Propovijed biskupa Zdenka Križića na susretu sa svećenicima Gospićko-senjske biskupije 9. listopada 2023.
U prvom čitanju smo čuli odlomak iz knjige proroka Jone (znamo kako je ogromna ta knjiga!). Jona je jedinstven lik u Bibliji koji je istovremeno komičan i dramatičan, bijesan i ciničan, ratoboran i, na svoj, način ljubitelj diskretnosti i mira.
Njegova propovijed od samo pet-šest riječi (najkraća za koju znamo) uspijeva obratiti cijeli jedan grad od 120.000 stanovnika.
U našoj konkretnoj pastoralnoj praksi poznajemo bezbroj žalopojki tolikih župnika i propovjednika što usprkos svoj pastoralnoj zauzetosti ne uspijevaju ni malo promijeniti ne previše uzoran kršćanski život mnogih svojih vjernika; a evo ovdje jedan propovjednik, Jona, srdit što je njegova propovijed uzeta ozbiljno, i potaknula na kajanje i promjenu života cijelog jednog velegrada. Štoviše, on je zbog toga toliko bijesan da bi najradije umro.
Knjiga Jonina započinje Božjim pozivom i konkretnim poslanjem koje Bog daje Joni i kojemu još samo znamo ime oca. Bog mu veli:
«Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene'. A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve».
Iskustvo bijega je iskustvo koje, nažalost, svi mi manje ili više imamo. Možda o tome i ne razmišljamo dovoljno, nekada nismo niti dovoljno svjesni tolikih bjegova, i diskretnih želja da neke stvari zaobiđemo ili zaboravimo.
To je fenom kojim se bavi i psihologija analizirajući takva stanja pod nazivom «potiskivanje». Potisnuti nešto znači staviti na stranu neko iskustvo, nešto što nam se dogodilo, a prisjećanje na to stvara u nama napetost, neugodne osjećaje, tjeskobu i trpljenje. Nastojanje da se potisne podsjećanje koje nas upozorava na to što trebamo biti.
Ima i puno onih situacija koje potiskujemo, bacamo na stranu, bježimo od njih, i bez prave želje da se s tim jednom suočimo i da to riješimo. Neke stvari odgađamo za neka «bolja vremena», ili u nadi da će to samo vrijeme riješiti i bez nas, a one ostaju u nama živjeti i trovati nas. Odgađanja samo čine težom promjenu života. (I prorok Ilija je bježao od nekih zahtjeva, ali je poslije bio prisiljen vratiti se nazad istim putem. Bježanje je bilo samo izgubljeno vrijeme.
Bog kaže Joni: „Ustani, pođi u Ninivu“. Jona je odgovorio na poziv Jahvin samo do te mjere što je ustao, a sve drugo je u suprotnosti sa Božjim željama i očekivanjima. I opet, on je ustao samo zato da može pobjeći.
Ostaje, u prvi mah, posve nejasno zašto Jona želi pobjeći daleko od Jahve? On ne bježi samo od Jahvine zapovjedi, nego bježi od samoga Jahve.
Tko je Jona? O njemu se od prije ništa ne zna. Spominje se ime njegova oca, ali to ništa ne pojašnjava njegovu osobu, niti njegovu povijest.
Radi se o čovjeku, kao i o mnogim drugima u Bibliji (Abraham, Ilija, mnogi proroci, Marija,…) o čijim životima ne znamo ništa prije poziva. (U Bibliji se poziv promatra kao novo rođenje, i zato sve ono prije poziva kao da nije važno!).
Jona prima od Gospodina jedan poseban poziv i posebno poslanje; on je čovjek koga Bog želi uključiti u svoje projekte, u svoje želje i svoja očekivanja. Bog je uvijek pun nade kada poziva.
Bog ga zove i šalje ga. Jona je u središtu pozornosti više nego li grad Niniva kamo ga Bog šalje. Jona je pozvan da se zauzme, da izvrši Božje poslanje.
Poslanje nije lako. Jona zna da će mu život biti izložen velikim opasnostima. Svi proroci koji su imali slična poslanja platili su to životom. Jona je u još goroj poziciji od drugih: on mora ići propovijedati u poganski grad.
Na Jahvin poziv i njegovu naredbu Jona ne odgovara niti jednom riječju. Ne kaže niti «idem», niti «neću». Jonin odgovor je šutnja i bijeg.
On silazi u Jafu, nalazi lađu koja plovi za Taršiš, plaća transport i ukrcava se na nju, da otplovi «daleko od Gospodina».
Ali evo nevolje:
«Jahve podiže na moru silan vjetar, i nastade nevrijeme veliko na moru, te mišljahu da će se lađa razbiti. Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše na njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom».
Evo što se redovito događa kada čovjek bježi od Gospodina i njegove zapovjedi. Prije ili kasnije naći ćeš se u nekoj oluji, drami, tjeskobi. Bijegom od Božjih zahtjeva problemi se ne rješavaju. Našim dovitljivostima mi možemo izbjeći neke stvari, ne učiniti nešto što Bog od nas traži, izvesti to na fin način da nitko ne primijeti, ali će te Bog negdje stići sa svojom olujom. Ne da je Bog šalje, nego smo je mi izabrali, jer nismo poslušali Božji poziv.
Jona spava tvrdim snom. On se strašno umorio. To je ozbiljan umor. Radi se o umoru koji zahvati osobu koja se nije iscrpila u izvršenju nekog zadatka, nego u eskiviranju od zadatka. Umor, ne od napornog rada, nego od izbjegavanja da se napravi nešto što se trebalo napraviti. Ovakvi umori su teški i opasni. I Jona je, u tom smislu, zbilja iscrpljen, i zato je zaspao tvrdim snom.
I današnja psihologija se slaže s ovim: određeni oblici sna su posljedica jedne patologije bjegova od važnih životnih zadaća, bježanja od nečega, od nekoga ili od samih sebe.
Ima li što patološkog u ovom Joninom snu? Čudno je kako su svi na brodu uznemireni, uplašeni, svi nešto pokušavaju da bi se spasili iz nevolje, dok Jona spava bez brige za vlastiti život, a još manje za živote drugih.
Brodari u toj čudnoj i iznenadnoj nevolji dolaze do zaključka da je netko od njih kriv zbog toga. Odlučuju baciti kocku, kako je bio običaj u to vrijeme, da vide tko bi to mogao biti odgovoran za tu nesreću. Kocka pade na Jonu.
Otkriven je krivac, ali što dalje? Vremena puno nema jer more bijesni. Mornari se informiraju o tome tko je Jona, čime se bavi, iz koje zemlje dolazi,… i saznaju da bježi od svoga Boga. Mornari se silno uplašiše na samu pomisao da se netko usudio bježati od svoga Boga.
Jona je svjestan da je on krivac i da se sve događa zbog njega i savjetuje brodarima da njega bace u more. Njemu nije više ni malo stalo do života.
Evo Jone ponovno u pokušaju novog bijega. Ovaj puta je bijeg prema smrti. Ovo je njegov treći pokušaj bijega: bijeg na lađu na putu za Taršiš, bijeg u duboki san, i sada bijeg u smrt utapanjem, samouništenjem.
Ovo može izgledati kao Jonin herojski čin: sebe žrtvuje da spasi druge. Međutim nije tako. Jona bježi, a tko bježi nije baš heroj. Jona zapravo bira smrt umjesto Boga i njegove zapovjedi.
Jonini bjegovi su zaista čudni, ali on nije neki rijetki ili usamljeni slučaj. I svatko od nas je često Jona, na jedan ili drugi način. Koliko puta i sami eskiviramo Božji glas ili Božje želje prema nama, jer nam nisu privlačne ili osjećamo da su zahtjevne, pa krenemo drugim, lakšim putem?
Jona bježi od Boga i ide prema jednom od najbogatijih gradova onoga vremena. Jona nije siromašan, može platiti put u Taršiš, koji nije tako jeftin. Ima sigurno novaca da tamo može boraviti jedno vrijeme dok se ne snađe. Čini se da je Jonina sigurnost u njegovu novčaniku.
U Bibliji je bogatstvo često predstavljeno kao potencijalna opasnost distanciranja ili bijega od Boga. To je istina i u našem životu: akumuliranje stvari, novca, želja, nepotrebnih potreba, određenih privilegija i komotnosti, kupovanja nekih osobnih interesa,… sve su to istinski bjegovi u životu.
Kako je važno znati se rasteretiti tolikih nepotrebnih stvari ili želja! Znati baciti od sebe, u more, ili bilo gdje, puno toga što smo nagomilali, i nismo svjesni koliko nas guši. Ovi mornari, pogani, kao da to bolje znaju!
Bog dobro znade da čovjek s bjegovima ne rješava ništa, Bog zna koje nam sve opasnosti prijete od naših bjegova, i budući da je on ljubav uvijek prvi ide i traži. Tako prvi ide tražiti Adama, Kajina, Iliju, Jonu, svakoga od nas.
U životu proroka Jone vidimo kako ga Bog ne ostavlja na distanci nego ga stiže u njegovu bijegu. Nije Jona Bogu nužan, samo što ljubav ne može drugačije.
„Jona bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom. Zapovjednik lađe pristupi mu i reče: Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo'».
U toj užasnoj situaciji mornari zazivaju svaki svoga boga. Oni su pogani, ali ne ateisti. Prije nego će početi bacati stvari u more oni mole. Njihov religiozni čin je iskren i ima svoje značenje i vrijednost. Zatim bacaju stvari u more da rasterete lađu.
Zapovjednik lađe nije Hebrej, on ne vjeruje u Jonina Boga, on je njemu posve nepoznat, ali paradoksalno tome baš on pravovjernog Jonu poziva da ustane i da zazove svoga Boga, onoga Boga od kojeg Jona bježi.
Nije rijetkost naći u Bibliji slične ironije kao što je ova: jednoga Hebreja, koji poznaje pravoga Boga, Bog poziva preko jednog poganina koji nema ništa s tim Bogom. Poganin poziva na molitvu pravome Bogu! (Isus se dva puta zadivio velikoj vjeri osoba, i oba puta su to bili pogani – stotnik i Kananka).
U odnosu na Jonine bjegove, naše bjegove, mi smo ovdje u svetištu one koja bjegove ne poznaje.
Jona je dobro razumio što Bog od njega traži, i pobjegao je sa željom da izbjegne to izvršiti.
Marija nije razumjela što sve Bog od nje traži, ali je prihvatila sve što Bog traži, sa svim posljedicama tog prihvaćanja. Nije se zbog toga nikada pokajala. Nema veće sigurnosti nego prihvatiti volju Božju. Izbjegavanje volje Božje nikada ne donosi mir.
Jona je bježao od volje Božje i zbog toga se osjećao nesretnim do te mjere da je zamrzio i svoj vlastiti život.
Ne mogu vam izreći koliko sam puta bio u napasti bijega u ovom mom slučaju. S druge strane sam osjećao da mi bijeg ne bi donio mir. Nekada se zbilja osjećamo rascijepljeni u toj borbi prihvatiti ili pobjeći.
Marija nam je trajni uzor i nadahnuće. Prihvatila je volju Božju, koštala ju je, ali joj je osjećaj Božje blizine dao snagu za sve. Ona nam je učiteljica u vjeri i pouzdanju u Boga. Molimo je, da njezinim zagovorom, i mi živimo iskustvo Božje blizine, vršimo njegovu volju koliko god bila zahtjevna, i radosno živimo svoj svećenički poziv. Amen.