
Tijelovo 19. lipnja 2025. HOMILIJA BISKUPA MARKA MEDE
TIJELOVO – KATEDRALA
Katedrala - Gospić, 19. lipnja 2025.
Misa: često neshvaćeni dar
UVOD
Draga braćo i sestre!
Danas slavimo Presveto Tijelo i Krv Kristovu – svetkovinu Euharistije, koja je srce i izvor života Crkve. U ovom svetom otajstvu Isus nam nije ostavio tek uspomenu, nego samu svoju stvarnu prisutnost – kruh života za naš put i snagu za vječnost.
Euharistija je blagdan Božje blizine, slavlje ljubavi koja se daruje i lomi za život svijeta. Na poseban način, danas zahvaljujemo Gospodinu što ostaje s nama u sakramentu oltara, i što nam se daje kao hrana na našem zemaljskom putovanju.
U radosti vjere, okupljeni oko Gospodnjeg stola, otvorimo svoja srca njegovoj riječi i ljubavi. Neka nam ova sveta misa bude obnova vjere, zahvalnosti i zajedništva, da bismo, nahranjeni Kristom, i sami postali kruh za druge.
U tišini srca, priznajući svoju slabost, pokajmo se za grijehe, da bismo dostojno slavili ova sveta otajstva
HOMILIJA
Draga braćo i sestre!
Danas ćemo, u procesiji s Presvetim Oltarskim Sakramentom, pronijeti Isusa po ulicama našega grada: kako bi blagoslovio obitelji i ustanove, prostore radosti i žalosti, vjernike i one ravnodušne. Ipak, ta je procesija – ako ostane samo obred – samo izraz pučke pobožnosti, lijepa tradicija, ali bez dubine. Riječ Božja nas danas poziva da nadilazimo obred, da pobožnost pretočimo u život: u vjeru i ljubav.
Pozvani smo živjeti od Krista, to znači – upoznati ga, ljubiti ga, nasljedovati ga. Kršćanstvo nije skup propisa, nije životni program ni ideologija, nego osoba Isusa Krista.
Misa je ogledalo jedne kršćanske zajednice: promatrajte kako jedna zajednica slavi svoju Misu i odmah ćete vidjeti razinu njezine vjere.
Danas, na Tijelovo, prilika je da ispitamo svoju savjest, naš način slavljenja Mise.
Kako nas Misa (raz)otkriva?
Često na Misi izgledamo poput rastresene zajednice, koja živi više iz navike nego li iz uvjerenja. Znak koji nas otkriva je način na koji sudjelujemo na Misi: olako se izgovaraju riječi jer srce ne sudjeluje; molitva drugih se ometa bez ikakvih problema, jer se ne vjeruje u ozbiljnost molitve; i, naročito, s Mise se izlazi s istim unutarnjim stavovima koje smo imali i prije sudjelovanja na Misi.
I. Green je rekao: „Misa je Kalvarija prevedena u svakodnevni život. Ali, da li biste išli na Kalvariju onako kako odlazite na Misu?
Kršćani odlaze sudjelovati u smaknuću (pogubljenju), a odmah potom ne razmišljaju o tom tako izvanrednom činu. Kakav stav zauzimaju: kao oni koji vide Uzdignuće ili kao oni koji ga ne vide?“
Tako se pitao jedan razočarani kršćanin, jedan kršćanin koji je želio biti kršćanin.
Zbog čega sve ovo? Kršćanska zajednica često doživljava Misu kao predstavu koju treba gledati i u kojoj treba uživati. Ovdje je osnovna pogreška.
Zbog toga je „lijepa Misa“ ona na kojoj se lijepo pjevalo, koja nije preduga, s udobnim klupama, bez da se postavlja pitanje jesmo li poslije te Mise otišli kući kao bolji kršćani: a ovo je ipak bitno!
Sam govor (jezik) se prilagodio pogrešnom (krivom) mentalitetu. Mnogi su govorili i još govore: „Idem na Misu, idem slušati Misu“. Kakvo izobličenje!
Iz ovih pretpostavki proizlazi užasan zaključak: nakon Mise se ništa ne može promijeniti u našim životima; svatko nastavlja svojim putem. Zašto? Jer više ne primjećujemo izazove (poticaje) koje nam je Isus ostavio u Misi.
Odavde tolike pravedne kritike upućene nama kršćanima od (strane) onih koji ne vjeruju i koji bi htjeli vidjeti u našim životima poneki plod Mise i Pričesti u kojoj sudjelujemo.
Upitajmo se onda: što je Misa u Isusovoj misli?
Misa je prije svega Isusova volja: „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22,19). Isusova Crkva je Crkva koja čuva i slavi Euharistiju: gdje nema Euharistije, nema Isusove Crkve.
Dakle, na Misu se ide zbog Krista: isključivo zbog Krista. On je motiv Mise, On je Onaj koji slavi Misu: a mi, svi grešnici, slavimo s Njim.
Misa je znak Isusove prisutnosti: njegove riječi su nedvosmislene: „Ovo je Tijelo moje“, „Ovo je Krv moja“ (Mt 26,26-28).
Crkva zna da Bogu ništa nije nemoguće te slijepo vjeruje u čudo Isusove prisutnosti: čudo, između ostaloga, koje je Bog potvrdio bezbrojnim čudesima tijekom stoljeća.
Tolike sumnje proizlaze iz činjenice da mi često Boga zamišljamo samo kao velikog čovjeka: Bog je svemoguć! Bog je Bog!
Stvar je puno drugačija.
Misa je Kristova prisutnost pod prilikama kruha: da bi nas podsjetila kako čovjek ne živi samo o kruhu. Postoji u čovjeku glad koju samo Bog može nasititi. „I nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“ (sv. Augustin). Sudjelujući na Misi, moramo se osjetiti siromašnima pred Bogom; moramo biti duboko uvjereni da smo potrebni Boga: On je taj kojega tražimo, On je taj koji nam nedostaje.
Misa je skrivena Božja prisutnost koja nas podsjeća da Kraljevstvo Božje još nije u potpunosti došlo: još je vrijeme hoda, vrijeme iščekivanja Isusovog povratka. Koliko trebamo ponavljati ovu istinu!
Ovozemaljske boli su zla progonstva, svi napori puta koji nas vodi k cilju. Euharistija je kruh hodočasnika: na svaku Misu trebamo dolaziti sa sviješću da je hod naša dužnost; dužnost je živjeti iščekujući veliku Božju svetkovinu (slavlje).
Misa je prisutnost poniznog Boga: kako bi nas podsjetila da je istinska veličina ona u služenju. Ispravno ozračje Mise ustanovio je Isus gestom pranja nogu.
Jesmo li nakon Mise spremniji živjeti u službi bližnjih? Jesmo li nakon Mise ponizniji, dobrohotniji, pažljiviji prema braći koju nam je Bog darovao kao priliku za ljubav? U svakoj Misi nam, izravno sam Isus, uručuje vrč, posudu i ručnik: jesmo li toga svjesni?
Misa je Kristova Prisutnost u darivanju samoga sebe: „Ovo je tijelo moje za vas“, „Ovo je krv moja za vas“.
Nije opravdano (pravedno) slaviti Misu bez ljubavi; nije pravedno slaviti Misu s mržnjom (ljutnjom): s negodovanjem (srdžbom), sebično: bilo bi to poput izdaje, štoviše, bila bi to izdaja!
Možda je sada lakše shvatiti da bi bila dovoljno jedna Misa, jedna prava Misa, jedna iskreno doživljena Misa… da promijeni bilo čiji život.
Gospodine Isuse, daruj nam takvu Misu! Amen.