Homilija biskupa Zdenka Križića na proslavi Gospe Ribarske u Senju
Crkva štuje B.D. Mariju pod različitim nazivima, a ti različiti nazivi imaju za cilj posebnije istaknuti neke misterije iz Marijina života ili označavaju jednu posebnu povezanost Marije sa nekim lokalitetima gdje se Marija posebnije štovala ili se u tim mjestima ukazala i dala vjernicima, ili cijeloj Crkvi, važne poruke.
Tako i naziv „Karmelska Gospa“ je vezan uz goru Karmel na sjeveru Izraela gdje su živjeli redovnici pustinjaci i tu sagradili kapelu u čast B. D. Marije, njegovali posebnu pobožnost prema Isusovoj majci i poticali druge vjernike na štovanje Djevice, a onda su se, iz ljubavi prema Mariji i iskustva njezine ljubavi, prozvali njezinom braćom.
Takav naziv nije bio uobičajen u tradiciji Crkve. Redoviti naziv je bio „Marijina djeca“ ili „Marijini sinovi“ ili „Marijine kćeri“, a kako se u evanđelju spominju Marijine sestre, a nigdje Marijina braća, oni su baš zbog toga htjeli biti „Marijina braća“. Jasno, nije to po krvi, nego po vjeri, nadi i ljubavi.
U prvom čitanju smo čuli neke pojedinosti iz života Ilije proroka čije je djelovanje usko vezano uz goru Karmel. Veliki starozavjetni prorok Ilija, kojega su učenici vidjeli uz Isusa za vrijeme njegova preobraženja na gori Taboru, nalazi se na gori Karmelu gdje moli od Boga kišu koja nije pala tri i pol godine. Za vrijeme njegove molitve pojavio se oblak „malen kao dlan čovječji“.
Prema tradiciji, mnogi duhovni učitelji su interpretirali pojavljivanje oblaka iznad gore Karmela, koji je trebao donijeti željenu kišu, kao navještaj Djevice koja će rađanjem Sina Božjega donijeti svijetu kišu milosti.
Oblak u Bibliji najčešće simbolizira Božju prisutnost. Taj oblak će u budućnosti putovati i stići do Nazareta gdje će osjeniti krilo Djevice Marije koja će roditi Spasitelja svijeta. Veli se da je oblak bio kao„dlan čovječji“. Taj „dlan čovječji“ je, od kršćanskih duhovnih učitelja, prepoznat kao ispružena Isusova ruka čovječanstvu koje trpi i vapi za spasenjem.
Tako je u tom prizoru na gori Karmelu duhovna tradicija Crkve prepoznala naviještenje kakoMarijino tako i Isusovo.
U tom odlomku je predstavljen prorok Ilija u molitvi koja je iznimno teška. Ilija moli za kišu i šalje mladića, koji ga je pratio, da se popne na najpregledniji dio gore i vidi dolazi li kiša. Ilija ima iskustvo da ga Bog u svemu uslišava i brzo odgovara na njegove molitve. Međutim u ovom slučaju to nije tako.
Mladić se penje na vrh i vraća nazad sa ne dobrim vijestima. On kaže Iliji da se na obzorju ne vide nikakvi znakovi kiše. To je sigurno zbunilo pa i zabrinulo Iliju, ali on ne odustaje, nastavlja s molitvom. Nakon izvjesnog vremena šalje ponovno mladića da vidi je li Bog već odgovorio na njegovu molitvu. I opet ništa.
Nije lako ustrajati u molitvi kada se čini da Bog ni na koji način ne odgovara i da se molitva samo odbija od zida Božje šutnje.
Ovdje se Ilija pokazao velikim. Nije digao ruke, nije izgubio nadu, nije prestao s molitvom. Nastavio je. Šalje svog mladića sedam puta, a čini se da bi ga poslao i petnaest puta. To je znak snage njegove vjere. On je čvrsto uvjeren da Bog u svojoj dobroti ne može ostati u šutnji, ne može ne odgovoriti na molitvu. I dočekao je. Da je kojim slučajem, nakon dva-tri pokušaja odustao, suša bi zemlju posve spalila, a glad bi sve poharala.
Draga braćo i sestre! Moramo ispitati sami sebe: koliko smo ustrajni u našoj molitvi? Tko bi od nas išao sedam puta na vrh gore da uvijek iznova provjeri ima li oblaka? Za diviti se i tom mladiću koji, nakon što je dva-tri puta uzašao na vrh gore i sišao, da nije rekao: „Dosta je! Ne mogu više! Nemoj me praviti budalom!“
Kako je važno znati biti ustrajni u molitvi. Ima, nažalost, puno onih koji kada vide da nisu uslišani, prestaju moliti, uvjere se da nema smisla moliti jer će, kako se često čuje, sve „završiti onako kako je suđeno“.
Isus, kada poziva učenike na molitvu, naglašava im važnost ustraje molitve. Sjećamo se Isusova primjera slabašne udovice koja uporno ide nepravednom sucu i moli da ju obrani od nasilnika. I baš zbog te upornosti uspijeva. Ustrajna molitva je znak vjere, ljubavi i nade. Ako u molitvi fale ove teologalne kreposti, molitva je slaba i nije kadra činiti čuda.
Kada B.D. Marija moli Isusa u Kani da intervenira i spasi domaćine kojima je na svadbi nestalo vina, Isus joj odgovara da još nije došao njegov čas. Ali na Marijinu molitvu on mijenja plan: učinio je da njegov čas dođe i prije prvotnog plana. To samo govori kako je moćan molitveni zagovor sa puno vjere i ljubavi.
To jamstvo je dao i sam Isus kada je pozvao učenike da mole. Veli im: „Molite i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“. Isus nas nije varao.
Blažena Djevica Marija nam je predstavljena kao uzor ustrajne molitve. Snagom molitve je mogla podnijeti sve teške životne patnje. U evanđeoskom odlomku je predstavljena pod križem svoga raspetog djeteta. Zar ima nešto strašnije za jednu majku?
Međutim evanđelist veli da je Marija pod križem svoga sina „stajala“. Njezina se vjera nije urušila, nada nije ishlapila, ni ljubav prema Bogu nestala. Ne pokazuje nikakve znakove ljutnje ili protesta prema Bogu što je sve to dopustio, iako ništa ne razumije. Ona se i tada grčevito drži svoga Boga i nije ga zamijenila nekim drugim osloncem.
Jedan veliki duhovni učitelj navodi primjer jedne majke koja se nadvila nad svoje mrtvo dijete postavljajući Bogu pitanje puno grča: „Bože, zašto? Bože, zašto si ovo dopustio?“
Onda navodi da je došao jaki glas s neba koji joj je rekao: „Sada ovo ne možeš razumjeti pa te molim samo da mi oprostiš. Jednom ćeš to razumjeti i tada ćeš mi zahvaljivati“.
Ne možemo uvijek u potpunosti razumjeti Božje djelovanje i razloge zbog kojih Bog nešto dopušta ili u nekim teškim situacijama ne intervenira. Samo se snagom molitve neke stvari mogu prihvatiti i nositi koliko god teške bile.
I Isusu je molitva bila jedina snaga u patnji od Getsemanija pa do Golgote. Evanđelist Luka to izričito veli za njegove patnje u Getsemaniju gdje se krvlju znojio. „Kada se Isus nađe u smrtnoj borbi, još je žarče molio“.
Molitvom je pobijedio strah, smogao je snage ustati i, ne samo čekati patnju, nego joj krenuti u susret.
I Mariji je molitva bila glavni oslonac. Izdržala je zahvaljujući snazi molitve koja je držala njezinu vjeru, ljubav i nadu.
Takva Marija nam je od Isusa darovana za majku. Ona pod križem u patnji dobiva od Isusa poslanje da se brine za nas i da nas štiti kao svoju djecu. To je glavni zadatak majke. Djeca kada su uplašena ili kada ih nešto boli spontano idu majci. Tu uvijek nađu utjehu i pomoć.
To je za nas Marija. Nitko tko se njoj utjecao nije ostao neuslišan. Zaključujem sa posvetnom molitvom kardinala Kuharića koju je izmolio u ime cijelog našeg naroda:
‘Presveta Bogorodice i Majko naša, milosti puna, daj Majko da po tvom zagovoru oživi Crkva i Domovina, daj da se skupi sve što je rasuto, da se osvijesti sve što je zaboravljeno, da iz vjerne i teške prošlosti izraste vjerna i svjetlija budućnost. Izručujemo ti i posvećujemo Crkvu i narod Hrvata u Domovini i po svijetu raseljen. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Umnoži nam vjeru, učvrsti nadu, ojačaj našu ljubav da prolazimo zemljom čineći dobro, da ustrajemo u pradjedovskoj vjernosti Petrovu nasljedniku u zajedništvu Katoličke Crkve. Najvjernija Odvjetnice Hrvatske, velika zagovornice sinova ljudskih, to te molimo. Amen!’