Propovijed biskupa Bogovića na zlatnoj misi
1. Mladomisničko sam geslo uzeo od Stepinca, a biskupsko od svoje majke.
Mladomisničko geslo imao sam: U tebe se, Gospodine, uzdam! To je bilo geslo i nadbiskupa Stepinca. Moj naraštaj je odrastao u vrijeme kada se na Stepinca moglo bacati drvlje i kamenje, kada se o njemu nije smjelo reći ništa lijepa. No, on je trajno živio u duhu svoga Gesla: u Gospodina se uzdam; sve će ovo proći, a ti si Gospodine moje uzdanje i moja snaga. On se predavao neprestano u Božje ruke.
a biskupsko:
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!
Moja majka je svaki važan posao započinjala na taj način da je prekrižila sebe i ono što je radila (npr. volove i zemlju). Gledao sam je i pitao se što joj to sve znači. Poslije sam u teologiji doznao da smo na krštenju ubilježeni pod imenom „Oca i Sina i Duha Svetoga", da pod tim imenom putujemo do zadnje adrese – Presvetoga Trojstva. Pod tim imenom primljen sam 14. siječnja 1939. u ovoj crkvi u zajednicu vjernika slunjske župe. Naučio sam da je u Presvetom Trojstvu formula života upravo zato što je među osobama odličan, savršen odnos, da osobe ne zadržavaju ništa za sebe što ne bi darovale drugim osobama, da osobe primaju u cijelosti jedna drugu. Treba se predati drugome. Tako je u Presvetom Trojstvu i zato je Bog vječan, bogat i sretan. Uvući se u sebe, računati samo sa sobom, znači propasti. Jednako tako propada onaj koji znade skupljati a ne zna skupljeno predati
I moja majka kud god je išla, što god je radila nije nikada zaboravila adresu prema kojoj putujem i u ime koje živimo. Sve je oba to vjerovala, i bez teološke naobrazbe. Bila je nepismena, ali povezana s Bogom. U starosti bi zaspala i za stolom. Kada su je probudili, nastavila je: Sveta Marijo itd., ondje gdje je i u polusnu bila u molitvi. Bog je bio u njezinoj svijest i podsvijesti. I ona se predavala u Božje ruke.
2. U duhu toga predanja izabrao sam i današnje evanđelje da izrazim svoju zlatomisničku poruku.
Oporuka, testament Isusov apostolima i svima koji će na njihovo riječ jest da čine ono što je on činio: da svoje tjelesne snage, svoje tijelo i krv, predaju jedan za drugoga i da od toga nikada ne odstupaju; pa ni u slučaju da ih ljudi okrive i osude, kao što je s njime bio slučaj. To treba činiti i onda kada ljudi odbiju njihovo darivanje, što se u ovom i ovakvom svijetu lako dogodi. No, trebaju znati da će tek onda biti nositelji radosne vijesti za ovaj svijet, nositelji poruke spasenja. A ona je u tome da nas Bog ljubi, da nije i neće nikada svoju ruku povući, da drži za nas uvijek otvorena vrata života i sreće, bez obzira gdje se našli i nalazili. To su one ruke u koje se je Krist s križa predao riječima: U Tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj! U te ruke on se pouzdavao i onda kada je bio predan u ruke svojih neprijatelja, kada su mnogi prijašnji privrženici pobjegli od njega. To su te ruke koje je Krist naviještao i koje naviješta svaki svećenik. I Marija je prateći svoga Sina na križnom putu i stojeći podno njega raspetoga, vjerovala u te ruke, i zato nije bilo očajavanja; i onda je u njezinoj duši prevladavao duševni mir koji ide sve tamo od onoga: Neka mi bude po riječi tvojoj.
3. Pred 50 godina Gospodin me je svetim redom promovirao da se bavim onim čime se Krist bavio da činim ono što je on činio. Kroz pedeset godina ja sam uglavnom svaki dan obećavao da ću živjeti predanje Isusovo svijetu, kad sam izgovarao pred Bogom i pred ljudima: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje, ovo je krv moja koja se za vas prolijeva, ovo što jesam i što imam spreman sam sve predati braći ljudima. To je svećeničko poslanje. Jer Isus je rekao: Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas, da činite ono što sam ja činio - rekao je on apostolima, a tako kaže svakom svećeniku. Tako je rekao i meni.
Crkva se predaje, ali ne tako da bi napustila put svoga Učitelja. Zovu Crkvu odavno na predaju. Zvali su je kod nas posebno nakon 1945., u smislu da ne svjedoči i ne naučava ono što je Krist govorio i radio. I danas se od Crkve traži da se posuvremeni tako da ne naučava ono što je naučavala, da prihvati pravo na laž, na mržnju, na nasilje. No, ona ne bi bila sol zemlje i svijetlo svijeta kada bi se na taj način prilagođivala, ali ne bi bila svijetlo svijeta kada bi se povukla iz njega, kada bi se bavila samo sobom, kada bi se borila za preživljavanje bez obzira kako je svijetu i narodu. Treba se u duhu svoga učitelja uvijek se predavati za ljude, za svijet
Svećenik se predaje onima koji su mu povjereni, iako ne može očekivati da će uvijek biti primljeno ono što govori i svjedoči. Nije svećenički život borba za vlastitu egzistenciju nego predaja, predavanje svijetu i narodu. Kada se njegova služba podredi nastojanjima da sebe osigura u svijetu, onda je ona doista promašena.
Kršćanin se predaje, najprije u svojoj obitelji: gdje je predanje svega sebe žene mužu, muža ženi, roditelja djeci i tako dalje, tu je bogatstvo života. To se očituje pogotovo onda kada su muž ili žena slabi i bolesni, kada je u obitelji netko s trajnim teškoćama: ne vidi, ne čuje, ne hoda i sl. To je prilika da rasteš i kao čovjek i kao kršćanin. Bog će ti uzvratiti, ali i ti potrebni znaju izraziti zahvalnost bolje nego ovi najzdraviji i najsposobniji. Majka Terezija je govorila da je u očima gubavaca koje je primila i oprala, dala im što treba, vidjela veću zahvalnost nego što ju je susretala na susretima s bogatima i zdravima. I sam mogu reći da sam uvijek mislio da su starija braća u mojoj obitelji bolja od mene, ali da sam ja bolji od mlađe sestre. No ona je u životu imala jedno dijete s tim trajnim teškoćama i toliko je rasla uz to njega, a zajedno s njome i cijela obitelj, da sam uvjeren da me je i ona pretekla.
Predavati se drugima znači imati osjećaj da nisi sebi dostatan. Istina je da si potreban drugoga, da ga primiš i da mu se predaš. Laž je da ti drugi nije potreban. Zlo je kada neki misli da je ideal samodostatnost i raditi tako da nisi ovisan o nikome, pa ni o Bogu. Neki zato žele doći do vlasti, do bogatstva i do znanja. Velika je to varka, koja se temelji na onoj prvoj varci kada je Napasnik rekao da čovjeku nije potreban Bog, da on sam, da može bez Boga postići više nego s Bogom.
4. Da ne ispadne kakao sam ja uvijek vjerno svjedočio predanje za druge, a da i sam nisam mnogo od drugih primao, valja još nešto dodati.
a. Mnogima se od vas javlja pitanje: pa što se ti Mile sada tu praviš kao da te ne poznamo. Nisi baš uvijek bio bogznašto ni kod kuće, ni u školi u Nikšiću, ni u Slunju. Mnogo toga smo lošega o tebi čuli, a sigurno da nije sve bez temelja.
Ono što me spašava od tih prigovora nije toliko što su oni krivi – jer oni nisu krivi - nego što izlaz nalazim u Kristovom postupku prema grješnicima. Nije li Petar više puta pogriješio? Pa evanđelja od svih apostola najviše spominju njegove grijehe. Nije li Pavao progonio kršćane, vezao ih i predavao u zatvore. Jest, Petar je griješio, ali nije bio pokvarenjak. Važno je tražiti put prema svjetlu. A u Isusu Petar i Pavao prepoznali da je on put, istina i život.
I među vjernicima je prošireno da nije dobro priznati se grješnikom. A grješnici su imali najjači osjećaj da im je Isus potreban. I zato su napredovali i rasli u dobru. Osjećati svoju grješnost znači pružati ruke prema drugima da ti pomognu, u prvom redu prema Bogu. I kada su grješnici čuli da ih Bog ne odbacuje, grnuli su k Isusu. Oni koji sebe nisu smatrali grješnicima, vrebali su da ga u nečemu uhvate i na koncu su ubili Isusa. (Vidimo u tima preteče suvremenih udbaša!)
Nije sramota priznati da sam i ja griješio u životu. Tražio sam to Božje svjetlo i prepoznavao ga u Isusu i njegovim svjedocima. Nije to bilo uvijek, niti je sada savršeno. Imam svaki dan razloga za kajanje. Nikada ono nije uprazno. To dobro vide oni koji sa mnom žive i kome sam po službi nadređen.
b. Drugi je prigovor da nisam samo davao, nego sam mnogo primio.
I to je točno!
Sjećam se mnogo ljudi koji su me svojim primjerom upućivali na taj put. Zahvaljujem Bogu što sam ih našao u krugu svoje obitelji, među rodbinom, među svećenicima i časnim sestrama, među običnim vjernicima.
Već sam rekao o obiteljskoj kući. Sjećam se također svoje tete koja me u svakom susretu samim svojim pogledom obasipala tolikom dobrotom da sam dugo od toga živio. Razgovarala je sa mnom kao da smo istih godina.
Među svećenicima ističem pokojnoga Peru Boguta. Preda mnom me nije nikada hvalio, a još manje mi laskao. Ali sam bio uvjeren da na svom svećeničkom putu u njemu imam sigurnu podršku. Posebno sam cijenio njegov odnos prema svećenicima. Kad sam imao nešto protiv nekog svećenika rekao sam to njemu, a on je odmah iznosio njegove kvalitete i uzeo ga u obranu. Uvijek sam tada uočio kako je njegov pogled dobroćudniji i istinitiji od moga i redovito sam promijenio svoje gledanje.
U nekom drugom smislu može se reći za vašeg župnika. Od njega se može naučiti kako se voli povjereni narod. Ne jednom sam čuo iz njegovih usta kako je ovaj narod njegove župe dobar. Kao što je Isusu najveći dokaz u preporuci za rimskog časnika da voli naš narod. Tada je Isus krenuo prema njegovoj kući i ozdravio mu slugu. Preduvjet je svakog uspješnog rada svećenika na župni da voli narod, da nije neprestano s njime u sukobu. Nisam želio svečanu proslavu zlatne mise jer znam da su tu izbacuju fraze da se umjetno okiti događaj. On mi je rekao da će to ovaj narod sve rado pripremiti i da nije uputno preskočiti proslavu zlatne mise u Slunju. Poslušao sam, a njegov dobri narod je sve ovo pripremio, dakako zajedno s njime.
Ne smijem propustiti spomen šutljivog i pobožnog župnika Stanka Komparea. Njegova pojava pokrenula je u meni klicu svećeničkog zvanja, a on me je i poslao u sjemenište.
Među one koji vole ovaj narod svakako pripada i s. Amalija. Vjerojatno joj nijedna sredina, iza Novog Šehera, nije tako pri srcu, kao ova. Jednoj drugoj sam časnoj sestri u šali rekao da ne znam kako će se spasiti jer je njoj lako biti dobra, a ja se stalno mučim pa ne uspijevam. Ona je uvijek okrenuta prema drugima da vidi što im treba. Ona, šuteći, propovijeda i kad služi za stolom.
Sjećam se dobro jedne bolesnice na prvoj svojoj svećeničkoj službi koja je svojim pogledom na život i smrt učvrstila moj svećenički hod. Kada god promišljam o svom svećeničkom putu, uvijek se sretnem s likom te bolesnice koju sam i pokopao, ali nisam zaboravio. Za ovu zlatnu misu osobno nisam nikoga pozvao osim njezinih kćeri. I u ovoj svetoj misi zahvaljujem na njezinoj dobroti.
Dakako, to su samo neki od brojnih primjera kada sam bio obdaren dobrotom drugih. Bilo je, dakle, na mom putu mnogo svjetlila kojima je Bog osvjetljivao moje staze. Neću govoriti o živim ljudima da ih čime ne zadužim.
Zaključak.
Kad sam ove godine sastavljao svoju korizmeno-uskrsnu poslanicu vjernicima Gospićko-senjske biskupije da sam da to pogleda Anđelko Kaćunko. On je u svojem odgovoru spomenuo da je poslanica pisana u duhu oporuke. Pogodio je. Naime, navršio sam 75 godina i vrijeme je da idem u mirovinu. Zato sam nastojao u toj poslanici dati zaokruženu sliku svega onoga bitnoga što vjerujem i zašto sam se zalagao. Tu moju poslanicu mogu uzeti svi koji je nemaju. Naslov sam uzeo od sv. Pavla: Koji Boga ljube, sve ih upućuje na dobro.
Napisao sam i objavio mnogo toga. Nekada sam si i sam prigovarao da više napišem nego pročitam. Ovih dana izlazi mi knjiga o Lici, a doskora će izići i o Slunju i njegovoj okolici. Ovu posljednju mislio vam sam već danas darovati, ali pokazalo se da i nisam više tako brz kako sam nekada bio i kako sam mislio da sam i danas. Tako ćemo na to još počekati. No, ipak mislim da moja najnovija poslanica najviše govori o mom susretu s Bogom, kako ga naviješta i kako ga kao vjernik i svećenik proživljavam- Zato je preporučujem svima.
Zahvaljujem Bogu što danas mogu s vama u slunjskoj crkvi Presvetog Trojstva slaviti 50. godišnjicu svećeništva i 15. godinu biskupstva.
Zahvaljujem svima koji su se trudili oko ove proslave i vama koji ste došli ovamo da se i ovaj put zajedno molimo i Bogu zahvaljujemo. zajedno
I da završim mladomisničkim bi biskupskim geslom:
U tebe se, Gospodine, uzdam!
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!