Propovijed u D. Lapcu za blagoslov gradilišta crkve sv. Ivana Pavla II.
Turci osvojiše lapački kraj 1527., iste, dakle, godine kada i Krbavu i istočni i južni dio Like. Ti krajevi oslobođeni su od Turaka u ratu koji je završio Svištovskim mirom 1791. godine. Muslimansko stanovništvo je tada prešlo u Bosnu, a s njime i nešto pravoslavnog stanovništva. Ipak je glavnina pravoslavaca ostala na svojim posjedima. Na napuštene muslimanske posjede dolaze pravoslavci s područja od Bruvna do Zrmanje. Na područje Brotnje doselila se katolička porodica Ivezića od Štikade. Boričevac tada naseliše katolici iz lovinačkog kraja. Cijeli taj kraj pripojen je udruženim biskupijama senjskoj i modruškoj.
Nastanak i razvoj župe Boričevac
Lapački kraj bio je nastanjen nakon Turaka pretežno pravoslavnim življem. Jedino je Borićevac bio čisto katoličko mjesto. Ondje je 1801. osnovana katolička župa. Osim Boričevljana njoj će pripasti i svi ostali katolici razasuti u manjim skupinama po lapačkom kraju. Najbrojniji su bili Ivezići u Brotnji, a poslije će se naći katolika u svim većim naseljima. Nakon privremene drvene crkvice, župa Boričevac dobila je 1807. zidanu crkvu. Ona je dvije godine nakon toga nastradala u jednom turskom napadu iz Bosne. Nova crkva bit će dovršena tek 1844. godine. Stotinu godina poslije (1941.) crkva je zapaljena. Poslije „Oluje“ počela je obnova koja i dalje traje. Toj župi dana su poslije na upravu i mjesta u Bosni s ovu stranu Une u kojima je bilo katolika. To su Kalati, Ostrvica, Kulen Vakuf, Klisa i neka manja. Broj katolika na tom području prije drugog svjetskog rata kretao se oko 2000.
Egzodus Boričevljana
Dugo se slavio dan kada je 27. srpnja 1941. u Srbu prva puška pukla. Nitko nije smio reći da je tom puškom najprije ubijeno nekoliko Hrvata. Ubrzo nakon toga „ustanici“ su krenuli u Brotnju gdje je živjela veća skupina Hrvata, prezimenom Ivezići. Njih 38 završilo je u jami. Najmlađi je imao 2 godine a najstariji 82. Zločinci su u jamu bacali ljude kao po nekom obredu: od najstarijeg Luke do najmlađega Jakova. Uz to su Luku nagonili da svira na gusle kako bi prizor bio dojmljiviji. Nakon toga na redu je bilo jedino čisto hrvatsko i katoličko naselje u lapačkom kraju - Boričevac. Ustanici su poslali Boričevljanima poruku da će svi završiti kao Ivezići ako ne napuste mjesto. Prijetnja nije izgledala nimalo naivna pa je boričevački župnik Vladimir Stuparić, uz pratnju oružnika, poveo narod prema Bosni. Kolona se stvara 1. kolovoza i nastavlja narednog dana. U dobar čas otiđoše, jer "osloboditelji" ubrzo stigoše u mjesto i preostale poubijaše ili spališe žive u kućama. Glavnina je krenula na put bez povratka. U rujnu 1941. dosta ih poginulo kod Kulen Vakufa u jednom četničko-partizanskom naletu preko bosanske granice.
Tužna je povijest tih bjegunaca. Nije bilo lako naći novo kućište, nije bilo lako naći zaposlenje. Jer teško je bilo nazivati se Boričevljanin. Bili su istjerani iz svog zavičaja, a to im je poslije pripisivano kao krivica. Oni sada dolaze svake godine za Malu Gospu, ali već slijedećeg dana Boričevac je opet prazan.
Nakon Oluje u Lapačku dolinu naseliše se protjerani Hrvati katolici iz Bosne. Naseliše se uglavnom u Donji Lapac koji je do Domovinskog rata bio naseljen gotovo isključivo Srbima. Sudbina onih koji su Boričevljane naslijedili ima sličnosti jer su i oni morali pobjeći, i njih je puška potjerala. Ali oni nisu ovamo došli s puškom nego s krunicom. Oni nisu progonjeni nakon bijega jer je uspostavljena hrvatska država. Nije ona sve učinila što su očekivali, ali uvijek se nadamo boljemu. I ovom priliko od srca ih sve pozdravljam, pogotovo vas koji ste došli na blagoslov gradilišta za vašu crkvu. Crkva vas je dočekala i pratila. Ona današnjim danom kreće u izgradnju duhovnog hrama za vas. Vjerujemo da ćemo u tome imati i pomoć naše države.
Danas blagoslivljamo temelje crkve koju ćemo posvetiti sv. Ivanu Pavlu II. Pred dva dana proslavili smo 15. obljetnicu uspostave Gospićko-senjske biskupije. Uspostavio ju je isti papa Ivan Pavao II. pa je i ovo djelo na neki način izraz naše zahvalnosti prema njemu. Posebno želim istaknuti da je taj Papa za vrijeme svoga posjeta Hrvatskoj 4. listopada 1998. blagoslovio temeljni kamen za ovu crkvu koju njemu posvećujemo, jer je u međuvremenu proglašen svetim. Zato smo danas svi posebno radosni i ponosni. Valja na kraju reći da je ovo prva katolička crkva koja se u novom vijeku gradi u ovom mjestu.
Pozdravljajući još jednom sve nazočne, zahvaljujem općinskim vlastima što su nam omogućili kupnju gradilišta u samom središtu mjesta. Vjerujem da će i ova crkva i zajednica koja će se u njoj okupljati doprinijeti da na ovim prostorima ni pravoslavci ni katolici neće biti prisiljeni bježati jedni od drugih, odnosno da se nijedni neće osjećati ugroženi od drugih.
Biskup mons.dr. Mile Bogović