Homilija kancelara preč. Grgurića na Cvjetnicu
Draga braćo i sestre,
Danas se spominjemo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem gdje ga je narod dočekao oduševljeno i razdragano. Mnoštvo svijeta išlo je prostirući cvijeće i odjeću ispred njega i za njim, mašući palminim i maslinovim grančicama i kličući: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje!“. Okupljeni narod bio je nadahnut te je Isusu uzvikivao uzvikivao ovaj svečani poklik kojim je Isus prepoznat i prihvaćen kao Mesija, kao Onaj koji je došao otkupiti Izraela. Nakon Isusovo svečanog ulaska u Jeruzalem sve se mijenja. U prvi plan dolazi prevrtljivost naroda koji Isusa kličući slavi, a nakon toga Isus ostaje sam i podnosi muku uz poklik naroda: „Raspni ga, raspni!“
Braćo i sestre, ovu priliku koja je povezana s ispunjenjem Božjega plana vrlo dobro iskoristili su židovski vjerske vođe. Isus je prošao ovim svijetom čineći dobro, ali nije bio u skladu s propisima vjerski vođa i zakonoznanaca koji: “Vežu i ljudima na pleća tovare teška, nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli”. Bog se služi različitim ljudima i sredstvima kako bi ostvario svoj naum spasenja koje je predviđeno za svakog čovjeka. Tako se poslužio i Isusovim apostolom Judom Išakriotskim, dopustio je da u njega uđe Sotona i da preda Sina Čovječjega. Kaže sv. Ivan evanđelista: „Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u nj Sotona.” Ovo je događaj na koji je Isus uskliknuo: „Sada je proslavljen Sin Čovječji
i Bog se proslavio u njemu!“ Braćo i sestre, naša vjernost ili nevjernost može nas učiniti suradnicima ili protivnicima Boga. Zmija je prve ljude nagovorila na grijeh, Bog se poslužio Mojsijem da izvede svoj narod iz egipatskog ropstva i tvrdokornošću faraona da proslavi svoje Ime.
U Drugoj knjizi Ljetopisa opisano je kako su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu. Nakon što je Božji dom spaljen narod je odveden u ropstvo. Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira koji je objavio po svem kraljevstvu svome da mu je Bog naložio da sagradi dom u Jeruzalemu i tko je od naroda njegovog neka Bog bude s njime (usp. 2 Ljet 36). Vidimo da lupanje u prsa i mahanje rukama da smo Božji ne govori previše o tome da smo uistinu njegovi. I svećenici i narod mogu se udaljiti od istinskog Božjeg poziva. Isto tako i onaj koji nije upoznao Boga na način na koji smo ga mi upoznali može biti istinski Božji glasnik ako se odazove istinskom Božjem pozivu. Naša djela će nas suditi: na propast i na zajedništvo života s Bogom.
Braćo i sestre, Isusov slavni ulazak u Jeruzalem znak je novog početka za sve nas. Važno je ne biti razdragani narod koji će Isusov svečani ulazak slaviti, a za par dana svim srcem odreći se Isusa i prepustiti ga najstrožem sudu. Važno je ne biti kao jedan od Isusovih apostola, Juda Iškariotski, i čekati prvu priliku i dobru ponudu kako bi smo izdali svoga Spasitelja. Govoreći o Judi Iškariotskom papa Benedikt XVI. reći će: „ Sama se izdaja zbila u dva koraka: ponajprije u snovanju, kada se Juda s Isusovim neprijateljima dogovara za trideset srebrnjaka (usp. Mt 26,14-16), i potom u izvršenju poljupcem Učitelju u Getsemanskomu vrtu (usp. Mt 26,46-50). U svakom slučaju, evanđelisti inzistiraju na tome da je Juda u svakomu pogledu bio apostol. Radi se dakle o liku koji je pripadao skupini onih koje je Isus izabrao kao bliske sudrugove i suradnike. No valja postaviti pitanja, prvo, kako je Isus uopće izabrao toga čovjeka i iskazao mu povjerenje. Jer povrh svega, premda Juda bijaše blagajnik skupne (usp. Iv 12,6b; 13,29a), zapravo se pokazao kao “lupež” (Iv 12,6a). Tajna o izboru tim je veća što je Isus o njemu izrekao vrlo oštar sud: “Jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega” (Mt 26,24). Još se više zgušnjava tajna glede njegove vječne sudbine kada znamo da se Juda “pokaja i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: ‘Sagriješih predavši krv nedužnu!'” (Mt 27,3-4). Premda je potom otišao i objesio se (usp. Mt 1 27,5), nije na nama da, stavljajući se na mjesto neizmjerno milosrdnoga i pravednoga Boga, prosuđujemo njegov čin.
Drugo se pitanje odnosi na razlog Judina postupka: zašto je izdao Isusa? Pitanje je dovelo do različitih pretpostavki. Neki pomišljaju na njegovu pohlepu za novcem; drugi iznose objašnjenje mesijanskoga reda: Juda bi tako bio razočaran vidjevši kako Isus u svoj program nije uključio političko-vojno oslobođenje svoje zemlje. Zapravo, evanđeoski tekstovi ističu drugi vid: Ivan izričito veli da je “đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda” (Iv 13,2); slično piše i Luka: “Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice” (Lk 22,3). Na taj se način nadilaze povijesni razlozi i događaj se objašnjava na temelju osobne odgovornosti Jude, koji je jadno podlegao napastovanju Zloga. U svakom slučaju, Judina izdaja ostaje misterij. Isus se prema njemu odnosio prijateljski (usp. Mt 26,50), no poštujući ljudsku slobodu, u svojim pozivima da ga se slijedi na putu blaženstava nije prisiljavao ničiju volju niti je unaprijed zaštićivao od Sotoninih napasti“.
Ovdje braćo i sestre vidimo kakva je čovjekova narav. Iz straha i koristi spreman je podlegnuti različitim kušnjama i prilikama. Osim Jude, imamo i sliku Petra koji je predviđen da bude stijena Crkve, a sramotno se kune da ga uopće ne poznaje i da s njim nema ništa.
Uočavamo jednaki problem i kod Jude i kod Petra, i kod čovjeka onog vremena i današnjice. I Juda i Petar gledali su svoju korist, a ne ljubav prema Kristu. Juda je htio zaraditi, a Petar sačuvati život i ugled, spasiti se od poniženja i ruganja. Svi smo takvi, prilika nas čini časnima ili nečasnima. I čovjek današnjice nije imun na ove probleme. Svi se rado odreknemo Krista kako bismo postigli svoj cilj. Kako lako čovjek proda svoje dostojanstvo, svoje poštenje, svoju vjeru ili nacionalnost, a Isus kaže: „Lisice imaju jame, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu“ (Mt 8,20). Čovjeku površne vjere i velikih želja za osobnom koristi nije teško napustiti Krista i ostvariti svoje planove. Zato su životne kušnje važne jer u kušnjama otkrivamo našu pravu istinu. Strah je najčešći uzrok zataja u vjeri. Čovjek u strahu izgubi ravnotežu, prihvati sve što se od njega traži, čak prizna i ono što nije učinio, no Bog sigurno ima puno razumijevanja za takve. Vjera u Boga i vjernost Bogu nije laka stvarnost. Tu ima puno kušnji i napasti. Vjera je veliki Božji dar koji treba brižno njegovati, inače se može lako izgubiti. Važno je da svoju vjeru njegujemo i da naš odnos prema Bogu nikada ne bude površan i hladan. Živimo ljubeći Boga iznad svega, on će nam zasigurno uzvratiti za svaku našu vjernost i ljubav. Amen.