200. obljetnica župe Brušane
Župnik Cvitković je u ovoj prigodi pripremio i tiskao preklopnik o povijesti ovog kraja, koji je u poslijeratnom dijelu bio u znaku nekadašnjeg župnika i blagopokojnog Josipa Kapša. Upravo je o njemu težište svoje homilije dao dekan Luketić, govoreći o mjestu i ulozi svećenika u župi.
Povodom 200. obljetnice župe vlč. Marko Cvitković je tiskao letak u kojem je opisana povijest mjesta i župe. Donosimo njegov pisani sadržaj:
Brušane - Župa Sv. Martina Senjsko modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić na području svoje biskupije godine 1807 promaknuo je 51 kapelaniju u župna središta. Na području današnje Gospićko-senjske biskupije promaknuta je u župna središta 31 kapelanija. Među njima i župa Brušane koja sa Rizvanušom čini jednu cjelinu.
Predturska crkva sv. Martina bila je po oslobođenju Like od Turaka ruševina. Krajem 17. stoljeća ovdje se spominje nova crkva sv. Martina biskupa što je dokaz da je selo bilo brzo naseljeno.
Brušane su sve do 1807. bile kapelanija i filijala smiljanske župe. Kapelanijom Brušane upravljao je župnik iz Novog.
Od 1759. do 1807. selo je kao kapelanija imalo svoga kapelana u mjestu. Prema najnovijim istraživanjima Brušane su 1789. bife filijala gospićke župe Navještenja BDM.
Dne 14. srpnja 1942. partizani su zauzeli Brušane i Trnovac te u Brušanima zapalili župnu crkvu i župni stan. Zapaljene crkvene objekte do dolaska župnika Josipa Kapša nitko nije obnavljao.
Prošle 2006. godine vlč. Nikola Turkalj novčanom pomoći Gospićko-senjske biskupije i vjernika podigao je na crkvu sv. Martina novi toranj kakav je bio prvotni i pokrio ga bakrenim limom.
Danas u Brušanima i Rizvanuši u 65 obitelji živi oko 185 vjernika sa slijedećim prezimenima: Abramović, Barić, Brkljačić, Burica, Cindrić, Došen, Dubrovec, Ivančić, Lisac, Lovrić, Maras, Mataija, Mesić, Nagljć, Opačić, Pavelić, Pavičić, Petrlić, Ratković, šikić, Sanković, Srećković, Sudar. Stilinović, šuper, Tonković i Župan.
Brušane - povijest
Brušane su prastaro velebitsko naselje smješteno na 586 m nad morem u dolini zvanoj Dugopolje uz prometnicu koja iz Ličkog polja preko središnjeg dijela Velebita vodi u Karlobag. Tom se cestom od starine, već u doba Rimljana odvijao živ trgovački promet između Vegiuma - Baga i ličkog zaleđa.
Cijeli kraj obiluje bujnom šumskom vegetacijom i izvorima zdrave vode, među kojima su osobito poznati: Rimsko vrelo, Pavlinovo vrelo, Košna voda, škvadra i Zobine. Rimsko vrelo obnavljano 1936. atraktivno je i za današnje turiste, ali ga treba renovirati uz popratne sadržaje.
Od kuda ime Brušane?
Brušane su dobile ime po brusu koji se izrađivao od tamnocrvenog kamena brusilovca kojim obiluje okolno područje osobito Brušanska Kosa. Pretpostavlja se da je uz taj trgovački put u staro vrijeme postojala barem jedna manufakturna radionica u kojoj su izrađivani brusovi što su ih trgovci u prolazu otkupljivali i drugdje prodavali. Osim brusova tu su se još u 19. stoljeću izrađivala mlinska kola za kućne žrvnje.
Rizvanuša leži na 550 m nad morem. Ponekad se smatra posebnim selom ponekad brušanskim zaseokom. Oba su mjesta prostorno povezana.
Ime naselja potječe od nekadašnjeg turskog feudalnog gospodara Rizvan age Senkovića koji je stolovao u Novom. Taj je aga sagradio u Gospiću na obali Novčiće kulu Senkovića koja je začetak današnjeg Gospića.
Brušane i Rizvanuša su arheološki neistražene. Jedini pretpovijesni nalazi s toga područja su dvije japodske fibule - kopče i pinceta kojih je bilo mnogo na cijelom ličkom i znatno širem području od Italije do Slovenije, od Like do Slavonije. Najčešće su bile u upotrebu u 5. st. prije Krista.
Značajno je da je povijest godine 1411 zabilježila prisutnost i djelovanje otaca pavlina u Brušanima. Tu su oni imali svoj samostan kao i u Donjem Zažićnu - Donjem Pazarištu Njihovo postojanje i djelovanje na području današnjeg Gospićkog dekanata u ovim župama spominje i Juraj Kocijanić u opširnoj povijesnoj studiji „Pape i hrvatski narod" (str. 234).
Pravila Pavlinskog reda odobrio je papa Ivan XXII godine 1318. Red Pavlina u Mađarskoj osnovao je ostrogonski kanonik Euzebije. U Hrvatsku su došli 1240.
Svojim vjerskim, kulturnim i rodoljubnim radom mnogo su doprinijeli svekolikom napretku hrvatskog naroda. Hrvatski su velikaši bogato darivali njihove samostane. Pred turskim nadiranjem pavlini su se sklanjali na sigurnija mjesta na našem priobalju.
Brušane u vrijeme turske okupacije
Tijekom turskih osvajanja brušanski je kraj ostao bez svoga stanovništva. Turci su njime vjerojatno zagospodarili 1527. Obilje paše i vode koristili su i Turci i novonaseljeni Vlasi iz Novoga i okolice za ispašu brojne stoke. Turci su u brušanskoj dolini imali utvrdu s posadom koja je trebala sprječavati upade Hrvata Bunjevaca i uskoka iz Podgorja.
Crkvu sv. Martina Glavinićev opis Like iz 1696. godine spominje kao ruševinu. Srednjovjekovno naselje Brušane bilo je kmetsko i granično selo Ličke župe.
Od istjerivanja Turaka Brušane su i Rizvanušu naselili hrvati Bunjevci i nekoliko obitelji Primoraca i Gorana .Kraj je Turcima oteo knez Jerko Rukavina 1685.Za zasluge naseljavanja Baga, Smiljana i okolice sa sinom Nikolom dobio je veći dio zemlje u Brušanima te u Brušanima naselio desetak obitelji iz Brod Moravica.
Brušane su zajedno s Rizvanušom od 1746. godine potpale pod 11. smiljansku satniju odnosno Ličku pukovniju sa sjedištem u Gospiću. U mjestu je stalno boravio krajiški natporučnik za kojega je 1765 sagrađen časnički kvartir ( natporučnička postaja ). Iste je godine sagrađen i carski žitni magazin da narod ne strada od gladi u slučaju slabog uroda ili rata.
Karolinška cesta Gospić-Bag koja prolazi kroz Brušane građena je za vrijeme kralja Karla ( 1711-1740).. Po naredbi cara i kralja Josipa II. novu cestu Gospić - Karlobag gradio je 1787. major Filip pl. Vukasović stvorivši od Karlobaga glavnu izvozno-uvoznu luku za ličke proizvode. Istu je cestu krajiška vlast odlučila poboljšati jer je bila prestrma.Nova je cesta s brojnim serpentinama građena od 1844. do 1850. pod upravom majora Knežića i časnika Kekića.
Godine 1850. društvo za povjesnicu jugoslavensku pod vodstvom Ivana Kukuljevića Sakcinskog provelo je anketu o povijesnim podacima, između ostalih i Brušana. Anketne listiće ispunio je opširnim odgovorima nepoznati brušanski župnik koji piše da „ovdje nema po ledinama razvalina nego samo takozvana stara crkva„. Opisujući doseljavanje Brušanaca pod vodstvom Jerka Rukavine i naseljavanje drugih obitelji, nastavlja: „ Kada je pošli kroz Dugopolje cesta našinjena u Bag tada je po višoj zapovijedi prinesena amo crkva, župnik i selo, a onamo u starom selu ostale su razvaline same i pokapališće (groblje)".
Brušane su nakon razvojačenja Vojne krajine 1881. ostale u sastavu Općine Smiljan do paleža zgrade Općine 1942.
Velebitski ustanak u Brušanima
Deset godina ranije, 7. rujna 1932. u Brušanima se dogodio Velebitski ustanak. Te noći pred vrata žandarske postaje podmetnut je pakleni stroj čija je eksplozija trebala dići na noge seljake velebitskih sela i Podgorja, uzbuniti Hrvatsku , odjeknuti Jugoslavijom i Europom, upozoriti na neriješeno hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, poslije atentata Puniše Račića, poslije šestosiječanjske diktature 1929 i mnogih drugih diktatura srpskih.
Godine 1959. odmah po dolasku na ovaj teren župnik Josip Kapš poduzima sa svojim vjernim suradnicima obnovu crkava. Prva je u obnovi bila crkva sv. Martina u Brušanima. Stavljena je pod krov 1962 uz velike poteškoće i ometanje UDB-e. Svi poslovi bili su završeni do sv. Roka 1962.
U današnjoj slobodnoj domovini Hrvatskoj Velebitski je ustanak dobio na povijesnoj važnosti jer ga se smatra prvim organiziranim otporom hrvatskog naroda protiv vojno policijskog terora Kraljevine Jugoslavije o čemu svjedoči spomenik u Brušanima podignut 7. rujna 1998. od Gradskog odbora HDZ Gospića i HDZ Brušana i Rizvanuše.
Vlč. Marko Cvitković, župnik Brušane, 3. kolovoza 2007. (Literatura: Knjiga Ane Tomljenović: SMILJAN i okolica - Bužim, Trnovac i Brušane; Juraj Kodjanić: PAPE i hrvatski narod)