Homilija preč. Grgurića na Veliki Četvrtak
Draga braćo i sestre, danas na Veliki četvrtak slavimo uspomenu na ustanovljenje svete Euharistije. Isus je te večeri ustanovio euharistiju i svećeništvo, ostavio nam dvije bitne zapovijedi bez kojih nije moguće biti njegovim učenikom: to su zapovijed ljubavi u kojoj od nas traži da ljubimo druge kako je on nas ljubio i zapovijed služenja koju je praktično pokazao perući noge učenicima i tražeći od njih da i oni to čine njemu na spomen.
Te večeri započela je Isusova užasna muka s kojom je pokazao svoju neizmjernu ljubav. Isus iz ljubavi prema svakom čovjeku dariva svoj život, ali doživljava i veliku nezahvalnost, štoviše doživio je veliku izdaju od onoga koji je bio među njegovim najbližima – od Jude Iškariotskoga.
Draga braćo i sestre, Isus je slobodnu žrtvu samoga sebe potpunoma izrazio na večeri koju je blagovao s dvanaestoricom apostolâ, »one noći kad bijaše predan« (1 Kor 11, 23). Uoči svoje muke, dok je bio još slobodan, Isus je od te Posljednje Večere s učenicima učinio spomen-čin svoje dragovoljne žrtve Ocu za spasenje ljudi: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« (Lk 22, 19). »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za vas prolijeva na otpuštenje grijehâ« (Mt 26, 28). 611 Euharistija koju u tom času ustanovljuje bit će »spomen-čin« njegove žrtve. Isus apostole uključuje u vlastitu žrtvu i traži od njih da je trajno uprisutnjuju. Time Isus postavlja apostole za svećenike Novoga saveza: »Za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini« (Iv 17, 19) (KKC).
Pashalna večera koju je Isus blagovao sa svojim učenicima bila je posebna. Zovemo je posljednja, ne samo jer je to bila kronološki posljednja večera koje je Isus blagovao prije svoje muke i smrti. Ona je bila posljednja i za to jer su učenici tada posljednji put zajedno s Isusom blagovali ono pashalno janje kako je propisano u Knjizi Izlaska, a ubuduće će blagovati novu pashu. Naime, ta posljednja večera bila je za Isusove učenike i njihova prva večera na kojoj su blagovali novo pashalno janje, samo Kristovo tijelo i krv u prilikama kruha i vina.
Govoreći o Euharistiji papa Benedikt XVI. reći će: „Riječi ustanovljenja u sva četiri teksta započinju s dvije tvrdnje o Isusovu činu, koje su za prihvaćanje cijeloga zbivanja u Crkvi zadobile bitno značenje. Kaže nam se da je Isus uzeo kruh, izgovorio blagoslovnu i zahvalnu molitvu i potom podijelio kruh. Na početku stoji eucharistia (Pavao/Luka), odnosno eulogia (Marko/Matej): oba pojma ukazuju na berahu, veliku zahvalničku i blagoslovnu molitvu židovske predaje, koja pripada i obredu Pashe i drugim blagovanjima. Ništa se ne jede, a da se Bogu ne zahvali za dar koji daruje: za kruh, koji proizvodi iz zemlje, kao i za plod trsa.
Obje različite riječi koje koriste Marko/Matej s jedne i Pavao/Luka s druge strane ukazuju na dva pravca koja su prisutna u ovoj molitvi: to su zahvala i hvalospjev za Božji dar. No ovaj se hvalospjev kao blagoslov vraća na dar, kako stoji u 1 Tim 4,4s: »Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću (eucharistia) jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.« Isus je na Posljednjoj večeri (kao već i kod umnažanja kruha, Iv 6,11) preuzeo ovu predaju. Riječi ustanovljenja pripadaju ovome molitvenom kontekstu; u njima zahvala postaje blagoslov i pretvorba.
Od svojih prvih početaka Crkva riječi pretvorbe nije jednostavno poimala kao neku vrstu kvazi-magijske zapovijedi, nego kao dio molitve u zajedničkoj molitvi s Isusom; kao središnji dio zahvalničkoga hvalospjeva, po kojemu nam Bog zemaljski dar iznova daruje kao Isusovo tijelo i krv, kao Božje samodarivanje u toploj ljubavi Sina“.
Braćo i sestre, u ovom velikom događaju kao glavni lik, uz Isusa, naveden je Juda Išakriotski, jedan od dvanaestorice. Naglasak se stavlja na tragediju u životu jednog od Isusovih učenika koji je počinio veliku nepravdu i izdao svoga Učitelja. Isusa pogađa i strašno boli Judina izdaja jer malo prije toga molio je: „Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima... Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi“ (Ivan 17). Isus nakon Velikosvećeničke molitve budi učenike i poziva ih da ustanu, kaže im: „Evo, izdajnik je moj sasvim blizu“ (Mk 14,42). Odvija se drama i Isus upozorava želi ukazati da učenik kojega je on volio i koji je bio njemu blizak sada je na suprotnoj strani i predaje svoga Učitelja. Tu imamo vrlo važnu poruku: Bog čovjeku daje milosti, ali ga bez njegove volje i njegovog nastojanja ne može spasiti. Bog je čovjeku dao slobodu i na tu slobodu ne ide nikakvim nasiljem. Odgovornost je na čovjeku da se u slobodi odluči. Strašno boli kada nas izda netko tko nam je veoma blizak, tko nam je član obitelji, rodbine ili prijatelja. Tada se takva izdaja karakterizira kao teška prijevara. Ovoj Judinoj izdaje daje se još jedan ekstreman čin, a to je izdaja bližnjega i to poljupcem. Juda glumi ljubav, ali ipak izdaje svoga Učitelja. To navedenoj izdaji daje još jače značenje, mogli bismo reći licemjerje. No Isus pokušava vratiti Judu u normalu i postavlja mu ozbiljno pitanje: „Prijatelju, zašto ti ovdje?“ (Mt 26,50). Juda, izdajnik, malo prije toga blagovao je za večerom sa Isusom koji mu je oprao noge kao i ostalim apostolima, ali ipak je naglasio: „Vi ste čisti, ali ne svi.“ Bog nam daje milosti i poziva nas da se uključimo u plan spasenja, ali je na čovjekovoj slobodnoj volji želi li izabrati život ili smrt, tj. vječnu propast.
Braćo i sestre, Kristova je smrt i vazmena žrtva što ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjem koji oduzima grijeh svijeta i ujedno žrtva Novoga saveza487 koja iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom pomirujući ga s njime krvlju koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijehâ. Ta je Kristova žrtva jedina, ona dovršuje i nadilazi sve žrtve. Ponajprije, ona je dar samog Boga Oca: Otac predaje svoga Sina da nas pomiri sa sobom; istodobno je žrtva Sina Božjega, postalog čovjekom, koji, slobodno i iz ljubavi, prikazuje svoj život Ocu u Duhu Svetomu radi nadoknađivanja našeg neposluha. ISUS SVOJIM POSLUHOM NADOMJEŠTA NAŠ NEPOSLUH.
Doista, [...] kao što su neposluhom jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici« (Rim 5, 19). Svojim posluhom do smrti, Isus je uzeo mjesto Sluge patnika koji »žrtvuje [...] život svoj za naknadnicu«, dok nosi »grijehe mnogih« koje on opravdava »uzimajući na sebe njihove krivice«. Isus je nadoknadio za naše krivnje i zadovoljio Ocu za naše grijehe.
Braćo i sestre, uz navedene drame te večeri, imamo još jednu koja se dogodila za vrijeme Isusove večere s učenicima. Isus je pošao prati noge svojim učenicima, ali Petar se tome opirao. Isus Petru kaže: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ (Iv 13,8)“. A na kraju, kada je svim učenicima oprao noge rekao je. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13,15). Zbog toga ćemo i mi večeras dvanaestorici apostola, predstavnika naše župe, oprati noge, kao spomen na ovaj veliki Isusov čin ljubavi i poniznosti, ali i da budu očišćeni i da imaju dijela s Gospodinom. Sveti Luka u svom Evanđelju navodi kako su se učenici, još kod večere, poslije euharistije, počeli svađati tko je među njima najveći, tko je među njima glavni (22,24-27). Isus im tada daje usmenu pouku gdje je sav naglasak stavio na tvrdnju kako je u Božjim očima najveći onaj koji služi drugima, koji se žrtvuje za druge. Isti takvih prepirki ima i među nama vjernicima i među nama svećenicima. Stalno se odvija borba tko je veći vjernik, kome se dogodilo čudo, kome se ukazala Gospa, tko ima darove, tko je po službi veći, ali zaboravljamo da je najveći onaj koji služi svome bližnjemu, koji služi s velikom ljubavlju, to jest „Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom; koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga“ reći će Psalam 15. Zato Isus daje primjer onoga tko je velik. Uzima ručnik, saginje se i pere noge svojim učenicima. To je bio posao koji su robovi radili svojim gospodarima, ali Isus stavlja novi naglasak, iz ljubavi čini sve. Peta r se opire i ne želi da mu Isus pere noge jer to nije dolično za takvu veliku osobu. Zato na Isusovo pitanje, nakon pranja nogu: „Razumijete li što sam vam učinio?“, ni Petar ni itko drugi nije odgovorio: „Razumijemo“. Božja logika nije naša i Božju logiku bez ljubavi ne možemo razumjeti.
Braćo i sestre, ovo isto pitanje Isus postavlja i nama danas. Jesmo li razumjeli što nam Isus želi reći? Na pomoć drugoj osobi ili činjenje mnogih stvari bez naplate, bez zarade gledamo kao na glupost, kao na bezvrijedno. Ne moraju to biti spektakularne stvari. I mali čin pažnje velika je ljubav prema čovjeku kao slici Božjoj. Zato nas Euharistija poziva da služimo i da se darivamo drugima.
Draga braćo i sestre, spominjući se slavne Kristove muke kojoj je prethodila presveta Euharistija zahvalimo Nebeskome Ocu na daru Njegovog Sina, na daru neizmjerne ljubavi koju nam je darovao i u prilikama kruha i vina trajno ostavio. Amen.