Propovijed biskupa Zdenka na misi uočnici Velike Gospe u svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama
Nalazimo se u uočnici svetkovine Velike Gospe, svetkovine Marijina uznesenja na nebo. Ovaj blagdan ne želi reći da Marija nije umrla, nego da njezino tijelo nije bilo podvrgnuto truleži groba, da je uskrišena i uznesena na nebo sa tijelom koje nije bilo zaraženo grijehom. Kada apostol Petar govori o Isusovu uskrsnuću stavlja naglasak da je Isus prošao zemljom čineći dobro, da bi onda istaknuo da ga Bog uskrisi od mrtvih treći dan, jer nije bilo moguće da njegovo tijelo ostane u grobu. Apostol tu šalje poruku svojim slušateljima i prvoj kršćanskoj zajednici stavljajući naglasak da smrt ne može ovladati onima koji su bogati duhovnim vrijednostima: ljubavlju, dobrotom, velikodušnošću, uslužnošću, i drugim. Apostol želi istaknuti da je u ovim vrijednostima snaga uskrsnuća, jer ljubav, dobrota i ostale duhovne vrijednosti ne mogu umrijeti, smrt ovim vrijednostima ne može nauditi.
Apostol Pavao će reći za ljubav da je to najveća krepost, veća i od vjere i od nade. Jer i vjera i nada će nestati kada jednom dođemo u Božje kraljevstvo, jer nisu potrebne, ali će ljubav ostati, ona je vječna.
I Marija je vjerno slijedila Isusa na tom putu ljubavi i dobrote. I njezina ljubav i dobrota, kao i Isusova, su se kalili kroz teške životne kušnje, patnje i trpljenja. Ima li veće patnje za jednu majku od gledanja vlastitim očima teško stradanje svoga djeteta. Marija dobro zna što je patnja, zna što je križ, zna što znači biti prognanik i živjeti u tuđoj zemlji daleko od rodne grude, zna što je neimaština, zna što znači ne imati krov nad glavom. No, usprkos tome nije izgubila ljubav i dobrotu srca. Kršćanska tradicija ju je zato nazvala „Majkom lijepe ljubavi“. I za nju se može reći, kao i za Isusa, da je prošla zemljom čineći dobro i nije bilo moguće da njezino tijelo ostane u grobu.
Današnje evanđelje nam djelomično pokazuje snagu Marijine ljubavi i dobrote. Ljubav i dobrota su oči duše, i te oči vidi i ono što tjelesno oko ne može zamijetiti. Nitko od nazočnih nije primijetio nevolju domaćina kojemu je na svadbi nestalo vina. To je ne mala sramota, a osim toga ljudi onoga vremena su to tumačili kao znak ne baš dobre budućnosti nove obitelji. Marijina ljubav i dobrota ne samo da to vide, nego poslije toga poduzima sve da riješi tu veliku nevolju ove obitelji. Marija je započela svoju brigu za Isusovu braću i sestre još prije nego će nam je Isus dati za majku i tom se poslanju nije nikada iznevjerila. Čuli smo u evanđelju kako se početak Isusova djelovanja i njegovo prvo čudo događaju se na jednoj svadbi. Na toj svadbi je, uz Isusa i njegove učenike, i Blažena Djevica Marija. Prva važna poruka ovoga jest: S Isusom i B.D.M. radost ne biva osiromašena. Ne samo da oni nisu protiv slavlja, nego naprotiv: Bog želi da čovjek što više slavi, da bude radostan. I Isus učenicima želi podariti onu radost koju im nitko i ništa neće moći oduzeti. Ne treba se bojati da Isus kvari naše blagdane ili da se protivi našem slavlju, da od nas traži samo neka odricanja i žrtve. To nije tako. Isus želi sudjelovati u našim blagdanima i našim slavljima, želi nam se pridružiti. Vidimo kao on a i Marija ovdje pomažu da se slavlje ne prekine, da ne završi prebrzo. Vjera nije prijetnja radosti i veselju, nego to traži.
Isus nije došao u Kanu da svojom prisutnošću nadomjesti vino, da kaže: „Imate mene, što će vam vino“. Nije došao na svadbu da tamo propovijeda umjerenost i odricanje. Otišao je tamo da slavi. I zato je čudom spriječio da se slavlje prekine, da brzo završi. Ovo Isusovo čudo i ovo posredovanje Djevice nam govori kako kršćanin vjernik nije neki čovjek koji je pozvan da samo drugima izražava sućuti, da samo druge tješi, nego mora znati i slaviti, znati drugima nositi radost. Jako mi je drago da je Marija posredovala za vino. Ona nije intervenirala zato što je na stolu falilo kruha ili hrane, nego vina, a to je nešto što nije baš nužno potrebno za život.
Božja ljubav, pa i svaka prava ljubav, se ne ograničava samo na ono što je nužno. Nego nudi sve ono što može drugoga obradovati, usrećiti. To mogu biti mnoge sitnice, stvari koje nisu tako važne, ali raduju. Svi znamo kako nas nekada više obraduje neki fin osmjeh ili lijepa riječ, nego neki dar. Pogotovo to znaju bolesnici: puno im je draži pohod neke osobe koja je dolazi vidjeti nego li darovi koje će im netko po drugima poslati.
Ljubav koja se ograničava samo na ono što je nužno, može biti premala ljubav. Ne radi se samo o tome da se odgovori očekivanjima, nego da se s vremena na vrijeme znade iznenaditi, pružiti neočekivano, nepredviđeno. Osjeća se u svijetu danas nedostatak ljubavi koja iznenađuje. No, postavlja se i pitanje: Što je to što za stolom života čovjeku danas nedostaje? Stolovi za blagovanje nam nisu prazni. Nekada su i prepuni, ali ne vidimo da su ljudi zbog toga presretni. Čovjek u svojoj trci u životu izgubio je mnoge stvari koje su bitne: zanemario je nutrinu, nema vremena za šutnju, kontemplaciju, molitvu, za razmišljanje o smislu svoga života; sve je teže otkriti čime ga se može obradovati.
Što je to što bi Marija danas rekla Isusu da nemamo? Da li smo i sami svjesni onoga što nam nedostaje? Redovito se naša kukanja vrte oko dvije stvari: novac i zdravlje. A što je s onima koji imaju puno novaca, a nesretni su do bola? Što je s onima koji pucaju od zdravlja, a ne mogu naći smisao života? Dok osoba ne ispuni svoju nutrinu pravim sadržajima, tu prazninu neće moći ispuniti nikakav novac ni svi mogući vanjski užitci. Marija nam je ostavila trajni savjet: “Učinite sve što vam Isus kaže”. Ispunjajući ono što Bog traži, čovjek ide sigurnim putem, s osjećajem da sve bitno ima. Na tom putu ne može izgubiti radost i osjećaj sreće bez obzira na sve poteškoće. A Bog želi više i od nas samih da budemo sretni, da izbacimo iz sebe tjeskobu i žalobničko stanje.
Lako ćemo vidjeti kako Sveto pismo prema žalosti ima krajnje rezerviran stav. Na više mjesta nalazimo naglašeno kako žalost škodi čovjeku, pa i onda kada je opravdana, i čovjek joj se ne smije pripustiti jer će ga deformirati. Svi znamo kako se nije lako uvijek oteti žalosti i tjeskobi, jer život donosi sa sobom i mnoga trpljenja i mnoge neželjene situacije. Biblijski mudrac savjetuje razboritost, da žalost ne prijeđe granice, pa i onda kada je u pitanju ono najteže: smrt najdraže osobe. U tom smislu daje ovaj savjet: „Sine moj, roni suze nad mrtvim, tužaljkom prokukaj kao patnik skrhan; a potom se utješi od žalosti svoje. Jer od tuge dolazi prijeka smrt, i žalost slabi snagu životnu. Neka žalost prođe s pogrebom, jer je život u žalosti nepodnošljiv. Ne prepuštaj srce svoje žalosti: odagnaj je i misli na svoj svršetak. I ne zaboravi: povratka nema; sa žalošću pokojniku ne koristiš, a sebi udiš“ (38,18-21
I sam Isus će tražiti od svojih učenika da budu ljudi radosti, da njegova radost bude u njima i da njihova radost bude potpuna (Iv 15,11; 16,24). U tom smislu su i ukori učenicima zašto su tjeskobno zabrinuti (Lk 12,26). Apostol Pavao piče Solunjanima 1Sol 5,16: «Braćo radujte se uvijek… To je za vas volja Božja u Kristu Isusu». Na tom tragu je i Marija. Kršćanska tradicija je Mariju zazivala „Uzroče naše radosti“. Neka Marija isprosi svima vama koji ste došli u ovu večer u njezino svetište, svim vašim ukućanima i onima za koje ste posebno molili u ovom svetištu njezinih čudesa onu radost koja ima svoj izvor u Bogu, koju ni jedna nevolja neće moći ugasiti i koja će dosegnuti svoju puninu u radosti Božjeg kraljevstva što svi želimo i čemu se svi nadamo. Amen.