HOMILIJA ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE 25. obljetnica uspostave Gospićko-senjske biskupije Gospić, 24. svibnja 2025.
HOMILIJA ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE
25. obljetnica uspostave Gospićko-senjske biskupije
Gospić, 24. svibnja 2025.
Draga braćo u biskupstvu, svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre u Kristu!
Današnja proslava 25. obljetnice uspostave Gospićko-senjske biskupije prigoda je da se u duhu zahvalnosti prisjetimo važnosti našega kršćanskog identiteta i svjedočenja vjernosti evanđelju. Hod naroda Božjega na ovim prostorima započeo je puno prije administrativne uspostave sadašnje biskupije. Premda ona formalno postoji tek četvrt stoljeća, njezini korijeni sežu duboko u ranokršćansko doba. Zbog specifičnoga prirodnog položaja i povijesnoga značaja ovoga kraja te novih društvenih i crkvenih okolnosti nakon Domovinskoga rata, ukazala se potreba za novim crkvenim uređenjem i utemeljenjem zasebne Gospićko-senjske biskupije. Ove su promjene bile izraz pastoralne i duhovne skrbi Crkve za vjernike ovoga kraja. Bula kojom sveti Ivan Pavao II. utemeljuje ovu biskupiju započinje riječima: „Za prikladniju brigu o duhovnom dobru Kristovih vjernika“. Cilj je, dakle, utemeljenja nove biskupije bio da se većom blizinom vjernicima pomogne u zacjeljivanju rana, uspostavi mirnoga suživota te u provedbi duhovne i materijalne obnove.
Danas se s posebnom zahvalnošću spominjemo svetoga Ivana Pavla II., pastira velika srca koji je, u teškim godinama Domovinskoga rata i u osvit obnove, s očinskom osjetljivošću prepoznao potrebe našega naroda te nesebično i s ljubavlju pritekao u pomoć našim mjesnim Crkvama. Vjerujemo da nas prati svojim zagovorom.
S poštovanjem i zahvalnošću spominjemo se prvoga biskupa Gospićko-senjske biskupije, mons. Mile Bogovića, čovjeka duboke vjere, široke naobrazbe i neizmjerne ljubavi prema ovom narodu i zavičaju. Njegov doprinos u postavljanju čvrstih temelja nove biskupije ostaje neizbrisiv i trajan. Zahvaljujemo također brojnim svećenicima i tolikim vjernicima laicima koji su u vremenima poraća odlučili ostati ovdje i sve do danas hrabro svjedočiti vjeru, istinu o ratnim stradanjima, ali i pronositi poruku mira.
Ova obljetnica prigoda je da Bogu zahvalimo na slavnoj povijesti ovoga kraja, ali još više da kao živi udovi Crkve zajedno promislimo što nam je činiti da bismo ostali vjerni Kristu u vremenima koja dolaze. Ono što Crkvu oživljava i izgrađuje nisu upravne granice, nego nasljedovanje Isusa Krista. Današnja čitanja pred nas stavljaju primjer prve Crkve. Zanos i strahopoštovanje obuzimali su srca onih koji su svjedočili djelima apostola ispunjenih Duhom Svetim. Crkva je rasla jer joj je Gospodin danomice pridruživao spašenike (usp. Dj 2,47). Razgranato stablo Crkve nije prvenstveno plod umijeća upravljanja, nego djelo milosrdne Božje volje da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1Tim 2,4). To treba biti i naša živa želja u vremenu u kojemu živimo. Ono je obilježeno dubokim nerazumijevanjem, pa čak i otvorenom odbojnošću prema samomu pojmu spasenja, kao i sve češćim nijekanjem istine koju čovjek ne samo da može, nego i mora upoznati kako bi živio dostojno čovjeka.
Upravo zato, draga braćo i sestre, želio bih danas s vama promišljati o riječima svetoga Pavla koje smo čuli u drugom čitanju. Apostol naroda govori o novoj odjeći kojom se trebamo zaogrnuti kao novi ljudi u Kristu. To je odjeća kreposti koje trebaju resiti vjernike kao udove Kristova tijela, to jest Crkve, ali i svaku biskupiju kao živu zajednicu vjernika.
1. Identitet koji obvezuje
Apostol Pavao u poslanici Kološanima ne iznosi tek moralne naputke o kršćanskom ponašanju, nego vjernike snažno poziva da svoje življenje usklade s darovanim identitetom Božjih izabranika. Kad im govori: „Zaodjenite se, dakle, kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni.“ (Kol 3,12) zapravo ih podsjeća tko su. To je polazište: kršćanski život ne izvire iz straha ni iz dužnosti niti nastaje mehaničkim usvajanjem izvanjskih obilježja. Rađa se iz svijesti o dostojanstvu koje nam je darovano po Kristovoj žrtvi.
Pavao koristi tri riječi: „izabrani“, „sveti“ i „ljubljeni“ kako bi označio identitet onih koji su Kristovi. Te su riječi u Starom zavjetu imale duboko teološko značenje i bile su vezane uz židovski narod. „Ti si narod posvećen Gospodinu, Bogu svome; tebe je Gospodin, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod“ čitamo u Knjizi ponovljenog zakona (usp. Pnz 7,6). Krist svojom smrću i uskrsnućem probija granice toga izabranja i narod Božji sakuplja u Crkvi iz svakoga naroda, plemena, puka i jezika (usp. Otk 7,9).
Temeljna istina koju Drugi vatikanski sabor snažno naglašava jest da se Bogu svidjelo posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, bez ikakva međusobnog odnosa, nego od njih načiniti narod „koji bi ga priznavao u istini i sveto mu služio“ (LG, br. 9). Biti član Crkve znači imati identitet koji nas neizostavno povezuje s drugima. Krštenje nas ne čini samo djecom Božjom, nego nas također uvodi u zajedništvo svetih, u zajedništvo putujuće i proslavljene Crkve.
Ovo je, draga braćo i sestre, važno primiti k srcu. Kršćanstvo nije tek jedna od mnoštva religijskih ponuda koje pomažu osobnom razvoju ili društvenom blagostanju. Crkva je kao narod Božji „za sav ljudski rod vrlo jaka klica jedinstva, nade i spasa“, „zajednica života, ljubavi i istine“, „sredstvo otkupljenja sviju“ (LG 9). Stoga kršćanski identitet obvezuje svakog krštenika. Možemo reći da na poseban način obvezuje ovu biskupiju, njezine pastire i vjernike zbog povijesne činjenice da je nekadašnja Senjska biskupija bila prva u Katoličkoj crkvi koja je, povlasticom pape Inocenta IV., još davne 1248. godine dobila dopuštenje koristiti narodni, hrvatski jezik, u bogoslužju.
Na ovim je prostorima otvorena i prva tiskara u Hrvatskoj u kojoj su se glagoljicom tiskale crkvene knjige. Zahvaljujući tomu povijesnome privilegiju svoj smo krsni identitet mogli bolje izraziti, a jedinstvo vjere i kulture kroz stoljeća je u Lici i primorju rađalo predivne plodove svetosti i učenosti.
Ti privilegiji ne dopuštaju nam pasivnost. Identitet naroda Božjega nije samo povlastica, nego je i poziv. Nije titula, nego zadatak. Živimo u vremenu koje vapi za čvrstim uporištem, za nadom, za dubljom perspektivom postojanja. Budimo kao narod Božji u ovom kraju naše domovine klica jedinstva, nade i spasa. Učinimo sve da ova biskupija, obdarenom mnoštvom prirodnih ljepota, procvjeta životom, zajedništvom i uvjetima za povratak mladih obitelji.
2. Identitet koji preobražava
Apostol Pavao, nastavljajući govor o kršćanskom identitetu, poziva Kološane, a i nas danas, da se zaodjenu u kreposti koje odgovaraju njihovom dostojanstvu: „u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost“ (Kol 3,12). To nije puki etički poziv, nego zahtjev nutarnje preobrazbe koja se događa u čovjeku koji prianja uz Krista.
To novo duhovno ruho preobražava tri ključna područja našeg života: odnos prema drugima, prema samima sebi te način na koji odgovaramo na ponašanje drugih prema nama.
Kršćanski identitet preobražava naš odnos prema drugima. U središtu kršćanske etike ne stoji zakon, nego osoba bližnjega. Kristova ljubav nije apstraktna. Ona uvijek u središte stavlja osobu. Zato prva krepost koju Pavao navodi nije ni razboritost ni hrabrost, nego milosrdno srce (splagchna oiktirmou), srce koje suosjeća, koje opaža i nosi tuđu patnju.
To je snažan odgovor svijetu ravnodušnosti. Kršćanin ne može ostati ravnodušan pred bližnjim u potrebi; ne smije šutke prelaziti preko društvenih nepravdi ni biti indiferentan pred ugrožavanjem ljudskoga života i dostojanstva bilo u materijalnom, bilo u duhovnom smislu.
Kršćanin je, nadalje, pozvan zaodjenuti se u dobrostivost (chrēstótēs), što označuje onu dobrotu koja je blaga, koja nije kruta i ne želi prevladati nad drugima, nego svima donosi mir. To je ista ona blagost koju je pokazao Isus kad je oprostio grješnici (Lk 7,50), kad je zagrlio gubavca (Mk 1,41), kad je oprao noge učenicima (Iv 13,14).
Ovoj se kreposti pridružuje i blagost (praotes). Aristotel je blagost definirao kao zlatnu sredinu između previše i premalo srdžbe. Ne označava izostanak ljutnje, nego njezino očitovanje u pravo vrijeme i na pravi način. Riječ je o posvemašnjoj duhovnoj kontroli vlastitih emocija, onoj koja im daje i snagu i nježnost.
Kršćanski identitet preobražava način na koji doživljavamo same sebe. U suvremenome svijetu mnogi ljudi ili gube osjećaj dostojanstva prepuštajući se poniženju i manjku samopouzdanja, ili ga zamjenjuju taštinom i narcizmom. Kršćanin ide trećim putem, onim poniznosti. Kršćanska poniznost nije slabost, nije samoponižavanje ni osjećaj manje vrijednosti. Poniznost (tapeinophrosýnē) izlazi iz istine: iz spoznaje da smo slaba i grijehu sklona, ali istovremeno i ljubljena, otkupljena i pozvana stvorenja Božja. U poniznosti je snaga da i druge prihvaćamo takvima i da ih ljubimo.
Kršćanski identitet preobražava naše odgovore na ponašanje drugih prema nama. Sveti Pavao poziva nas da budemo strpljivi, da podnosimo jedni druge i da opraštamo (usp. Kol 3,13). Razlog tomu nije tek u očuvanju reda zajednice, nego u iskustvu Božjeg oproštenja: „kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi“ (Kol 3,13). Kršćanin ne reagira impulzivno, ne uzvraća zlom na zlo. Njegova reakcija nije osveta, nego strpljivost i blagost, jer zna da je i sam obdaren Božjim milosrđem.
Riječ koju Pavao koristi za strpljivost (makrothymía) označuje sposobnost dugoga trpljenja, spremnosti da se ustrajno i bez gorčine podnose nepravde, uvrede, pa čak i šutnja. I to ne iz slabosti, nego iz nutarnje snage. Takva strpljivost nije rezultat temperamenta, nego plod Duha Svetoga.
Draga braćo i sestre, zaodjenuti se u ove kreposti znači osigurati sebi i svome narodu budućnost. Što više budemo nastojali živjeti milosrdno, dobrostivo, ponizno, blago i strpljivo to će se više ostvarivati cilj predviđen Poveljom o osnivanju vaše biskupije: zacjeljenje rana, uspostava mirnoga suživota te duhovna i materijalna obnova. Odgovornost vaših pastira pred Bogom i Crkvom je velika, ali vam može biti na korist samo ako i vama osobno više bude stalo do duhovnih stvarnosti nego do materijalnih, do vječnoga spasenja više nego do prolazne koristi. Tada ćemo kao Crkva, kao narod Božji u ovome kraju, doista postajati svjetlo svijeta i kvasac novoga života.
3. Identitet koji rađa ljubav i nadu
Nakon što je izložio kreposti u koje se kršćanin treba zaodjenuti, sveti Pavao sve zaokružuje snažnom rečenicom: „A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva“ (Kol 3,14).
Time ne nadodaje još jednu krepost, nego objavljuje nutarnju silu koja sve drugo povezuje. Ljubav je vezivno tkivo koje daje smisao svemu drugome. Bez ljubavi, kreposti postaju prazne: milosrđe bez ljubavi može se izroditi u paternalizam; poniznost bez ljubavi u lažnu podložnost; oprost bez ljubavi u hladnu formalnost.
Kad čovjek istinski ljubi, sve što čini, čini iz dobra. Sveti Augustin to je izrazio poznatom rečenicom: „Ama, et fac quod vis – Ljubi i čini što hoćeš.
Na koncu, ono što treba ravnati našim srcima jest mir Kristov. Kad se u našim srcima pojavi sukob misli i osjećaja, kada svaka misao nateže na svoju stranu, Kristov mir treba presuditi što je pravo. U svakodnevici se često nalazimo rastrgani između zlopamćenja i praštanja, između taštine i poniznosti, između straha i nade. U takvim trenucima pozovimo Krista da bude sudac naših osjećaja i misli. Ako nam donose mir, od Krista su i vode nas u pravome smjeru.
Draga braćo i sestre, pozvani smo ozračje u Crkvi oblikovati Kristovom riječju i zahvalnošću kao što je to učinila Blažena Djevica Marija. Njezina zahvalna pjesma „Veliča“ odraz je duše koja je dopustila da joj Bog bude pravilo života, hrana, kriterij razlučivanja i izvor nadahnuća.
Mi se danas ne spominjemo tek ljudske institucije, nego slavimo otajstvo naroda Božjega koji hodi kroz povijest u vjeri, nadi i ljubavi. Ovo je također trenutak da se s vjerom okrenemo prema budućnosti.
Zrela, sveta i odgovorna Crkva zajednica je vjernika koji su svjesni svoga identiteta, koji znaju kome pripadaju i kako treba živjeti. Oslonjeni na Boga, pronađimo u sebi onu snagu kojom su naši preci stvarali, čuvali i prenosili vjersku i kulturnu baštinu čije plodove mi danas uživamo. Odgovorimo pozivu Svetoga Oca Lava XIV. koji želi Crkvu „koja je ujedinjena, znak jedinstva i zajedništva, koja postaje kvasac za pomireni svijet.“ (Lav XIV, Homilija na misi prigodom početka pontifikata, 18. svibnja 2025.).
Neka nas u tim nastojanjima prati zagovor Blažene Djevice Marije. Njezina drevna svetišta u ovoj biskupiji; od Krasna, Oštarija pa do Senja, svjedoče da je Marija uvijek bila naša utjeha i zagovornica. Neka nam ona, koju Drugi vatikanski sabor naziva „izvrsnim uzorom vjere i ljubavi“ (usp. LG, 53), isprosi milost da u ovom jubileju ne slavimo samo prošlost, nego započnemo novo razdoblje vjernosti Kristu, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom i u službi Evanđelja. Neka se naš današnji hvalospjev, ujedinjen s njezinim „Veliča“ uzdigne do prijestolja Svevišnjega.
Po zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetoga Josipa, svetoga apostola Jakova i naših hrvatskih svetaca i mučenika neka naša Gospićko-senjska biskupija uđe u novu četvrtinu stoljeća s vjerom u Božju prisutnost, s nadom u kraljevstvo njegove vječnosti i s ljubavlju koja sve nadilazi. Amen.