Homilija nadbiskupa Križića na hodočašću u Sinju 14. listopada 2023.
Marijanska svetišta su poseban magnet za vjernike u svim narodima, a napose u našem narodu. U tim svetištima vjernici dožive susret s Marijom kao majkom kojoj mogu sve reći, sve zamoliti, sve pred nju staviti, sigurni da će ih ona razumjeti. Naš narod, ne samo da zna da nam je Marija darovana za majku, nego tu istinu duboko osjeća, i u marijanskim svetištima uvijek iznova doživi.
Isus nam nije darovao Mariju za majku na neki metaforičan, ili slikovit način, nego doslovno, u pravom značenju majke. A svi dobro znamo što znači majka: ona dijete nikada ne napušta, u patnjama djece ona trpi još više od njih, u potrebama djece dala bi im sve do vlastitog života. Majčina ljubav i dobrota idu i do slabosti: dat će djeci i ono što im nije potrebno samo da budu sretna i zadovoljna. Iskustvo je svih: kada ideš k majci znaš da ćeš dobiti i više nego što trebaš.
U evanđeoskom odlomku smo slušali trenutak kada Isus sa križa, u posljednjim satima svoga života, daruje nama za majku svoju vlastitu majku.
Evanđelist Ivan, svjedok tog događaja, piše: „Uz križ Isusov stajahu njegova Majka i sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena“.
Evanđelist Ivan je jedini od evanđelista koji spominje prisutnost Marije pod križem. Drugi evanđelisti spominju pojedine žene, ali ne izrijekom Mariju.
Sveti Ivan kada spominje Mariju, ne navodi samo prisutnost Marije pod križem, nego i mjesto koje ona zauzima i stav koji ima. Marija, veli evanđelista, uz križ Isusov „stoji“, tj. ona je na nogama. To ne znači da se nije grčila i rušila od bola, ali za evanđelistu ona stoji na nogama.
Ivan više promatra njezin unutarnji stav, tj. snagu njezine vjere i pouzdanja u Boga, nego li njezino vanjsko držanje. I u ovim najtežim trenutcima Marija u vjeri čvrsto stoji. Za razliku od nje čujemo učenike, malo iza Isusova pokopa, gdje govore „a mi smo se nadali“. To znači da se više ničemu ne nadaju. Njihova vjera se posve urušila, bez obzira na sve što im je Isus prije govorio. Marija, naprotiv, u vjeri čvrsto stoji.
Evanđelist Ivan naglašava da je Marija stajala „uz križ Isusov“. To je jedino mjesto u evanđeljima gdje se nalazi takav izričaj: „križ Isusov“. Izričaj po sebi, rekli bismo, posve suvišan. Dovoljno je bilo samo reći da je Marija stajala uz križ, i nitko ne bi pomislio da je stajala uz križ nekog od razbojnika. Međutim, evanđelist želi izričito naglasiti da je Marijino mjesto uz križ Isusov.
Ovo ima svoje posebno teološko značenje. Ne radi se tu samo o nekoj materijalnoj ili fizičkoj prisutnosti, nego se ovdje želi istaknuti da i Marija sudjeluje u žrtvi koju Isus vodi punini.
I „križ Isusov“, o kojem govori evanđelista, nije toliko drvo križa ili dvije grede na kojima je Isus raspet, nego je to sam misterij otkupljenja. I u tom misteriju je prisutna i Marija.
Nešto kasnije isti evanđelist veli: „Pilat je napisao natpis i stavio ga na križ“. Ali ne kaže na križ Isusov.
Kada se govori o Mariji i njezinom odnosu prema križu, evanđelist želi istaknuti i naglasiti njezin odnos sa Raspetim, a ne sa drvetom križa. Pilat ima odnos samo sa drvetom križa, ali ne sa Raspetim, pa se zato naglašava da je natpis stavio na križ, a ne na križ Isusov.
Marija nije majka križa, nego majka Raspetoga. Ona ga je rodila, u utrobi ga je svojom krvlju hranila, a poslije svojim mlijekom, zato su Isusovo tijelo i njegova krv, prikazani na križu, i dio nje.
Ovdje je njezina duša, kao majke, probodena mačem posebne boli. Ovdje je njezina duša, kao vjernice, stavljena nasuprot najčišćem činu vjere: vjerovati, protiv svake očevidnosti, da će Bog biti vjeran svojim obećanjima.
Evanđelisti spominju da je „nastala tama po svoj zemlji od šestog do devetog sata“. To je tama vjere, nade i ljubavi. Tama vjere koja je teško uzdrmana kod svih prisutnih; tama nade koja posvema iščezava; tama ljubavi jer je čovjek raspeo Boga.
Marijina prisutnost na Kalvariji nije slučajna prisutnost, ili prisutnost privatne naravi gdje majka ispraća mrtvo dijete. To je predviđena prisutnost samim promislom Božjim.
Sjećamo se Kane gdje Marija traži od Isusa da spasi jednu neugodnu situaciju, a Isus joj veli: „Ženo, što ja imam s tobom. Moj čas još nije došao“. I dok je ovdje suradnja Majke odgođena, jer čas još nije došao, na Kalvariji će ta suradnja biti tražena, jer čas je došao.
I baš u ovom času, Isus s križa daruje svoju majku svome učeniku koji je kao predstavnik svih učenika bio pod križem, a onda i učenika povjerava majci kao sina.
Nije problem razumjeti da Marija nije povjerena samo Ivanu i samo Ivan njoj, nego je povjerena svima nama i svi smo mi povjereni njoj.
Isusove riječi Mariji: „Ženo, evo ti sina“, ne mogu imati značenje da Isus svoju majku povjerava brizi jednog svog učenika koji mu nije ni u kakvom rodu, a s druge strane ima pod križem svoju tetu, Marijinu sestru, i bilo bi normalno da njoj povjeri svoju majku. A još je manje shvatljivo da Ivanu daje Mariju za majku, a Ivan ima svoju majku i ona je tu prisutna.
Što više, i način na koji se on, kao sin, obraća majci nazivajući je „ženo“, nije upotrebljen u literaturi ni jednog naroda u ni jednom vremenu. To jasno govori da se ovdje ne radi o obiteljskim privatnim odnosima, nego o stvarima spasenja.
Ovdje na Kalvariji, Marija je i „žena“ i „majka“. To su dva naziva koji sažimaju njezinu ulogu u otajstvu spasenja.
Naziv „žena“ nas vraća na početak stvaranja. Ona je „žena“ iz knjige Postanka koja je naviještena nakon grijeha prvih ljudi. Bog tada reče zmiji, đavlu: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina, on će ti glavu satirati“.
Marija je ovdje druga žena, odnosno druga Eva, koja sada postaje majkom svim živima.
Možemo reći da je na Kalvariji započeo kult štovanja Marije. Ivanovo prihvaćanje Marije jest u ime svih vjernika. Ali je Isus prvo Ivana povjerio Mariji. Marija je prvo prihvatila Ivana, pa je potom Ivan prihvatio Mariju. Marija je prva prihvatila nas za djecu svoju, a onda smo mi prihvatili Mariju za majku.
I dok Ivan prihvaća Mariju u svoju kuću, Marija njega prihvaća kao člana svoje obitelji, kao Isusova brata. Tako Ivan izgleda izvana Marijin zaštitnik, a zapravo je on Marijin štićenik.
Nakon Navještenja Bog će reći Josipu: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju“. To je poruka i nama. Prihvaćajući Mariju kao majku imamo sigurnu zaštitu i obranu. Ona nas nikada neće napustiti i ostaviti same. Obećajmo da ni mi nećemo nikada napustiti nju. To je jamstvo da nećemo zalutati na putu. Amen.