Biskup Bogović na nedjelju Caritasa darovao najpotrebitije obitelji
U svojoj propovijedi biskup Bogović je poručio: „U ovoj Godini vjere trebamo svi još bolje promisliti jesmo li prepoznatljivi u društvu kao vjernici i to ponajviše po tome što ljubimo braću. Svi pokazatelji govore da u ovoj društvenoj krizi sve više se umnažaju oni koji su potrebni pomoći sa strane. Biskup je predsjednik biskupijskog karitasa, a poslove vodi preko ravnatelja. Kod nas je to Luka Blažević. Tajnica je Ivana Bilen, a uži suradnici su Kata Matanić i Jure Brkljačić. Tu su i volonteri koji priskaču kad god je potrebno. Zahvaljujem im što bdiju i vode brigu u našoj Biskupiji da naši potrebni i siromašni ne budu zaboravljeni, zahvaljujemo im što i sve nas potiču da mislimo na te potrebne. Dok im zahvaljujemo, molimo ih da još bolje otvore oči kako bi vidjeli teškoće ljudi na našem području, da svima koji mogu pomoći ne daju mira dok i oni ne uvide što kao kršćani trebaju učiniti. Danas ćemo na simboličan način pokazati narav te svoje briga, svjesni da nećemo tim darom riješiti teškoće ljudi koje ćemo obdariti, a još manje svih onih koji su potrebni u našoj biskupiji.
Uloga Karitasa i te kako je u društvu prepoznatljiva. Sjećam se jedne priredbe u Riječkoj nadbiskupiji na početku ovog stoljeća. Govorilo se što bi trebalo učiniti. Tada je jedan od i danas poznatih političara rekao po prilici ovo: Mi ćemo napraviti ceste, bolnice, domove i drugo, ali ako Crkva ne učini ono što ona treba raditi, mi nemamo budućnosti.
Ratne neprilike dosta izmijenile pojam karitasa. Tako neki uglavnom i dalje misle da su to kuće u kojima mi imamo pravo dobiti nešto badava. To su ustvari kuće koje nam služe da mi ostvarujemo svoju karitativnu osobinu. Teško nam je znati tko je to potrebniji od nas pa mu pomažem preko karitasa koji vodi stalnu brigu o njima, ima oko koje posebno traži potrebne. Ljudi su karitativni kada u svojoj sredini osjećaju potrebe svoje braće i priskaču im u pomoć onako kako mogu, osnim što imaju.
Lijep je simbol karitasa sv. Martin koji je kao vojni časnik naišao na jednoga siromaha koji je drhtio na zimi. Prepolovio je svoj vojnički plašt i polovici dao siromahu. Slične poticaje imamo u današnjem evanđelju. Ivan Krstitelj kaže ljudima da dadu potrebnome jednu haljinu ako ima dvije, jednako tako s hranom.
Naš Karitas je u petak zajedno s udrugom Vila za Liku organizirao nogometnu utakmicu za bolesne od zloćudnih bolesti. Uključili su se u akciju i naši branitelji i mnogi drugi. Dobro je što se time dobije neki novac za potrebne, ali je još važnije da se među ljudima razvija osjećaj brige za potrebne. U današnjem tzv. atomiziranom društvu ljudi su skloni živjeti svaki u svom svijetu, ne vodeći računa o onome u susjedstvu, u istoj zgradi, na istom katu.
Drugoga će bolje razumjeti u njegovim potrebama onaj koji se u sličnoj situaciji i sam nalazio. Ljudi koji se nikada nisu borili s teškoćama i nestašicama neće razumjeti siromaha i uboga. Kada su se u Francuskoj ljudi počeli buniti, kraljica je pitala zašto to čine. Odgovorili su joj da nemaju kruha. Ona je odgovorila: „Pa zašto ne jedu kolače?“ Imala je uvijek sve što je tražila, i ne može shvatiti da netko nema ni ono osnovno: kruh svagdanji.
U odgoju djece treba im priuštiti da osjete to što znači ne imati sada, ne imati dosta. Neki bogataši znaju svoju djecu poslati u svijet da se sami snalaze, da se svojim radom uzdržavaju. Inače bi brzo upropastili sve što su im stari namrli.
Ivan Krstitelj je mogao dobro spoznati što znači biti bez svega jer je otišao u krajnju neimaštinu – u pustinju. Bio je to njegov izbor jer je znao da je škola neimaštine jako korisna. U vrijeme najvećih kriza u Crkvi rađale su se takve škole i one su obogatile Crkvu. Tako se u 4. stoljeću javljaju redovnici koje ćemo poslije nazvati benediktincima, a početkom 13. stoljeća prosjački redovi. Svi redovi i redovničke udruge imaju uključeno siromaštvo u svoja pravila. Našim bogoslovima često spominjem tu školu neimaštine, pustinje da i oni ne padnu u napast da se drugi trebaju brinuti kako im ništa u životu ne bi nedostajalo.
Naši se roditelji nisu trebali truditi da mi osjetimo nestašicu, ali pitanje je kako će današnja djeca to potrebno iskustvo steći. Neki od nas u pazinskom sjemeništu nismo išli kući za Božić i Uskrs jer nismo imali novaca za put. To iskustvo ne smatramo suvišnim. Pače, ono je i te kako poučljivo. Onaj koji nije naučio oskudijevati, neće razumjeti onoga potrebnoga kraj sebe. I on će gladnome kruha reći da jede kolače. Nije tako lako sačuvati školu u kojoj se stiče takvo iskustvo. Najgore je kada oni koji su tu školu završili, zanemare ono što su u njoj naučili.
Bio sam nedavno u Argentini i vidio da su i na drugom kraju svijeta problemi gotovo isti kao i kod nas. Svijet je postao globalno selo. No, opasno je kada do nas dolaze glasovi s drugog kraja svijeta (vijesti, novine), a ne dolaze iz našeg susjedstva, u istoj ulici, zgradi, katu. Imam lošu osobinu da teško prepoznajem ljude po izgledu. Ipak sam primijetio da ovdje u našoj crkvi, ni danas ni na zornicama, nema nekih koje smo redovito viđavali. Što je s njima? Neki su možda u bolnici, neki u bolesničkom krevetu. Možda i nisu gladni kruha, ali su na rubu društva u kojem su i s kojim su živjeli. Treba ih vidjeti, treba ih posjetiti. Nekome će možda trebati i materijalno pomoći. Možda ti je neugodno to sam učiniti. Učiniti to preko našega biskupijskog ili župnog karitasa.
Na zadnjem ispitu Krist nas neće pitati kakvu diplomu imate. Reći će: Bio sam bolestan, gladan žedan, progonjen, zima mi je bilo, trebalo mi je nacijepati drva, trebalo mi je popraviti struju, trebalo mi je donijeti lijekove, pospremiti kuću. Prepoznao si moju nevolju – ili: ništa od toga ti nisi vidio.
Sinoć smo ovdje zaredili za đakona Nikolu Pršu iz Gornjeg Kosinja. Danas ćemo ovdje podijeliti niže službe Josipu Mažaru iz Podlapače i Mišelu Grguriću iz Korenice.