Homilija preč. Grgurića - Svi sveti Gospić – 01.11.2024.
Draga braćo i sestre, slavimo danas svetkovinu Svih svetih. Crkva se danas posebno veseli slaveći ovu svetkovinu jer se upravo ovom svetkovinom Crkva očituje kao plodna i blagoslovljena Majka djece nebrojene. Kroz 21. stoljeće Crkva je rađala brojnu djecu koja su se odlikovala svetim životom.
Braćo i sestre, Bog se već od početka daje upoznati i poziva nas da budemo jedno s njime. „Bog koji po Riječi sve stvara i uzdržava, u stvorenjima pruža ljudima trajno svjedočanstvo o sebi, a budući da je nakanio otvoriti put višnjega spasenja, on se povrh toga već od početka očitovao praroditeljima. Zaogrnuvši ih sjajem milosti i pravednosti, Bog ih je pozvao na usrdno zajedništvo sa samim sobom“ (KKC). Božja objava nije bila prekinuta grijehom naših praroditelja. Bog ih je naime poslije njihova pada, obećavši im otkupljenje, podigao k nadi u spasenje; neprekidno se skrbio za ljudski rod da svima koji, postojani u dobrim djelima, tragaju za spasenjem dade život vječni. Ovo je braćo i sestre Božji prvotni poziv na svetost. „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” (Lev 19, 1-2). Bog nas poziva na svetost, ali itekako mu je znano da se čovjek ne može promijeniti ili obratiti svojim snagama nego Božjom milošću i po susretu sa živim Bogom. Zato Bog ima razumijevanja za palog čovjeka i neprestano ga poziva na svetost, na promjenu života, na susret sa svojim Stvoriteljem. Četvrta euharistijska molitva, govoreći o ljudskom padu i Božjoj ljubavi kaže: „A kad je neposluhom izgubio tvoje prijateljstvo, nisi ga ostavio pod vlašću smrti… Više si puta ljudima i svoj savez ponudio“. Bog, pozivajući na obnavljanje saveza, poziva na svetost. Taj poziv upućen je svakom čovjeku koji želi biti obnovljen na sliku svoga Stvoritelja.
Braćo i sestre, Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje svetosti i izvorne pravednosti. Ta milost izvorne svetosti bila je sudioništvo u božanskom životu. Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti, ni trpjeti. Nutarnji sklad ljudske osobe, sklad između muškarca i žene, te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje zvano „izvorna pravednost“. Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja, grijehom koji svatko od nas nosi u sebi i na taj način narušava odnos s Bogom te ustrajanjem u grijehu udaljava se od izvornog poziva na svetost. Čovjek je predodređen da u sebi ostvari lik utjelovljenoga Božjeg Sina, „sliku Boga nevidljivoga“ (Kol 1, 15).
Braćo i sestre, kroz povijest spasenja brojni su ljudi stvoreni kao slika i prilika Boga. Znamo da ako sliku bilo čime uprljamo ona više nije originalna i ne pobuđuje divljenje. No, čovjek kao slika Božja, ima svaki put kada pada u grijehu ponovno upotrijebiti kist svoga Stvoritelja i biti ponovno predivan, baš onakav kakvim ga je Bog stvorio. Utemeljen u stanju svetosti, čovjek je bio određen da bude potpuno od Boga pobožanstvenjen u slavi. Zaveden od đavla htio je biti kao Bog, ali nadalje bez Boga ili ispred Boga, a nikako u skladu s Bogom. To je ona opasnost koja „boravi“ u svakome do nas, da grijehom napastovani poželimo biti nešto više, ali ne u napredovanju prema Bogu, već u veličanju svoga ega i dominirajući nad drugim čovjekom imitirajući tada Boga ili isključujući Boga iz svoga života i djelujući kao onaj koji ima biti služen a ne kao onaj koji ima služiti u ljubavi svojim bližnjima kako nas Krist svojim primjerom uči i poziva. Braćo i sestre, gledajući na stanje grijeha svaki čovjek mogao bi pomisliti da za njega nema spasenja, ali Bog nudi lijek i na taj način postaje liječnik naših duša. Koliko je samo svjedočanstava svetih preko kojih se očituje svetost Crkve te se na taj način nastavlja Božje djelo spasenja koje je predvidio za svakog čovjeka.
U Crkvi to zajedništvo ljudi s Bogom po „ljubavi koja nikad ne prestaje“ (1 Kor 13, 8), svrha je svemu onome što je u njoj sakramentalno sredstvo, vezano uz ovaj prolazni svijet. Reći će sv. papa Ivan Pavao II.: „Njezin je ustroj sav usmjeren na svetost Kristovih udova. A svetost se mjeri prema ‘velikom otajstvu’ u kojemu Zaručnica na Zaručnikov dar odgovara darom ljubavi“.
Govoreći o svetosti Crkve sv. papa Pavao VI. kaže: „Crkva je sveta, iako u svom krilu obuhvaća grešnike, jer ona nema drugog života doli života milosti: živeći od njezina života, vjernici se posvećuju; odvraćajući se od njezina života, upadaju u grijehe i nerede koji priječe ižarivanje njezine svetosti. Zato Crkva trpi i čini pokoru za te grijehe, od kojih međutim može ozdraviti svoju djecu krvlju Kristovom i darom Duha Svetoga“. Svetost je braćo i sestre skriveno vrelo našeg kršćanskog poziva.
U današnjem Evanđelju Isus nam predstavlja osam blaženstava, osam putokaza koji vode prema vječnosti, prema svetosti.
Isus je proglasom blaženstava okrenuo sve naglavačke i kaže da dok čovjek često traži smisao i cilj svom životu u bogatstvu, časti, vlasti, uživanju i misli tu mi je sreća, Isus kaže tu ti je nesreća.
Umjesto lijeka hvata se otrova; što svijet smatra prokletstvom, Isus reče: tu je blaženstvo, sreća. Ili kako kaže Knjiga izreka: „Razumno srce traži znanje, a bezumnička se usta bave ludošću“ (15,14), to jest “Tko je mudar i razborit među vama? Neka uzornim životom pokaže svoja djela s blagošću koja je svojstvena mudrosti” (Jak 3,13). Nadalje, kao putokaz prema svetosti možemo uzeti i riječi iz Knjige mudrih izreka „Mudrost je pametna čovjeka u tom što pazi na svoj put…“ (14,8).
Draga braćo i sestre, govoreći o svetosti papa Franjo nas poziva: „Ono što je važno jest da svaki vjernik prepozna svoj put i dade ono najbolje od sebe, da očituje najosobnije darove koje mu je Bog dao (1Kor 12,7), a ne da iscrpljuje svoje snage pokušavajući beznadno oponašati nešto što nije zamišljeno za njega. Svi smo pozvani biti svjedoci, ali postoje mnogi načini svjedočenja u životu“.
Braćo i sestre, u ovom životu potrebno je tražiti Boga i kloniti se grijeha kako bismo jednog dana, u vječnosti, uživali Boga. U tom smislu kao poziv na svetost govore nam prvi redci Knjige Mudrosti: „Ljubite pravednost,
vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu
i tražite ga u jednostavnosti srca“ (1,1). Tako živeći koračat ćemo prema vječnosti gdje nas čeka Bog. Amen.