Biskup Ivan Šaško - Klica Blagovijesti za našu Domovinu
Otkrivamo kako se u naizgled neznatnome domu naizgled neznatnoga mjestašca događa najčudesniji susret Boga i čovjeka, događaj koji je prožeo cijelu povijest čovječanstva. I ostaje darovan nama, svakomu našem životu, pojedincu i narodu, unoseći istu Blagu vijest u naše vrijeme. Ujedno nam otkriva na što trebamo paziti, što je danas u suprotnosti s Naviještenjem, gdje odstupamo od njega i zašto ne uspijevamo osjetiti radost, radost darivati drugima.
Evanđeoski razgovor koji je dobio ime Naviještenje zaogrnut je šutnjom; šutnjom koja rađa riječ. Riječi kao da izranjaju iz ponora tišine, a Marijina je šutnja šutnja osluškivanja, ispunjena pozornošću i poštovanjem, poslušnošću poruci koja ju nadilazi. U toj se šutnji rađa i susreće Božja i ljudska riječ. Riječ postaje snažnom i znakovitom samo u onima koji poznaju okus šutnje. Jer, postoji šutnja koja izriče puninu. Kada se daje prednost šutnji, kada joj se povjerava, nastaje susret.
2. Ma koliko se činila nevažnom, zadnja rečenica iz Evanđelja redovito mi zazvuči i kao privlačna i kao ispunjena pitanjem. Nakon što je donio na svijet i Mariji prenio poruku radosti, anđeo otiđe od nje.
Cijelo je izvješće uokvireno dolaskom i odlaskom. No, kao da Gabrielov odlazak narušava radosni završetak. Zapravo se tim prizorom najavljuje zahtjevni početak. Marija ostaje sama. Više ne postoji nikakvo izvanredno priopćenje, nikakva poruka koja bi davala sigurnost i dokinula dvojbe. Put koji je započela treba dovršiti i ispuniti vlastitom vjerom, kao i mi, bez posebnih jasnih uputa. I u njezinu se životu pojavljuju pitanja zašto? Do svjetla će se trebati probijati kroz najdeblju tamu, a ne kroz sigurne odgovore.
Anđeo je iscrpio svoj govor; njegovo je poslanje ograničeno. Od sada nadalje Marija će trebati ispitivati i promatrati svakodnevne događaje. I svaki put kada će reći DA produbljivat će otajstvo vlastitoga života. Sa svakim DA Bogu u njoj raste spoznaja; DA preduhitruje tumačenje i objašnjenje. Put se poznaje onda kada se njime hoda; istina se pronalazi vršeći je. To je istina koju donosi biblijski put vjere i koju je Marija živjela do krajnjih granica.
3. Braćo i sestre, Bog izabire postajanje čovjekom, riječima, suzama, glasom, znojem i potrebom za tijelom i za majkom. Nije izabrao ženu iz carske obitelji, nije izabrao osobu koja samouvjereno vlada svojom okolinom i svojim ambicijama.
Izabrao je skromno i ponizno biće: plaho, ali prepuno pouzdanja u Boga; nju izabire za vrata svoga ulaska u svijet ispunjajući obećanje, ispunjajući ljudskost. Izabire Nazaret i u Nazaretu Mariju. U njezinoj blizini, u zajedništvu s Josipom živi obične dane, tridesetak godina; godina šutnje koje govore Božjim govorom.
Koliko li nam samo taj Božji izbor ima nama reći! Baš nama koji smo skloni tražiti vidljivost, učinkovitost, korisnost. Bogu ne trebaju sredstva koja mi zovemo velikima; on ne traži velike nositelje povijesti, nego treba svakoga od nas. I po naizgled malenim ljudima povijest čini velikom.
Koliko se samo puta to potvrdilo upravo u ovome hrvatskom kraju! Naši su stari u Gospiću podigli ovu crkvu Radosne vijesti, kojoj je Bog namijenio da bude majkom svih crkava Gospićko-senjske biskupije. Radosna i blaga vijest često je bila i ostaje osporavanom; njezini su znakovi uklanjani, pogrđivani, rušeni i paljeni. Ali ona ostaje biti središtem ljudskih života, nadahnućem po vjeri i pouzdanju koje obnavljamo osobito u euharistiji, ali i svaki put kada izgovaramo riječi molitve Zdravo Marijo. Toj je molitvi na stanovit način danas rođendan. Ali, ne samo njoj, nego predivnim plodovima koji su iznikli iz srca ljudi koji su ju usvojili i ugradili u svoje živote. Tako smijemo reći da bismo izbrisali velik dio hrvatske povijesti, ako bismo pokušali zanemariti sve ono tlo koje je natopila ta blagovijesna molitva.
4. Čuli smo proroka Izaiju koji prorokuje u Judeji 734. prije Krista. Političke prilike njegova naroda i okolnih zemalja pokazuju snažne znakove napetosti: Egipat je izgubio svoju veliku stoljećima prisutnu premoć; Asirija je sa sjevero-istoka postala prijetnjom za sigurnost Izraela, Efraima, Arama, pa i samoga Judejskog kraljevstva. Efraim i Aram udružuju se protiv neprijatelja, a u taj savez žele uvući i Judeju. Budući da se mladi kralj Ahaz, jedva dvadesetogodišnjak, ne želi upustiti u tu pustolovinu, potreban im je novi kralj te zbog toga s prijestolja žele svrgnuti Ahaza. On se u strahu oslanja na Asiriju i od nje traži savezništvo.
Premda mu je Bog zajamčio da njegovo kraljevstvo ne će propasti, vjera mu je slaba, a on sam tjeskoban. Ne oslanjajući se na Boga, nego na ljudsku moć, čini pogrješku za pogrješkom. Asiriji je lako štititi to malo kraljevstvo, ali Asirsci ga zapravo žele porobiti, učiniti vazalom. Rat će konačno završiti osvajanjem Judeje, a narod će biti odveden u progonstvo.
Prorok poziva kralja da ima pouzdanja u Boga, ne u Asiriju. I konačno mu veli: Ako ne vjeruješ mojim riječima, traži znak. Njegovo odbijanje takvoga znaka nije iz pobožnosti ili da ne bi iskušao Gospodina, nego da bi sakrio svoju nevjeru. Stoga Prorok kralja stavlja pred Boga: sam će ti Gospodin dati znak. To je bila Ahazova kušnja – to je naša kušnja svakoga dana.
Koliko li puta samo molimo Boga da učini nešto, da nas čuje, zaštiti, da dokine nepravdu i prijetnju, da učini čudo ili da barem da neki svoj znak... Bože, samo znak... I Ahaz, iako ga nije tražio, baš zato što ga nije tražio, pouzdajući se u ljude, a ne u Boga, dobiva znak rođenja djeteta koji dopušta da preživi nada. Rođenje djeteta, slabašan je znak pred snažnom Asirijom. Koliko li je samo preslabih znakova da nas izvuku iz nevjere i pouzdanja pred prijetnjama naše svakodnevice, pred tamnom zavjesom nepravde i bijede pred kojom svaka molitva izgleda uzaludnom.
5. Braćo i sestre, u današnjemu slavlju Blagovijesti Bog nam otkriva svoje znakove; upozorava nas koji je put naše radosti i na otajstva koja se objavljuju pred nama, a mi ih zanemarujemo. Dakle, što to nas kao Crkvu i nas kao narod istinski može voditi u radost i u radosti nas čuvati? Ističem četiri otajstva.
Prvo otajstvo jest otajstvo naše stvorenosti i upućenosti na Boga. Zanemarivanje te istine dokida ljudskost i nužno pokušava mijenjati čovjeka po mjeri čovjeka, a takvi su pokusi uvijek otvarali ponore tuge, a ne radosti. Tko ne računa s Bogom trajno je u strahu i tjeskobi.
Drugo je otajstvo Božje prisutnosti i neprestanoga nastojanja da nas čuva u razgovoru sa sobom, u poslušnosti njegovoj Riječi. To otajstvo uz sebe veže stav poniznosti, jer bilo koja oholost dokida potrebu za drugim, gura ljude u sebičnost, te stvara napetosti i neosjetljivost prema bližnjima. Nismo li u Hrvatskoj baš tomu svjedoci? To otajstvo Božje prisutnosti daje nam čitati prisutnost Duha Svetoga u tolikim nesebičnim ljudima koji se žrtvuju za druge; koji ne traže sebe; koji su dokazi nebeskoga kraljevstva među nama.
Treće je otajstvo novoga života; otajstvo djeteta. Koliko li je samo mudrosti u prihvaćanju čuda koje je povjereno čovjeku: da u obiteljskome zajedništvu muškarca i žene vrši poslanje koje se ne može svesti na društvenu kategoriju; niti je dano čovjeku na raspolaganje. Otajstvo djeteta nas poučava o slabosti koja je jakost; o otvorenosti životu koja jamči sigurnost; o potrebi za bližnjima i o našoj važnosti za bližnje; o našoj konačnosti koja se utapa u Božju vječnost.
Četvrto je otajstvo otajstvo blagosti, nasuprot grubosti, neosjetljivosti, ponižavanja, gaženja koje se susreće svakoga dana. Otajstvo je to koje nas uči da nikada ne posegnemo za nečim što je suprotno blagosti, osobito ne onda kada nas se pokušava poticati da se ponašamo suprotno Radosnoj vijesti.
Ta četiri otajstva čuvaju klicu Blagovijesti za našu Domovinu.
6. Braćo i sestre, Radosna vijest ostaje radosnom i kada prolazimo križnim putem. Ona nas u krhkosti zemaljskoga života čuva od kušnje malodušnosti, a ujedno nas prati nebeskim svjetlom, da bismo vidjeli da smo dionici neba.
U buci kojoj smo svakoga dana izloženi Blaga vijest govori prostorom šutnje i u našim životima stvara ozračje nebeskoga razgovora. Kada mislimo da smo promašili u životu, da nismo imali i da nemamo dovoljno sredstava i prilika; kad nismo zadovoljni ostvarenjima ili nas opterećuje povik o nužnosti uspjeha, kao vjernici iznova dolazimo u Nazaret. A on nam je blizu: u molitvi i u zajedništvu Crkve.
I danas ponovno shvaćamo da se povijest spasenja odigrava u nama i po nama te da Bog treba moj, naš maleni život, da bi bio prisutan i stvarao novu šutnju za novi Božji govor. Došao je na svijet, da bi živio i dao vrijednost našoj tjelesnosti; ostao je po otajstvu svoga tijela prisutan s nama u euharistiji i, nama, Crkvi, dao svoga Duha da živimo kao njegovo Tijelo do svršetka svijeta.
I večeras prije počinka izmolimo molitvu Zdravo Marijo, taj sažetak Blagovijesti. Izmolimo sa zahvalnošću za darove koji daju živjeti, za ove naše najmanje te u poniznosti i pouzdanju koje se oslanja na Boga.
Radujmo se u neizrecivosti otajstva nazaretske prisutnosti koja i Gospić čuva u ljepoti neba. Amen.