Propovijed preč. Mišela Grgurića na misi zahvalnici sestrama Družbe Presvetog Srca Isusova
Draga braćo i sestre, Evanđelje koje smo upravo čuli jedno je od najljepših koje govori o pravom smislu ženidbe i života u kršćanskom braku. Ako smo pozorno slušali onda smo mogli zapaziti kako farizeji koji ispituju Isusa idu u radikalizam kako bi obranili istinsku ljubav. Ljubav nije računanje. Ljubav mora biti temelj iskrene i sebedarne zajednice muža i žene kao bračnog saveza. Samo ljubav koja sadrži u sebi posvemašnju radikalnost da dvoje ljudi u međusobnom savezu ustraju u dobru i u zlu, u svim životnim poteškoćama, razočaranjima, a opet na drugu stranu i u svim životnim radostima, takva ljubav ima svoju inspiraciju u samome Bogu. Bog je ljubav i on svoju ljubav prema ljudima iskazuje u savršenoj vjernosti i postojanoj iskrenosti. I mi ljudi trebali bismo se učiti takvoj ljubavi.
Kada govorimo o kršćanskom braku, to jest važnosti bračne zajednice za nas kršćane onda je potrebno istaknuti da „Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva“ (ZKP, kan. 1055 §1).
Braćo i sestre, Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene na sliku i priliku Božju, a završava prikazom »svadbe Jaganjčeve« (Otk 19, 9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o njezinu »otajstvu«, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o njezinim različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama što proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi »u Gospodinu« (1 Kor 7, 39), u Novom savezu Krista i Crkve.
Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom. Sam Bog je začetnik ženidbe. Zvanje za ženidbu, to jest bračno zajedništvo, upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je kroz vjekove mogla biti podvrgnuta, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različitosti ne smijemo zaboraviti ono što je u ženidbi opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti ženidbenog sjedinjenja, jer je spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici (KKC).
Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno i urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav (1 Iv 4, 8.16). Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Zamislimo samo ovu predivnu sliku da u svakoj osobi prepoznajemo sliku Boga i da svaku osobu ljubimo onom ljubavlju kojom Bog ljubi nas. Svijet bi bio savršeniji. Ali na poseban način ovako ljubiti pozvani su supružnici koji unatoč nevoljama ljube onom savršenom ljubavlju kojom Bog ljubi sve nas.
Nadalje, Sveto pismo nam potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: »Nije dobro da čovjek bude sam« (Post 2, 18). Žena, »meso od mesa« njegova kako kaže Knjiga postanka, to jest, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana je muškarcu od Boga kao »pomoć«, predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć. »Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2, 24). Braćo i sestre, to znači neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bića, sam Gospodin pokazuje podsjećajući kakav je bio »u početku« Stvoriteljev naum: »Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo« (Mt 19, 6).
Farizeji u današnjem Evanđelju kušaju Isusa s pitanjem je li dopušteno muškarcu otpustiti ženu? To jest smiju li se njih dvoje rastaviti, udaljiti od onog iskonskog jedinstva? Svaki čovjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškarca i žene. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrožavano neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida. Taj se nered može očitovati oštrije ili manje oštro i može biti bolje ili slabije obuzdavan, ali čini se da je upravo općeg karaktera – vrijedi za sve ljude. Vjera nas uči da taj nered, koji s boli zapažamo, ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh, ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajedništva muškarca i žene. Ipak, premda teško poremećen, red stvaranja ostaje. Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio. Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog »u početku« stvorio (KKC). U svom milosrđu Bog nije napustio čovjeka grešnika.
Braćo i sestre, moralna svijest koju pokušavaju iskušati farizeji glede jedinstva i nerazrješivosti ženidbe razvila se u školi staroga Zakona. Mnogoženstvo patrijarhâ i kraljeva nije još izričito odbačeno i zato farizeji kušaju Isusa. Ipak Mojsijev zakon smjera štititi ženu protiv proizvoljnog muževa gospodarenja, premda, kako reče Gospodin, i taj Zakon nosi tragove »tvrdoće srca« čovječjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpuštanje žene. Gledajući Savez Božji s Izraelom u slici isključive i vjerne bračne ljubavi, proroci su pripremali svijest izabranoga naroda za dublje shvaćanje jedinstva i nerazrješivosti ženidbe. Tako Bog potiče proroka Hošeu da se oženi i kroz ženidbu i djecu kojoj je davao imena Nemila, Ne narod moj, Bog daje poruku da se izabrani Njegov narod odmetnuo od svoga Stvoritelja. Preko Izaije Bog poručuje Jeruzalemu o svojoj ljubavi govoreći „Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj“ (Iz 54,5). Jeremija također opominje Izrael za njegovo otpadništvo od Boga. Knjiga Rutina i Tobijina pružaju dirljivo svjedočanstvo o visokom poimanju ženidbe, o supružničkoj vjernosti i nježnosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao odraza Božje ljubavi, »jake kao smrt«, koju »mnoge vode ne mogu ugasiti« (Pj 8, 6-7).
Braćo i sestre, Bog je na sve način pokušao pokazati čovjeku koliko ga ljubi i pozvati ga da i on isto tako to čini. Najsavršenije nam je to pokazao u ljubavi svoga Sina. Slijedeći Krista u samoodricanju, noseći svoj križ, ženidbeni drugovi mogu »shvatiti«123 izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života. To je ono što apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: »Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti« (Ef 5, 25-26), odmah dodajući: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu« (Ef 5, 31-32). Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Otajstvo je to veliko i dar je to predivan.
Volio bih govoreći o braku spomenuti i one koji su zbog različitih okolnosti napustili bračno zajedništvo. Sve više je osoba koje su zbog određenih uvjeta u kojima su morali živjeti – što često ne ovisi o njihovoj volji – napustili bračno zajedništvo. Valja istaknuti da su i oni osobito blizi Isusovu srcu te zaslužuju ljubav i brižnu skrb Crkve, a naročito njezinih pastira. Molimo i za te osobe koje u svojim brakovima pate i trpe nesnosne tegobe. Bog poziva na obnovu Saveza ali i radikalnu promjenu u kojoj ćemo se svi kao zajednica vjernika suobličavati, po njegovoj ljubavi, boljem i savršenijem zajedništvu, baš onakvom u kojem živi i Presveto Trojstvo i ljubi se savršenom ljubavlju i darivanjem. Amen.
Propovijedi i poslanice - Sve