Homilija biskupa Zdenka Križića na proslavi Marije Magdalene u Gospiću

Na blagdan svete Marije Magdalene 1999. je posvećena ova naša crkva koja je, kao i naš narod, teško stradala u Domovinskom ratu. Bila je, kao i u svim drugim mjestima, omiljena meta srpskih agresora. Nerazumljiva je ta tolika želja agresora da uništava crkve i kapele, mjesta molitve i slavljenja Boga. Koje god su mjesto okupirali crkva nije preživjela. To samo govori o vjeri koju su imali agresori. Stara perzijska mudra izreka veli: „Boj se onoga koji se ne boji Boga“. Ova crkva je stradala na blagdan Žalosne Gospe. Koje li simbolike! Gospina crkva stradava na dan Žalosne Gospe. Ali uvijek iznova možemo vidjeti kako je vjera ta koja gradi i srušeno podiže, i zato je puno jača od mržnje koja ruši i razara. Stara crkva, koja je zapaljena i srušena 1991., izgrađena je prije 240 godina, 1783. Gradnja je započeta dvije godine prije na mjestu dotadašnje srušene crkve svetog Ivana čiji je kamen iskorišten za gradnju ove crkve. Prema odluci cara Josipa II o gradnji se brinula vojna vlast, ali je morala sudjelovati i općina. Zahvaljujući državnoj pomoći koju je odobrio sam car Josip II, crkva je tako brzo sagrađena, a zbog njegove pomoći u gradnji, crkvi je uz titular Navještenja Marijina dodan i drugi titular: sveti Josip, čije je ime nosio car. U Gospiću, koji je sve više rastao i postajao glavno središte Like, osnovana je župa 1779., a župi su pripala sela Kaniža, Žabica i Lipe. Ova crkva je sagrađena, kao što sam rekao, 1783 i doživjela je kroz povijest podosta stradanja što od ratnih razaranja što od prirodnih nedaća. Najteže je bilo ono od 1991. Ipak se održala preko 200 godina, a nadamo se da će ova obnovljena crkva, koja je posvećena na ovaj dan 1999, izdržati puno duže, daj Bože do kraja ovoga svijeta. Biblija crkvu, hram, naziva Božjom kućom. Crkva nije kuća Božja zato što u njoj, u tabernakulu, prebiva euharistijski Isus koji ne bi imao gdje biti da mu nismo sagradili crkvu. Isus je u crkvi zbog nas, u želji da se susreće s nama. Mi dolazimo Isusu s osjećajem potrebe da mu zahvalimo za dobra koja nam daje, ali i da mu preporučimo naše svakodnevne potrebe. Božja kuća je mjesto sastanka vjernika s Gospodinom i među sobom. Isus je rekao: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, i ja sam među njima“. Ali crkva je i mjesto gdje se izgrađuje zajedništvo vjernih, gdje raste bratstvo i sestrinstvo među vjernicima. Zato nije i ne može biti isto pratiti Misu na televiziji i sudjelovati uživo. Znamo da ni sportske utakmice, ni koncerti, ne dožive se jednako uživo i na televiziji. Vidjeli smo za vrijeme pandemije kako ni školska nastava na televiziji nije mogla ni približno dati koliko nastava uživo. Misa je mjesto susreta sa Gospodinom, a taj susret uživo ne može se nikako nadomjestiti sa nekim virtualnim susretom. Osim toga crkva, kao građevina, je mjesto slavljenja euharistije u kojoj se sam Isus daje vjernima kao snaga na njihovom životnom putu. Zato su ljudi kroz povijest, a i danas, sa mnogim žrtvama i odricanjima gradili svoje crkve. Crkva u koju ne dolazi narod da primi snagu odozgo, nema razloga da postoji. Ona ne može biti samo neki spomenik kulture. Ona je prije svega mjesto molitve. Židovski povjesničar Josip Flavije, koji je poslije kao povjesničar prešao Rimljanima, kada govori o veličanstvenom hramu u Jeruzalemu, koji su 70-te godine Rimljani razorili, veli da su Židovi, kada su postali svjesni da se ne mogu obraniti, pohrlili su u Hram u nadi da će tu od Boga biti spašeni. Međutim, već od prije oni su svojim životom profanirali hram, kuću Božju, i Bog je napustio svoje prebivalište u hramu. Povjesničar navodi da je narod čak čuo jaki glas koji im je poručio: „Mi smo otišli odavde“. Kad se narod udaljio od Boga i Bog se udaljio. Narod je ostao bez pomoći. Kada ljudi nemaju potrebu crkve, nema ju potrebu niti Bog. Isus nije zatvorenik u crkvi, nego onaj koji poziva na susret i raduje se dolasku ljudi.
Danas je i blagdan svete Marije Magdalene, zaštitnice našega grada. Ona je prije svega bila zaštitnicom našega groblja, našega stradanja, ali i pored toga što naše groblje nije moglo primiti sve kosti naših stradalnika nego su one barbarski razbacivane uokolo groblja, mi smo još tu, ovaj grad je preživio, zasigurno i njezinim zagovorom. Mariju Magdalenu ikonografija često prikazuje kako plače na Isusovom grobu. Prolila je ona dosta suza i na našem groblju zajedno sa Magdalenama našega naroda. Mnoge naše majke i žene su, poput Marije Magdalene, sa rijekom suza tražile svoje ubijene i nestale i nisu ih nalazili. Nisu nikada našle niti njihove
grobove gdje bi zapalili svijeće, gdje bi s njima mrtvima porazgovorile i za njih se pomolile. Zato je Magdalena toliko bliska majkama i ženama našeg naroda. Osim toga Magdalena je svetica koje je posebno draga kršćanskom puku zbog svoje ljubavi prema Isusu. Baš zbog toga je zavrijedila da joj se uskrsli Isus prvoj objavi, prije nego svojim apostolima. Ivan evanđelista navodi samo Mariju Magdalenu koja dolazi na Isusov grob. Za njega je Marija Magdalena autentični Isusov učenik i svjedok jer je pratila Isusa za njegova zemaljskog djelovanja dok je naviještao Radosnu vijest, pratila ga na njegovom križnom putu prema Kalvariji, bila ispod njegova križa kada je umirao, bila na njegovu pokopu, a onda iz velike ljubavi prema njemu pohađa njegov grob sa željom da bude s njim, makar i mrtvim. Nakon pokopa u petak popodne, Isusov grob se nije mogao pohoditi u subotu jer je židovski Zakon strogo zabranjivao svaki oblik rada subotom, a i u detalje određivao koliko se koraka maksimalno subotom smije napraviti. Evanđelist Ivan predstavlja Magdalenu koja prva pohađa Isusov grob čim je to bilo moguće. Zato naglašava da ona to čini u nedjelju „rano ujutro još za mraka“. Kao da se u ljubavi prema Isusu nije dala preteći ni od koga. Dok Petar i Ivan, koje je Magdalena obavijestila o praznom Isusovom grobu, dolaze na grob i nakon što su sve vidjeli, Evanđelist samo veli: „Tada se učenici vratiše kući“ (Iv 20,10). Ništa ne spominje o čemu su razgovarali, na što su pomišljali, kako su sve to proživljavali, niti jesu li što odlučili poduzeti. Veli se samo da se vratiše kući. S druge strane Magdalena dolazi grobu, potom ide učenicima da ih izvijesti o neočekivanoj situaciji na grobu, da bi se ponovno vratila i cijelo vrijeme ostala kod groba. Ona se ne predaje, ona nešto očekuje, traži. Ona plače, ali ne napušta grob. Sve ovo govori da je njezina vjera i napose njezina ljubav prema Isusu bila jača od vjere i ljubavi učenika. Zato je ona tako velika, tako sveta. Molimo ju da kao zaštitnica našega grada trajno ostane uz naš grad, i nas zagovara kod Gospodina u svim našim potrebama, a osobito potpomaže našu vjeru i našu ljubav prema Isusu, a onda će i naša budućnost biti izvjesnija i sigurnija. Amen.