Propovijed biskupa mons. dr. Mile Bogovića za 15. obljetnicu biskupije, 25. svibnja 2015.
Majka i rađanje veoma su bliski pojmovi. Ima vrijeme zaljubljivanja, vrijeme povezivanja muškoga i ženskoga („Muško i žensko stvori ih“), vrijeme nošenja začetoga djeteta, ali i vrijeme rađanja. Taj zadnji čin je uvijek težak i bolan. Upravo je spomenuti evanđelist Ivan zabilježio ove Isusove riječ na posljednjoj večeri:
„žena kad rađa žalosna je jer je došao njezin čas,
ali kad rodi dijete ne spominje se više muke
od radosti što se čovjek rodio na svijet“ (Iv 16, 21)
U Isusovim govorimo često čujemo da njegov čas još nije došao. Upravo u vrijeme patnje kaže da je došao njegov čas. Kao ženi za rađanje. Muku žene koja rađa Isus uspoređuje sa svojom mukom jer je zapravo tada bilo rađanje Crkve. Taj Isusov čas je također mučan i težak i to tako težak da moli Oca ako je moguće da ga mimoiđe, ali ga prihvaća jer je Očeva volja spasenje ljudi, rađanje novoga čovjeka. „Gotovo je! Dođe čas. Evo predaje se Sin čovječji“ (Mk 14, 41). No, imajući pred sobom velebno djelo spasenja, Isus u tom mučnom času već nazire svoju proslavu upravo zato jer je slobodno prihvatio taj teški čas. „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji!“( Iv 12, 23).
Marija je suotkupitaljica i sudionica rađanja novoga čovjeka po slici Sina Božjega jer je zajedno sa svojim Sinom proživljavala svu njegovu patnju. Ona je bila i njezina patnja.
Svako rađanja i svako rođenje ima i svoj bolni čas. To je jednostavno zakon života. Taj čas treba prihvatiti inače nema obogaćenja života.
Mi stariji se sjećamo kako je bilo bolno rađanje samostalne hrvatske države. To bolno rađanje posebno se osjetilo ovdje u Gospiću i u Lici, na području naše biskupije. Da nije bilo žilavosti i spremnosti na taj bolni dio, ne bismo imali slobodnu Hrvatsku.
Ta dionica bolnog rađanja postojala je i u nastanku naše Biskupije. Pred 15. godina nastao je čas kada smo se mogli radovati, ali postojao je i čas, i to više njih, kada je trebalo trpjeti. Na koncu bio je tu opći konsenzus cijele Hrvatske, ali bilo je trenutaka sve tamo od oslobođenja od Turaka pa do 20. stoljeća kada se ta ideja gurala u stranu i obezvrjeđivala, bilo je i do nedavna onih koji su se grohotom smijali pri spomenu biskupije u Lici. Mene je među ostalim mučila činjenica da je 17 svećenika s ovoga prostora željelo ostati na području druge biskupije, a samo jedan s Riječke biskupije prihvatio je da ostane ovdje (Mons. Marijan Ožura, naš najstariji svećenik). Na dan uspostave biskupije parafrazirao sam u Kolakvcu Virgilijev stih: O kako je teško bilo utemeljiti rimski narod, primijenivši ga na naš slučaj: Kako je teško bilo osnovati Gospićko-senjsku biskupiju. No, kad bi bilo sve bez muke, ništa se velikoga ne bi ni rodilo. A doista je velika stvar da je ovdje konačno osnovano biskupsko središte i razumljivo je da je i to rađanje imalo svoje bolne dionice.
Još je teže bilo rađanje Crkve hrvatskih mučenika. Trebalo je našem narodu dati jasnu poruku da njegove žrtve i njegove patnje nisu nešto beskorisno, da su to dragocjeni biseri, da su to časovi stvaranja i rađanja Božje Hrvatske, kakvu je prepoznao i veliki papa Ivan Pavao II. Više puta sam sebi govorio, a i svojim suradnicima: ne možeš graditi crkvu mučenicima uz zabavnu pjesmu. Trebaš osjetiti i sam na svojoj koži vrijednost patnje i žrtve i to uvjerenje javno i privatno svjedočiti. I trebaš i danas biti spreman mirno podnijeti kada naiđeš i na člana župnog pastoralnog vijeća koji ti se uoči hvali da nije nikada bio na Udbini niti će ikada onamo ići. No i taj ti pomaže da shvatiš vrijednost patnje i poniženja, jer ako to ne naučiš nisi sposoban ništa vrijedno ni pokrenuti ni ostvariti. Naši veliki protivnici znaju nerijetko postati veliki pomoćnici. Makar to i ne htjeli.
Badava ti pokretati velike projekte ako nisi spreman prihvatiti bolnu i mučnu dionicu njihovih ostvarivanja.
Želim reći da svaki kršćanin treba biti spreman na taj bolni dio rađanja i obogaćivanja života. Kada se izgubi osjećaj za vrijednost patnje i Krist ti postane neki iracionalni ekshibicionist, žrtve samo mučno izgubljeni životi, a mučenici jadnici izgubljeni u vremenu i prostoru.
Mi smo se odazvali pozivu svetoga Ivana Pavla II. da častimo svoje mučenike i da ih nasljedujemo. Na čast tome papi mi ćemo prekosutra blagosloviti temelje crkve u Lapačkoj dolini gdje su Hrvati i katolici mahom poubijani ubrzo nakon „prve puške“. Katolici su se vratili u tu dolinu, ne s puškom, nego opet bježeći od puške. Ali tu su, i treba im crkva.
Braćo i sestre, gdje je izgubljen osjećaj za vrijednost žrtve i patnje, gdje se ne prihvaća „bolno rađanje“, tu se širi „humano umiranje“ i kultura smrti. No, prisjetimo se prvih stoljeća kada su kršćani bili kao ovce za klanje, ali su upravo ti kršćani svojom žrtvom preporodili svijet i postavili zdrave temelje društvu koje je već tonulo. Onaj koji bježi od svakog napora i žrtve, koji ne želi preuzeti odgovornost i unijeti sebe za dobro drugih, taj daje svoj doprinos umiranju naroda. Uzdižući osjećaj za vrijednost žrtve na našim prostorima željeli smo se uključiti među one koji rade na tome da na ovim prostorima svakim danom život bude jači, a to znači da bude ovo područje životnije upravo zato jer ga svojim plodovima obogaćuje i hrani Gospićko-senjska biskupija.
Nagovor u dvorani kod prijema gostiju uzvanika
U ime svoje i u ime svih ovdje okupljenih i u ime onih koji zbog obveza nisu mogli doći, kao i u ime članova biskupijskog pastoralnog vijeća, pozdravljam drage gospe na ovom domjenku povodom 15. obljetnice Gospićko-senjske biskupije.
Ovdje su ugledni gosti koji su došli zbog toga jer su na nekoj službi; ni on su s osjećajem poštivanja i rada ove Biskupije i njezinih djelatnika;
ovdje su oni koji su u nekoj dionici života ove biskupije, bili radno s njome povezani;
ovdje su gosti koji su s nama povezali ne nekakvim ugovorom nego jednostavno željom da pomognu mladoj biskupiji u prvim njezinim koracima i godinama.
Drugoj i trećoj skupini podijelit ćemo simboličko priznanje kao izraz naše zahvale.
Tu su župani ličko-senjski i karlovački. Već sam mnogo puta govorio kako sam se dogovarao još 1997. s današnjim županom o dolasku biskupa u Gospić. Plod tih dogovora je i ova kuća u kojoj se nalazimo. U više navrata sam bio svjedok brige karlovačkog župana za crkve i crkvene zajednice na području njegove županije.
Pozvali smo ovamo i gradonačelnika s područja naše biskupije. I njima želim izraziti svoju zahvalnosti zahvalnost ovoga klera. Nije ta suradnja uvijek jednaka, a jača je ondje gdje su oni praktički vjernici.
Iz Gospića su još ravnatelji škola, policije i nekih ustanova, ali nismo mogli pozvati sve koje inače zovemo na naše proslave, jer smo htjeli što skromnije proslaviti ovu obljetnicu i jer nam i prostor diktira svojevrsnu skromnost.
Kroz naše radne prostorije prodefiliralo je poprilično ljudi koje smo danas željeli vidjeti ovdje. To su u prvom redu časne sestre Presvetog Srca Isusova. Njima i drugima koji su se na razne načine priključili želimo predati simbolična priznanja.
Uručuje se
Ima nekih ljudi koji nisu ni jedan sat bili kod nas zaposleni, ali su nas u mnogočemu zadužili. ne možemo ih sve ni nabrojiti, ali neke svakako ne smijemo zaboraviti. To su
Ive Vukić. On je svojim radom na CHM mogao zaraditi i mirovinu i izgraditi kuću, ali nije primio ni prebite pare.
Bežen Ante, urednik Vile Velebita, a nekih brojevi su bili u cijelosti posvećeni Biskupiji i CHM
urednik Hrvatske vjernosti, od prvog do desetog broja.
Blaženka Ljubović, ravnateljica Gradskog muzeja u Senju. I ovi panoi na zidovima, i oni u CHM i mnogo toga drugoga što će jednoga dana također biti izloženo – sve je to ona sa svojim suradnicima učinila i darovala nama.
Na koncu ću spomenuti poimence još jednoga čovjeka. Oduševio se papom Franjom i nikako da se ohladi. To je akademski slikar i poznati aforističar Stipe Golac. U tom oduševljenju napisao je i cijelu knjigu, od koje drugi dio je sav vezan uz papu. Tu knjigu sam predao nunciju koji će je diplomatskom poštom poslati papi.
Pozdravio sam vas sve u ime svećenika i biskupijskog pastoralnog vijeća čiji članovi su ovdje. Njih neću poimence spominjati jer su oni vaši domaćini. Ipak ću spomenuti članove PV koji su bili uključeni u sva tri saziva. To su (abecednim redom): Mario Barković, Valentina Grahovac, Milan Poljak, Ivan Prpić Špika, Zvonko Ranogajec, Nives Tomić, Silvija Vašarević. Terezija Užarević.
Dobro došli i vi koje nisam spomenuo, ali nisam zaboravio. Neka ovaj skup bude i vaša potvrda kako vam je drago da se pred 15 godina rodila naša biskupija i da ćete i svojim radom i svojom molitvom podržavati njezin hod prema budućnosti.
Dobro došli i dobar tek!