Propovijed splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Zdenka Križića na svećeničkom ređenju Karla Špoljarića
Ređenje Karla Špoljarića u Gospiću 2024
Draga braćo svećenici, dragi rodbino i prijatelji našeg novoređenika Karla, draga braćo i sestre!
Ređenje je možda trenutak kada nije potrebno puno govoriti iz dva razloga: prvi je zato što je ređeniku već sve potrebno rečeno u godinama priprave za ovaj čas, a napose zadnjih mjeseci i dana; drugi je što je to trenutak kada novoređenik osjeća da mu je sve jasno, da je na sve spreman što od njega traži svećenički poziv.
No, znamo također da je bilo ne malo slučajeva kada je novozaređeni svećenik u kratkom vremenu zanemario svoj poziv i nedugo iza ređenja napustio svećeničku službu.
Ovakvi primjeri su nam trajno upozorenje: svećenički poziv mora biti pažljivo čuvan i njegovan, jer je to blago u glinenim posudama, kako veli apostol Pavao (2Kor 4,7). Njegovanje poziva se ostvaruje molitvom i sakramentalnim životom. Bez ovih vrijednosti on će se sigurno pretvoriti u krhotine.
Kratko bih se zadržao na biblijskim čitanjima koje smo čuli kod ove Mise, a koja si ti, dragi Karlo, sam izabrao. Sigurno si imao jakih razloga zbog kojih si odabrao baš ova čitanja.
U prvom čitanju iz poslanice Hebrejima imamo više važnih naglasaka koje nikada ne smijemo izgubiti iz vida. Kao prvi naglasak imamo napomenu da je Bog izabrao i uzeo svećenika između ljudi, ali za ljude, na korist ljudima. Bog nam nikada ništa ne oduzima i ne krade. On je onaj koji uvijek ljubi i stalno daje. On nas nikada ne osiromašuje, nego ispunja.
Nikada ne smijemo zaboraviti tu istinu da smo kao svećenici izabrani između ljudi da bismo kasnije bili poslani tim ljudima da im na poseban način služimo. Ne da bi se ljudima koristili, nad njima vladali, nego da se za njih i njihovo spasenje žrtvujemo.
Ako se kod svećenika ne vidi spremnosti za to, to je onda znak da nije dobro razumio svoj poziv.
U svetopismaskom odlomku je nadalje istaknuto da je poslanje svećenika da prinosi Bogu darove i žrtve za grijehe svoje i grijehe ljudi. Svećenik ne smije zaboraviti da je i sam slab i grešan i da je potrebit Božjeg milosrđa, i nije onaj koji će samo drugima govoriti kakvi trebaju biti, nego koji će to i primjerom života pokazivati i svjedočiti.
Ako je dužnost svećenika prinositi darove i žrtve Bogu, onda to pretpostavlja da svećenik bude čovjek koji se zna žrtvovati za druge, jer ako ne zna, što će prinositi Bogu? Svećenik bez žrtve nije svećenik.
Papa Franjo, u jednom govoru svećenicima, veli: „Svećenik može postići 2-3 doktorata, ali ako ne zna nositi Isusov križ, doktorati ništa ne koriste“. Mislim da se s ovim slažemo svi.
Nadalje se veli da svećenik mora biti blag prema onima koji iz slabosti griješe. Ovo je jako važno. Bez kreposti blagosti nema uspjeha u navještaju Radosne vijesti, evanđelja. Sam Isus je pozvao da budemo kao on: blaga i ponizna srca. Blagost i poniznost uvijek ide zajedno.
Papa Franjo, u jednom nagovoru svećenicima, 12 svibnja 2014 reče ovako: „Božji narod ti je spreman oprostiti puno toga: oprašta ti ako nekada posklizneš u nekom nerazboritom ponašanju; oprašta ti ako vidi da si negdje malo pretjerao u vinu; ali ti ne oprašta ako vidi da si pastir koji je navezan na novac, da si pastir taštine koji se ne odnosi lijepo prema puku. Novac, taština i oholost: to su tri stepenice koje vode svim grijesima. Božji narod razumije naše slabosti, i prašta ih. Ali ovo dvoje ne prašta: navezanost na novac kod pastira, ne prašta. I ne imati fin odnos prema narodu, ne prašta“.
Svećenike s ovim manama papa naziva „sacerdoti mondani“, „posvjetovnjačeni svećenici“, koji su ostali bez Duha i duhovnosti.
Kada se svećenik udalji od duhovnosti, odnosno od Isusa, on postaje smiješan, veli papa u jednom od svojih nagovora svećenicima. Takav svećenik živi izvan svog poziva, što narod lako primjećuje. Tko će onda takvome doći po duhovni savjet?
Slijedeći naglasak Božje riječi koju smo čuli jest napomena da nije prvenstveno naša zasluga što smo svećenici, nego onoga koji nas je pozvao. Veli se: „Nitko sam sebi ne prisvaja ove časti, nego ga poziva Bog“.
Ni tebe Karlo, ni meni, niti ikoga od nas svećenika, Bog nije pozvao zato što smo bili bolji, svetiji, pobožniji, ili inteligentniji, od drugih naših kolega. Kada bi samo po ljudsku gledali, prednost su trebali imati neki drugi naši kolege. A Bog je izabrao tebe i mene.
Poruka je jasna: ono što jesmo i što imamo Božji je dar. Zato je važno opravdati taj dar kroz darivanje drugima. Taj Božji dar bez našeg darivanja, propada.
Nadalje, ovaj svetopisamski odlomak nas poziva da se kao svećenici uspoređujemo s Isusom, koji je naš Veliki svećenik. On je naš uzor koga moramo nasljedovati i imitirati.
Za Isusa se veli da je „On je u vrijeme svog zemaljskog života prikazivao (Bogu) molitve i prošnje“.
Isus je bio veliki molitelj za svoj narod, svoje učenike i sve druge. To je jedan od bitnih elemenata svećeničkog poslanja. Bez molitve jedan svećenik će neizbježno postati, kako bi to rekao sveti Pavao, samo „mjed što ječi ili cimbal što zveči“ (1Kor 13,1). Svećenik mora biti čovjek molitve, čovjek koji svojom molitvom trajno nosi Bogu svoj narod, i nosi Boga svom narodu. Ako to ne radi, uskratio je svom narodu puno Božjeg blagoslova.
Molitva ima čudesnu moć. I zato pisac poslanice Hebrejima veli da je Isus bio uslišan, bez obzira što je završio na križu. On je bio uslišan jer je do kraja ostao vjeran volji Božjoj, a za to je najviše molio.
Istina je, mi najčešće molimo kada nadođu neke patnje, neke teške situacije, i tada najžarče vapimo Boga da nas od njih poštedi. Biti pošteđeni od patnji, nije to najvažnije. Nekada su baš patnje te koje imaju moć preobraziti i posvetiti naš život.
Isus se nekada obraćao Bogu „s jakim vapajima i suzama“. I to je iskusio. Zna što je patnja vlastita, i ona braće i sestara. Evanđelisti nisu htjeli sakriti istinu da je i plakao. I to pripada ljudskom životu. To ne smije biti strano ni nama svećenicima.
U jednom svom nagovoru papa Franjo reče: „Molim vas, nemojte se sramiti plakati, osjećati ganuće zbog onih koji pate; nemojte se štedjeti u suosjećanju s onima koji su krhki, jer u tim je ljudima prisutan Isus“… Znati plakati s drugima – to je svetost“.
Vraćamo se na početak svetopismaskog odlomka gdje je rečeno da je svećenik uzet od ljudi da bi ga Bog onda poslao ljudima za njihovo veće dobro. Čuli smo u evanđeoskom odlomku kako Isus sebe definira kao slugu. „Ja sam među vama kao onaj koji služi“, govori učenicima. A onda i njima poručuje da je u Božjim očima najveći onaj koji služi. To će im, na poseban način, ponoviti u Dvorani Posljednje večere, kao jedno od svojih najvažnijih poruka. Tu se učenici prepiru tko je među njima najveći.
To samo potvrđuje istinu kako je teško razumjeti služenje kao veličinu i vrijednost! Kako je teško obuzdati u sebi strast za ugledom, za veličinom, za moću. Ako dopustimo da to u nama prevagne, znak je da se nismo suživjeli sa svećeničkim pozivom i da smo još daleko od Isusova puta. Kako je važno bdjeti da se ne zarazimo ovom napašću.
Dragi Karlo, trudi se da uvijek ostaneš svećenik po Isusovu srcu. Trudi se da ti svaka Misa bude Mlada Misa, da je slaviš s takvim žarom i zanosom, s takvom ljubavlju i predanošću. Euharistija će onda hraniti i čuvati tvoje svećeništvo, a ti ćeš biti svećenik po Isusovu srcu. Amen.