Ljudi su doživljavali svoje najjače susrete s Bogom baš u patnji. Toliki su se obratili i Bogu vratili baš u patnji, jer su tu Boga susreli kao nigdje drugdje.
I Blažena Djevica Marija je rasla u vjeri i iskustvu Boga kroz različite životne patnje. Kroz patnju je rasla i njezina ljubav i osjetljivost za patnje drugih i darovana nam je za majku na vrhuncu svoje patnje pod križem na kojem je visio njezin sin.
Zato nas ona savršeno razumije u našoj patnji, a kao majka ne može biti ravnodušna na patnju djece. Zasigurno smo to kao vjernici svi iskusili. Posebno su Marijanska svetišta mjesta tog iskustva. I ovo svetište na Krasnom, na gori, donijelo je tolikima snagu i utjehu, jer iz Marijinih svetišta nitko ne odlazi praznog srca ili prazne duše.
Zato i svima nama Bog poručuje kao nekoćJosipu: Ne bojte se uzeti k sebi Mariju. Ako se nje budemo držali, ona će nam biti zvijezda koja će nas dovesti do sigurne luke bez obzira na sve bure i oluje koje nas kroz život mogu udarati. Neka majka Marija svojom majčinskom ljubavlju prati sve vas koji ste ju došli moliti u ovom svetištu sa srcem djeteta i učenika. Amen.