Propovijed gospićko-senjskog biskupa mons. Zdenka Križića na susretu svećenika Riječke metropolije i Zadarske nadbiskupije u Gospiću i Udbini, 25. lipnja 2019.
Tijekom ovog i narednog tjedna većina misnih čitanja svagdanom donose biblijski lik Abrahama, njegov poziv i njegovu ulogu u cjelokupnoj povijesti spasenja. Pokušat ćemo u najkraćim crtama promeditirati njegov poziv tražeći konkretne poruke za naš svećenički poziv danas.
Prije ovog odlomka koji smo danas slušali, Knjiga Postanka donosi:«Jahve reče Abramu: 'Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov… Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.' Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao.» (12,1-4).
Ovaj je Božji poziv u mnogočemu nejasan i nedefiniran. Međutim, jasan je Božji zahtjevAbrahamuda mora sve ostaviti, sve napustiti i krenuti u nepoznato. To je bitna karakteristika svakog Božjeg posebnog poziva: ostavljanje i napuštanje puno toga što ti je bilo drago i u čemu si imao određenu sigurnost. Od te spremnosti ostavljanja svega, zavisi ostvarenje poziva.Bog precizno nabraja sve što Abraham mora napustiti. Božji zahtjevi slijede jednu psihološku gradaciju: idu od najlakšeg do najtežeg. Nije teško jednom nomadu ili polunomadu ostaviti svoju zemlju, kako traži Jahve u prvom zahtjevu, jer on se nikada i ne zadržava dugo na jednom mjestu.Drugi zahtjev: «ostavi svoj zavičaj», tj. ostavi svoje pleme, svoju rodbinu, teži je jer uvijek nosi sa sobom nesigurnost. Manji broj osoba, veća je nesigurnost. Znamo da se stanovnici Babilona ne žele razići po zemlji, kako je Bog odredio, nego žele ostati zajedno zbog veće sigurnosti. I zato grade veliku građevinu da mogu boraviti zajedno.Treći zahtjev: «ostaviti dom očinski», nesumnjivo, je najteži, jer ostaviti obiteljski dom, znači ostaviti svaku sigurnost, predati se neizvjesnosti, živjeti samo od vjere i pouzdanja u Boga. Mogli bismo reći da je to trajna Božja pedagogija prema osobama koje su Ga spremne slušati. Bog od njih uvijek traži sve više.
Najveći problem je da osoba u Božjem pozivu dobro vidi što treba ostaviti, žrtvovati, ali uopće ne vidi što umjesto toga dobiva. Tako i u slučaju Abrahama: jasno mu je rečeno što sve mora napustiti i ostaviti, ali mu nije jasno rečeno kamo on to treba ići, izuzev:«u krajeve koje ću ti pokazati». I pisac poslanice Hebrejima ističe da «Abraham ode, iako nije znao kamo ide» (11,8).Činjenica, da zemlja u koju Abraham treba poći nije uopće imenovana, a pored toga, sva Božja obećanja su u futuru. Još gore je što ni jedno od tih obećanja nije, ljudski govoreći, realna budućnost. On ima 75 godina i to je dob bliže priprave za smrt. Očekivati potomstvo također, nije realno i to ne samo s obzirom na njegovu dob, nego i na dob žene koja ima 65 godina u kojima se ne rađa, a k tome, ona nije mogla rađati niti kada je bila mlada. Dobiti u baštinu zemlju nastanjenumoćnim narodom,za njegove mogućnosti samo je puka iluzija.Abrahamov poziv je očito, vrlo nejasan, a obećanja koja je dobio,ljudski su,posve nerealna.
Manje-više, svaki poziv u tom smislu, sličan je Abrahamovom: moraš ostaviti ono što dobro poznaješ, sigurnosti koje su ti do sada bile oslonac i krenuti u nepoznato, prihvaćajući sve nesigurnosti i rizike koji prate jednu takvu odluku.
Tko nije kadar učiniti ovaj korak, tko se boji neizvjesnosti u svom odazivu na Božji poziv, taj ne može uspjeti u pozivu. Ako vjera nije dostatna nadomjestiti sve druge sigurnosti koje se moraju ostaviti, onda je jasno, da se ne može krenuti, ili se može krenuti, ali neće se ustrajati.Ljudski razum često,nije dostatan da bi shvatio svu kompleksnost i paradoksalnost nekih životnih događanja u koja je direktno uključen sâm Bog. Nužno se tada isprazniti od svojih programa i planova, isprazniti seod samoga sebe i predati se Bogu na raspolaganje. To nije lako i za to nije dostatna osrednja vjera.Abraham nije pozvan samo zbog sebe, nego je cilj tog Božjeg poziva, kao i svakog drugog, daleko širi: «sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati».
Nijedan svećenik nije pozvan samo zbog sebe. Kada se prestane zauzeto brinuti za druge, njegov poziv gubi smisao.Budući da će Abraham postati veza blagoslova za sve narode, poziv i obećanja dana njemu univerzalne su naravi.Sveti pisac ne spominje ni jednom riječju Abrahamovo nutarnje stanje i njegov doživljaj poziva koji je pun obećanja, ali koji, prije svega, zahtijeva teške rizike. Je li Abraham pokušao odvagnuti zahtjeve i ponude, u smislu: prihvatiti obećavajuću budućnost koju mu nudi Bog koga on ne poznaje, ili ostati vezan uz sigurnosti koje vidi i o kojima ima konkretno iskustvo? U tom smislu, možemo s pravom ustvrditi: i sâm je Bog riskirao pozivajući jednu takvu osobu, uz koju bi trebao vezati tako velike projekte za budućnost? Da, svaki poziv je rizik i Boga i čovjeka.
Abraham, kako smo napomenuli, ima 75 godina, a to nisu godine u kojima se priprema neka posebna budućnost, s kojima se, ljudski gledano, započinje neki radikalno novi život. K tome, Abraham ne zna niti kamo točno treba ići i što ga sve čeka na tom putu. Uz to, nema djece. Sara je nerotkinja i kakva se budućnost u tim uvjetimamožegraditi? Sve ovo doima se kao suprotnost sadržajima obećanja! Poziv se čini posve neracionalan, pa kako ga je uopće moguće prihvatiti? I svi drugi izvanredni Božji pozivi su jednako, ljudski gledano, neracionalni. Tražilose i od nas neprirodno prihvaćanje: celibat, zajedništvo bez osobnog izbora…
Nakon Božjeg poziva sveti pisac navodi: «Abraham se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njime krenu i Lot.“Abraham zbog Božjeg poziva mora ostaviti sve, ali izgleda, da u tome nije uspio. Uzeo je sa sobom bratića Lota. Vjerojatno, zbog veće sigurnosti.Vidimo odmah i posljedice ove Abrahamove odluke. Bog je zašutio, ne javlja se više: Abraham zbog toga luta, završava u Egiptu, riskira sve. Bog mu se javlja tek kada se odvojio od Lota. U odlomku izričitostoji: „Gospodin progovori Abrahamu nakon što se Lot od njega rastao.“ Kada pozvani želi ostvariti svoje projekte mimo Božje volje, ti projekti, prije ili kasnije, propadaju. Rasle su tako sve veće napetosti između slugu Abrahamovih i Lotovih i uočili su da zajedno ne mogu dalje: moraju se rastati. Tako završavaju projekti bez Boga.
Tu je još jedan važan detalj: podjela nekretnina između Lota i Abrahama.
Abraham nudi miran razlaz, čak do te mjere da Lotu, iako je slabiji i mlađi, nudi neka prvi izabere. Abraham izgleda, ima negativno iskustvo vlastitog biranja s kojim je završio u pogibli Egipta i to više ne želi. U Egiptu je gledao samo svoj interes i to ga je puno koštalo, stoga je sada, velikodušniji. Daje prednost izbora Lotu.«Lot podiže oči i vidje kako je dobro posvuda natapana sva Jordanska dolina kao vrt Jahvin, kao zemlja egipatska prema Soaru… Lot izabere za sebe Jordansku dolinu…»
Tekst savršeno opisuje Lotov psihološki proces: sve počinje s pogleda koji rađa želju, a potom odluku. Tako je zapravo, u svim našim odlukama: od Eve do svakoga od nas danas. Često se to vidi u svećeničkom životu kada su u pitanju župe i premještaji.Natapana Jordanska dolina podsjeća Lota na Egipat, na dolinu Nila. Bio je i Abraham privučen Egipatskim bogatim dolinama, ali mu je to naškodilo. I Lota to sada privlači i on čini sličan izbor koji će ga kasnije skupo stajati.Lot slijedimotiv, svima nama dobro poznat: «bolje za mene»: «Lot izabra za sebe svu Jordansku dolinu i ode na istok.» Abraham je također, slijedio te motive i nije mu se previše isplatilo. «Bolje za mene» nije nikada istinski put do sreće za neku osobu. Prije ili kasnije taj put «bolje za mene» postaje put prokletstva. Čovjek koji misli i radi samo za sebe, da on bolje prođe, bez obzira na druge, sigurno završava, prije ili kasnije, u nekoj vrsti prokletstva. Egoistični izbori udaljavaju osobu od Boga i neizbježno vode grijehu. Tako i Lot, korak po korak, širi svoje područje i ide prema Sodomi gdje će teško stradati. Mislio je Lot da bira bolji dio, a izabrao je sebi nesreću. On živi na granici Obećane zemlje i tu granicu polako prelazi.
Tko živi uz granicu grijeha, sigurno će jednom, tu granicu i prijeći. Na početku su uvijek opravdanja: «Pa gdje je tu grijeh?». Da, još nije, ali će jednom sigurno biti. Tko si dozvoli sve ono što je dopušteno, brzo će si dopustiti i ono što nije dozvoljeno.Možemo ustvrditi da u ovom slučaju, nije Abraham taj koji je sebi izabrao zemlju, nego je Bog umjesto njega izabrao. Da je Abraham prvi birao možda, bi se zaletio jednako kao i Lot. No, ovdje je naglasak da Obećana zemlja nije i ne može biti ljudski izbor nego samo Božji dar.
Kako je važno naučiti iskreno moliti: „Bože ne dopusti mi da biram. Biraj ti umjesto mene.“ Ali je za ovo potrebna jača razina vjere.Abraham se nastani kod hrasta Mamre, što je u Hebronu, i ondje podigne žrtvenik Jahvi. I dok Lot ide sve bliže Sodomi, Abraham ide sve bliže Bogu. Ovdje treba istaknuti još jednu važnu poruku ovog odlomka: Abraham, da bi mogao susresti Boga i ući u prijateljstvo s njim, mora prije izgladiti račune sa svojim bratom-bratićem. Ne može se k Bogu neizmiren s bratom ili sestrom, tj. sa svojim bližnjima. Abraham nesuglasice s bratom ne rješava nasiljem kao Kajin, nego mirnim putem. Ovaj put redovito zahtijeva žrtve i odricanja, ali se to na koncu isplati. Abraham u biranju daje prednost Lotu i postaje dobitnik u tom davanju prednosti bratu.Kada osoba uspostavi mir sa svojim bratom, onda može živjeti i harmoniju s Bogom. Ono prvo se ne može preskočiti. Neizmirenosti s bratom i sestrom ne mogu se pokriti ni žrtvom ni oltarom. Ništa ne može nadomjestiti izmirenje. I Isus je tu bio do kraja jasan: «Ako prinosiš svoj dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš…»
U prvom dijelu Abrahamove povijesti nalazimo mnoga negativna obilježja: Abraham je zatvoren u svoj egoizam i bira uvijek ono što njemu odgovara, bez obzira na druge. Iza toga se Abraham posve promijenio: prihvaća rizik i daje u izboru prednost drugima. Tada mu je sve krenulo pozitivno.
Mislim da smo svi mogli razumjeti poruke koje itekako, vrijede i za nas danas.