Homilija biskupa Zdenka Križića na uočnici proslave Velike Gospe na Oštarijama
Na ovaj blagdan Marijina uznesenja na nebo, ili skraćeno Velika Gospa,
marijanska svetišta su nam puna. Koliko se molitava u ovaj dan vine prema nebu
kao ugodan miris iz usta i srdaca tolikih duša koje zahvaljuju majci Mariji na
zagovoru ili joj se preporučuju u svojim patnjama, nemoćima i strahovima.
Koliko je vjernika pristupilo sakramentu izmirenja i tako omogućili Bogu
da svoju Crkvu učini čišćom, ljepšom i svetijom.
Toliko je hodočasnika snagom vjere došlo pješice za ovaj blagdan u
marijanska svetišta i tako prikazalo Bogu svoju žrtvu sa molitvama da majka
Marija nastavi pratiti njihov životni hod, životni hod njihove obitelji i napose
djece i mladih, da ona bude jamac njihove budućnosti i sreće.
I svaki od vas je došao u ovo svetište s osjećajem zahvalnosti Mariji na
njezinoj pomoći u mnogim vašim potrebama, a mnogi su zasigurno došli i sa
mnogim ranama, mukama, patnjama, da biste ih stavili u ruke i srce presvete
Djevice, koja znade najbolje sve naše nevolje, kako joj pjeva naš narod. Činimo
to sa sigurnošću da nas ona razumije i da nas kao majka ne može odbiti.
Naš veliki pjesnik Đuro Sudeta, koji je umro od tuberkuloze na samom
početku života, sa samo 24 godine, ispjevao je Mariji svoje najljepše pjesme. To
su pjesme patnje, ali i nikad izgubljenog pouzdanja. U jednoj od tih pjesama
piše:
Ja sam obolio teško, Marijo, majko moja,
I ne zna da li će ikada bolovi moji proći,
Mnogo je bilo dana, mnogo je bilo noći,
Što čekah, da me opet molitva ozdravi tvoja.
Umoran, nijem i satrven, ko ratnik s krvava boja,
Vraćam se natrag k tebi, pred vrata samotnog grada,
Dok se sve oko mene ruši, ti si tek jedina nada:
znadem: Ti me prezreti nećeš, Marijo, majko moja.
Nije ozdravio, ali je imao jako iskustvo Marijine majčinske blizine,
ljubavi i nježnosti. Kada mu se život počeo rapidno gasiti i on osjeća da je kraj
jako blizu opet se utječe i preporuča Mariji ovim riječima:
„U kutu jednom punom sjetne tame,
uzdah se čuje žaloban i snio:
o Majko Bola, moli za me“.
Biti uslišani ne znači uvijek dobiti sve što smo tražili, nego prije svega
ostati vjerni Bogu. I za Isusa se veli u poslanici Hebrejima da je „za vrijeme
svoga zemaljskog života prikazivao molitve i prošnje s jakim vapajima i
suzama onomu koji ga je mogao spasiti od smrti i bijaše uslišan zbog svoje
predanosti“ (5,7).
Kako sveti pisac veli da bijaše uslišan, a on završio na križu? Da, bio je
uslišan u onomu što je najvažnije: ostao je vjeran Božjoj volji. Tko tako živi
neće se nikada pokajati, bez obzira s kakvim se patnjama morao suočiti.
Vjernost Bogu nije lako postignuće. To košta puno. Zato i vjera koja se
zbilja živi dosljedno nije laka stvarnost. Takva je bila i Marijina vjera. Nije to
bila vjera u kojoj je ona razumjela sve Božje zahtjeve prema njoj, sve događaje
u svom vlastitom životu, nego vjera potpunog predanja Bogu kroz mnoga
nerazumijevanja, trpljenja i tame.
Već kod Navještenja ona izriče svoj pristanak na sve što je Bog od nje
tražio iako nije uopće razumjela što je sve ono što se od nje tražilo. Ona je
događaje iz svog života meditirala u svom srcu i u svijetlu vjere tražila njihovo
značenje.
Njezino pouzdanje u Boga je bilo nepokolebljivo i onda kada ju je Bog,
ljudski govoreći, neugodno iznenađivao. Bila je duboko uvjerena da s Bogom ne
može izgubiti, bez obzira na patnje koje je trebalo podnijeti.
I na Kalvariji, kada je izgledalo da su sva njezina očekivanja doživjela
fijasko, njezina se vjera nije urušila.
Marija pod križem raspetog sina ništa ne prigovara Bogu. Ne postavlja mu
niti pitanje: „Zašto Bože?“ Jedino svijetlo koje je imala u toj gustoj tami bila je
njezina vjera. Iz njezina primjera vidimo kako nam vjera nije zaštita od teških
tama, nego je ona svijetlo u tami i snaga da se izdrži.
Vjera nam govori da će uskrsnuće sigurno doći, ali ne kaže kada. Do
njega se ne stiže bez strpljivosti i ustrajne borbe sa vjerom i ljubavlju.
Kada netko proživi patnju dostojanstveno, strpljivo, ona ga ojača, obogati
ljubavlju i dobrotom. Kada netko u patnji samo psuje, proklinje, prigovara,
patnja mu postaje još teža i na koncu ga duhovno posve deformira.
Kako je lijepa ona duša koja kroz patnju ne izgubi strpljivost i dobrotu
srca. To su osobe koje su znale patnju pretvoriti u blagoslov.
Na redovitoj općoj audijenciji u mjesecu lipnju papa Franjo je govorio o
svetoj Maloj Tereziji, zaštitnici misija. Papa je naglasio kako je svetica, koja je
umrla sa samo 24 godine, imala puno trpljenja i nerazumijevanja u svojoj
zajednici, ili kako ona diskretno napisa da je imala „više trnja nego ruža“.
Međutim, zadivljujuć je njezin odgovor na trpljenja koja je imala. Ona
nije kukala i prigovarala Bogu, nije išla tražiti utjehu od drugih, nego je odlučila
da ona sama bude utjeha Isusu zbog svega što je on pretrpio zbog nas. Ona
njemu i za njega prikazuje svoje patnje. Njezine su se patnje tako pretvarale u
„lako breme“. To je bila neizmjerna posvetna snaga njezina života.
Svi znamo da ovo nije lako, ali je ovo jedini put da se patnje pretvore u
blagoslov. Čovjek se u patnji rađa, s patnjom se kroz život neprestano susreće, i
na koncu u patnji umire, i nije moguće da patnja, koja je bitni dio čovjekova
života, bude besmislena.
Braćo i sestre, svi vi poznajete dobro svoja trpljenja koja mogu dolaziti i
od najbližih i od najdaljih. Bog nas poziva da ne dopustimo da nas patnje
duhovno deformiraju, da nas ispunjaju gorčinom ili mržnjom. Pretvorimo ih u
blagoslov prikazujući ih Isusu. On će nam podariti utjehu koja život
preobražava.
Mala Terezija kaže da je u životu primala više trnja nego ruža, ali ona
zbog toga nije postala trn nego ruža. I zato je na slikama uvijek prikazana sa
ružama.
Već je starozavjetni prorok upozorio na to da u patnjama, koje uglavnom
ne razumijemo, ne iskaljujemo svoj bijes na Boga, kao da je on za sve kriv.
Prorok veli: „K njemu će doći postiđeni svi što na nj su bjesnjeli“ (45,24).
Bit će nam žao i neugodno kada spoznamo koliko smo se puta ljutili na
Boga, a on nam je želio samo dobro. Sretni smo što nas dragi Bog neizmjerno
voli i razumije naša nezrela ponašanja.
Veliki duhovni pisac Bernanos govori o jednoj želi kojoj je umrlo dijete i
koja zbog toga Bogu prigovara postavljajući mu pitanje: „Zašto Bože?“. Potom
veli kako je čula Božji odgovor koji joj veli: „Sada to ne možeš razumjeti, pa
te molim da mi oprostiš. Ali ćeš jednom razumjeti i za to ćeš mi
zahvaljivati“.
Kako je važno znati živjeti onaj molitveni zaziv iz Očenaša: „Budi volja
tvoja!“, svjesni da je volja Božja uvijek naše dobro i onda kada to ne možemo
razumjeti.
I Blažena Djevica Marija je rasla u vjeri i iskustvu Boga kroz različite
životne patnje. Kroz patnju je rasla i njezina ljubav i osjetljivost za patnje drugih
i darovana nam je za majku na vrhuncu svoje patnje pod križem na kojem je
visio njezin sin. Ona nas savršeno razumije u našim patnjama.
Zato i nama Bog poručuje kao i Josipu: Ne bojte se uzeti k sebi Mariju.
Ako se nje budemo držali, ona će nam biti zvijezda koja će nas dovesti do
sigurne luke bez obzira na sve bure i oluje koje nas kroz život mogu udarati.
Amen.