Propovijed s otvaranja Godine vjere: Drugi vatikanski sabor – novo lice Crkve
U prvom tisućljeću smatralo se da na saborima trebaju sudjelovati, osobno ili preko predstavnika, svih pet patrijarha: jeruzalemski, rimski. aleksandrijski, antiohijski i carigradski (Sveta pentarhija/petovlađe) - cijela ekumena, zato su ekumenski (sveopći). Tako je održano prvih osam sabora. Početkom drugog tisućljeća (1054.) došlo je do raskola Crkve na pravoslavce i katolike. Katolička Crkva održala je u drugom tisućljeću trinaest sabora koje povjesničar sabora Hubert Jedin naziva općim papinskim saborim. Na Zapadu se i oni redovito nazivaju ekumenski. Pravoslavci misle da se takav sabor ne može sazvati dok se u njihovo zajedništvo ne vrati peti (rimski) patrijarh koji se odvojio. Oni nisu nakon osmog sabora (880.!) održali ni ekumenski ni svepravoslavni sabor koji bi imao vlast mijenjati crkvenu praksu. Zato je mnogo toga neprilagođeno. (U svojim procesijama (litijama) oni su nosili sliku Slobodana Miloševića jer za njih je i dalje državni poglavar prvi čovjek (upravnog dijela) Crkve. Nije se predviđalo da on može postati nevjernik (kao što je bio Milošević). Ima, dakako, dosta i drugih neprilagođenosti. U Katoličkoj Crkvi te prilagodbe činili su sabori, kojih pravoslavlje nema.
Razumljivo je da se u dvotisućljetnom vremenskom rasponu sabori u mnogočemu razlikuju. To ćemo pokazati na primjeru Drugog vatikanskog u odnosu na one prethodne.
Prethodni su donosili odluke i definicije koje su vjernicima tumačile što je ispravno a što je neispravno. Drugi vatikanski donosi pouke i tumačenja, a pritom ističe također što je u svijetu dobro pa to i Crkva može prihvatiti i podržati. Nije Crkva ni prije smatrala da oni koji joj ne pripadaju ne mogu učiniti dobro, nego je upozoravala na opasnosti koje postoje u svijetu.
Za prethodne sabore razlog sazivanja bio je neki sporni slučaj ili događaj. Drugi vatikanski je imao zadatak „aggiornamento“, posadašnjenje, odnosno prilagođivanje crkvene prakse potrebama vremena kako bi evanđeoska poruka bila prihvatljivija i razumljivija. Treba svakom čovjeku omogućiti da ispravno shvati Isusa i njegovu poruku. Apostoli u svoje vrijeme nisu imali neke druge mogućnosti nego ići po svem svijetu i propovijedati te pisati (poslanice i evanđelja). Danas se riječ može širiti na mnogo drugih načina (tisak, elektronski mediji), ali je teškoća u tome što se tim putem može širiti i ono što pojedinac životom ne svjedoči. Bez svjedočanstva životom, evanđelje nije naviješteno.
Do drugog vatikanskog bila je u Crkvi u odnosu na svijet obranaška tendencija, tj. kako se očuvati od krivog nauka kojim su zadojeni neki kršćani (protestanti) i od krivih ideologija u svijetu (liberalizam, komunizam). Drugi vatikanski sabor pokazuje osjetljivost za sve pozitivno u svijetu u kojem Crkva živi i djeluje. No, uz to također treba istaknuti da Crkva nije nikada mislila da u svijetu i u drugim religijama nema dobra, kao što ni sada ne smatra da izvan Krista postoji još neki projekt dovršenja i spasenja svijeta. Prvi put u povijesti sabora postavlja se u prvi plan problem svijeta i Crkve u njemu. Nije bitno samo da mi budemo pravovjerni, nego također i to da tražimo put kako pomoći svijetu u kojem živimo.
Sazivu Drugog vatikanskog sabora nisu prethodila neka događanja i neki posebni izazovi koji bi to tražili. Saziv je plod nadahnuća pape Ivana XXIII. I po tome je ovaj Sabor nešto posebno. Trajao je s prekidima tri godine (1962. – 1965.). Najposjećeniji (na otvaranju 2.540 otaca) je i najorganiziraniji od svih dotadašnjih sabora. Imao je svojih posebnosti u načinu rada a donio je dosta promjena za život Crkve te se može reći da je nastalo „Novo lice Crkve“ – kako stoji u podnaslovu Glasa koncila. Nabrojit ćemo neke novosti:
- Europske zemlje nisu na Saboru predstavljale većinu.
- Misijski krajevi ne slijede slijepo što im dođe iz Rimske kurije (kao na Prvom vatikanskom kada su mnoge ideje prolazile jer ih je misijski kler podržao).
- Na početku Sabora nisu prihvaćene liste članova pripremnih komisija za pojedine sheme (prijedloge dokumenata) jer su se i članovi i njihova teologija oslanjali na ustanove pojedine Rimske kurije. Stvorene su nove liste u koje su uključeni i predstavnici drugog načina teološkog razmišljanja. Time je omogućeno da se nadiđe kurijalna teologija i da se uključe i oni teolozi koji su bili neopravdano marginalizirani.
- Dopušten je narodni jezik u liturgiji. Mnogim koncilskim ocima put prema prihvaćanju tog prijedloga otvorila je oči činjenica da su Hrvati katolici i do tada imali bogoslužje na nelatinskom (staroslavenskom ili starohrvatskom) jeziku. Uvedena je koncelebracija i „koncilski“ oltar (prema puku). Valja reći da je nanesena katkada velika šteta pri izbacivanju starih oltara i kipova.
- U duhu suvremenog shvaćanja, Crkva je predstavljena kao narod Božji a ne kao hijerarhijski strukturirana zajednica. Dogmatska konstitucija o Crkvi (Lumen gentium – Svjetlo naroda), ne ide odozgora, od pape i biskupa, nego od naroda Božjega unutar kojega su pojedine službe, među kojima su i papinska i biskupska, itd. Vjernici laici trebaju imati aktivnu ulogu u životu Crkve.
- Na crkvenu predaju (tradiciju) ne gleda se kao na neki, uz Sveto pismo, paralelni izvor vjere, nego se pod njom podrazumijeva živo učiteljstvo Crkve koje izlaže i autoritativno upotpunjuje Pismo. Takva formulacija prihvatljivija je drugim kršćanskim zajednicama.
- Prihvaćena je deklaracija o vjerskoj slobodi, ali ne u smislu da stavlja u istu razinu istinu i zabludu jer se dodaje da je čovjek dužan tražiti istinu. U vođenju prema istini odbacuje se korištenje svake prisile. Time se Crkva jasno opredjeljuje prema nasiljima u ime vjere u prošlosti.
Možemo reći da je do Drugog vatikanskog sabora Crkva stavljala naglasak na opasnosti od štetnih utjecaja izvana, a da je na tom Saboru istaknula također djelovanje Božje dobrote u svijetu, izvan okvira crkvenog ustrojstva. To širenje pogleda na milosno Božje djelovanje u nekih je shvaćeno da i nije bitna pripadnost Crkvi, što pogoduje proširenoj „diktaturi relativizma“ – kako bi rekao današnji papa. Zato u Godini vjere valja posebno raditi na formiranju jezgre svake vjerničke zajednice koja će i riječju i djelom jasno svjedočiti svoju pripadnost Kristu i Crkvi, odnosno da je Crkva u svijetu, ali nije od svijeta.