Propovijed kancelara preč. Mišela Grgurića na proslavi Svih svetih u Gospiću
Draga braćo i sestre, slavimo danas svetkovinu Svih svetih. Crkva se danas posebno veseli slaveći ovu svetkovinu jer se upravo ovom svetkovinom Crkva očituje kao plodna i blagoslovljena Majka djece nebrojene. Kroz 21. stoljeće Crkva je rađala brojnu djecu koja su se odlikovala svetim životom. Tako su u okrilju Crkve rođeni apostoli, sveti pisci, brojni mučenici, svete djevice, naučitelji, pastiri i pokornici, mnogi Božji ugodnici koji su u ovome svijetu ostavili trag svoga života i putokaz prema Bogu – svetošću. Možemo slobodno reći da su sveci ponos Crkve, ali još više ures duhovnog bogatstva, oaza i izvor vode koja teče prema vječnom životu.
Brojni su ljudi, koji su živjeli svetim načinom života, i kao takvi prepoznati su kao Božji ugodnici te je za njih Crkva vodila procese beatifikacije i kanonizacije i nama su danas mnogi poznati i utječemo im se u zagovor. No još daleko više je onih ljudi koji su sveto živjeli u svojoj svakodnevici i na taj način ugodili Bogu i zavrijedili biti dijelom velikog mnoštva što ga nitko ne može izbrojiti, te dolaze iz svakog naroda i plemena, puka i jezika te pred prijestoljem Božjim kliču: „Spasenje Bogu našemu…“Upravo takve svi smo imali u svojoj okolini. Nisu se isticali niti velikim titulama, niti kićenim haljinama, niti velikim izumima, premda su sve to možda posjedovali. Isticali su se skromnošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Bogu i bližnjemu te su tako ostvarivali onaj iskonski Božji poziv koji je u svakom čovjeku – a to je poziv na svetost. Zato nas i ova svetkovina, koja se slavi pred kraj liturgijske i građanske godine, želi podsjetiti na prolaznost ovozemnog života i skupljanje blaga neraspadljiva koje nas može dovesti do vječnog života u Božjem kraljevstvu.
Braćo i sestre, kada govorimo o svecima, moramo izbjeći glavnu opasnost: da ih ne precijenimo! Sveci su prije svega tajna Božjega zahvata. Zasluga svetaca je u njihovom odzivu. Sveci su se otvorili prema Bogu i uzvratili vjernošću i ljubavlju za ono što Bog nudi svima nama. Sveci nisu bili neki ekstra ljudi, čudaci koji su se rodili kao takvi ili su došli s nekog drugog planeta. Sveci su bili obični ljudi koji su se rodili kao i svi mi, živjeli svoju svakodnevicu, svakodnevno griješili i imali svoje duhovne krize. Ove karakteristike ih vežu sa svima nama, ali ono što ih čini drugačijima od nas je to da su svoju svakodnevicu živjeli u zajedništvu s Bogom kome su iskazivali svoju ljubav kroz molitvu i ljubav prema njemu, a onda i ljubavlju prema drugom čovjeku koji je slika Božja. Ono što ih čini drugačijima jest da na svoj počinjeni grijeh nisu gledali kao neko veliko djelo, već su u svojoj poniznosti bili svjesni svoga grijehom narušenog odnosa s Bogom i imali su volju popravljati svoje životne korake i redovito se miriti s Bogom u sakramentu ispovijedi. Ovozemna misna gozba za njih je bila istinski predokus nebeske gozbe, gozbe Jaganjčeve koji jedini daruje vječni život.
Braćo i sestre, zato dok slavimo blagdan Svih Svetih, i mi postajemo svjesni da smo određeni za nebo. Apostol Ivan kaže: “Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakvoga kakav jest!” (Iv 3,2). Bog nas nije stvorio da bi nas onda uništio, ali je dao slobodu da sami biramo kojim putem želimo hoditi. Zato je važno biti toga svjestan već za ovoga života i pitati se želim li vječni život ili vječnu propast? Kada si ozbiljno postavimo ovo pitanje onda ćemo moći i ozbiljnije raditi na svetosti svoga života. Jedan je put koji vodi prema vječnom životu i Isus nam ga otkriva u današnjem Evanđelju koje smo slušali. Isus nam predstavlja osam blaženstava, osam putokaza koji vode prema vječnosti.
Isus je proglasom blaženstava okrenuo sve naglavačke i kaže da dok čovjek često traži smisao i cilj svom životu u bogatstvu, časti, vlasti, uživanju i misli tu mi je sreća, Isus kaže tu ti je nesreća.
Umjesto lijeka hvata se otrova; što svijet smatra prokletstvom, Isus reče: tu je blaženstvo, sreća.
Blaženi siromašni, progonjeni, patnici! Ne zato što plaču, nego zato što kroz suze vide Boga; ne zato što im je prazan novčanik, nego zato što im je puna i čista duša; ne zato što su progonjeni, nego zato što su pravedni.
Blaženi siromasi, progonjeni, patnici! Blaženi: jer su svjesni da se ni za što na zemlji ne da kupiti Bog i sreća; da se ni za što na zemlji ne smije prodati Bog i budući vječni život.
Blaženi: jer u srcu i životu imaju mjesta za Boga, njegovu riječ, istinu i pravdu - duša im nikada nije prazna, život nikad nesretan ma kako pun trnja i suza...
Blaženi siromasi, bijedni, progonjeni! Te čudne Isusove riječi znače da se naše ovozemaljske nevolje mogu i moraju pretvoriti u trajnu, nadzemaljsku sreću. Međutim, nipošto ne znače da se ne treba boriti protiv bijede, nevolje i nepravde u ljudskom društvu. Gospodin hoće da svatko ima svoju slobodu; svoj komad kruha, svoj komadić sreće, svoj mir i nasmijano lice, ali sve to nije i ne smije biti naš motiv i put koji vodi u život vječni. Put prema Bogu je vijugava i nimalo lagan.
Biti istinski siromašan u duhu, biti blag i pravedan, biti milosrdan i posjedovati čistoću srca, zalagati se za mir i podnositi progonstvo zbog pravednosti znači biti blažen.
Da bi mogli steći nebesko kraljevstvo, potrebno je ispuniti određene uvjete. Potrebno je biti krotak, pun ljubavi prema bližnjima, ne biti spletkar ili onaj koji je korumpiran, biti donositelj mira u svojoj okolini, biti odraz Božjeg lica u današnjem svijetu. Koja je vrijednost moliti za mir, postiti, glasno isticati kako si ti borac za mir i pravdu, predstavljati se u javnosti kao netko krotak i onaj koji se svima sviđa, a onda kada si u svojoj obitelji, među radnim kolegama, prijateljima ili bilo kojom osobom nasamo pokažeš da imaš i drugo lice i da ono kako se predstavljaš javnosti u toj situaciji si drugačiji i maltretiraš svoju obitelj, radiš protiv svoga kolege, siječeš noge svojem bližnjemu. Tu nema svetosti ma koliko god nosili nasmijanu masku na svojemu licu.
Braćo i sestre, svi smo pozvani na svetost. Svi smo u ovome svijetu Božja slika i prilika, a On je svet. Ne smijemo odgađati spremanje na svetost. Druge prilike možda neće ni biti. Nitko od nas ne zna kada će nam završiti ovozemni život. S čime ćemo se pojaviti pred Bogom? Sa sobom ne možemo ponijeti ništa materijalnog što smo stekli u ovome životu. Važno je da pred Boga dođemo s punim košarama dobrih djela ljubavi i milosrđa. Zato je veoma važno da već sada krenemo sabirati te vrijednosti kako nas vrijeme ne bi preteklo i dovelo pred Boga bez ičega. Bog nam je puno dao. Ima pravo i očekivati da donesemo plodove.
Ima jedna jedna afrička prič koja govori kako je neki lovac u šetnji šumom pronašao mladunče orla koje se tek izleglo, uzeo ga i ponio kući. Smjestio ga je u kokošinjac. Ondje je kralj ptica rastao s pilićima i ubrzo se naučio ponašati kao i oni: zobao je kukuruz i skakutao po dvorištu.
Jednoga dana, mnogo mjeseci kasnije, seljak je zamišljeno promatrao velika krila te veličanstvene ptice koja, premda je to mogla, nije naučila letjeti jer je cijeloga života bila zatvorena. Dobri se čovjek pokajao zbog onoga što je učinio i odlučio je pustiti orla na slobodu. Izveo ga je iz dvorišta, nježno primio u naručje i odveo ga do obližnjeg brda. Ondje ga je podigao u zrak i rekao mu: „Ti si orao. Pripadaš nebu, a ne zemlji. Raširi svoja krila i leti!“ No ptica se nije ni pomaknula. Pogledala je s brda prema pilićima koji su zobali i počela poskakivati hoteći im se pridružiti. Seljak je neumorno ponavljao: „Ne smijemo te podcijeniti i odgajati među kokošima koje ne rade ništa drugo, već se neprestano svađaju oko zrnja koje nađu na podu. Raširi svoja krila i leti!“ No, mladi je orao bio sve više zbunjen zbog tako „visokog“ cilja. Podrhtavao je cijelim tijelom i davao znakove da se želi vratiti na sigurno mjesto.
Seljak nije odustajao. Sljedećeg ga je dana rano ujutro odnio na visoku planinu. Kada su stigli na vrh, ponovno ga je podigao visoko u zrak i natjerao da pogleda ravno u blistavo jutarnje sunce, hrabreći ga riječima: „Ti si orao. Rođen si da slobodno letiš, da dođeš do sunca. Možeš prevaliti goleme udaljenosti i igrati se s vjetrom. Ne boj se! Pokušaj! Raširi krila i leti!“ Tada se orao, zadivljen silnom svjetlošću, uspravio, polako raširio svoja velika krila i uz trijumfalni krik poletio. Letio je sve više i više, dok se na kraju više nije mogao vidjeti na obzoru… „Tko je rođen s krilima, mora ih koristiti za letenje“, pomislio je seljak dok je pjevušeći silazio s planine.
Braćo i sestre, i mi smo rođeni s duhovnim krilima koja moramo koristiti za letenje. Neka nas poziv na sveti život učini djelotvornijim kršćanima kako bismo jednom gledali Božje lice. Amen.