Biskup Bogović u Otočcu predvodio obred ukopa 15 strijeljanih civila koje je naredila OZNA 16. rujna 1946.
Gospićko-senjski biskup u miru Mile Bogović predvodio je u subotu 12. rujna misu i obred pokopa 15 reekshumiranih civilnih žrtava na 74. godišnjicu njihove pogibije na groblju u Otočcu u koncelebraciji župnika i dekana Otočkog mons. Tomislava Šporčića, župnika Sinca Andrije Kekića i umirovljenog svećenika Jure Ladišića. Pokopu petnaest nevinih žrtava ubijenih bez suđenja i nakon mučenja od kojih su neki i živi bačeni u zajedničku jamu u mjestu Tupale kod Sinca nazočio je potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved s pomoćnicima Stjepanom Sučićem i Dinkom Tandarom, izaslanica predsjednika Hrvatskoga sabora zastupnica Anita Pocrnić Radošević, gradonačelnik Grada Otočca Stjepan Kostelac te članovi obitelji žrtava te pripadnici povijesne postrojbe Otočkih graničara.
Biskup Bogović koji je cijeli svoj biskupski vijek uz razne projekte koristio za vraćanje dostojanstva svim ubijenih žrtvama kroz hrvatsku povijest u svojoj je nadahnutoj homiliji poručio:
„Prva poruka Krista kao pobjednika je bila da mu pogledaju ruke i bok. Rane podnesene za čovjeka su njegovo najveće odlikovanje; a rane nanesene iz mržnje čovjeku najveće je ljudsko poniženje.“ te nastavio.
Ovih dana naš hrvatski narod obilježava, dvije rane, dva krvava okršaja na svom povijesnom putu. Jedan se 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju, a drugi točno 500. poslije, 1993., također 9. rujna, u tzv. Medačkom džepu. Razlikuje se od nje jer je ona bila uvod u stogodišnje stradavanje cijelog naroda, a Medački džep je bio uvod u pobjednički hod naroda. Devetim rujnom nadahnuti su CHM i Dan hrvatskih mučenika. Tim ranama pribrajamo danas i onu u Tupalama. Na Krbavskom polju nalazimo na nekim starim kartama naziv „tursko groblje“. Turci su svoje žrtve pokopali kao ljudske žrtve. Međutim, nemamo nigdje naziv za stradale Hrvate, nemamo hrvatsko groblje iako ih je ondje poginulo više nego Turaka, jer Hrvati su tada bili poraženi, izgubili su pravo na ime i kao pojedinci i kao skupina. Državne institucije ondje više nisu funkcionirale.
Bilo je slučajeva dosta u našoj povijesti, kada se Hrvati nosili križ poraženih, ali najveći je onaj krajem Drugog svjetskog rata kada je među poraženima ubijeno mnogo više nego na Krbavskom polju. Mnogi i danas leže nepokopani, odbačeni kao smeće u rovovima, jamama i jazbinama i čekaju da ih naša država javno prizna da nisu otpad nego naša braća i Božja slika – iako je Država Hrvatska funkcionira već 30 godina. Ne vidimo ustanovu koja bi u svom planu rada imala jasno definirani zadatak: pokopati sve nepokopane. To nije borba za lijeve ili desne, ove ili one narodnosti – to je borba za ljudsko dostojanstvo, nasuprot ugrađenog sustava komunističkih vlasti za gaženjem tog dostojanstva kod protivnika i poraženih.
Ovdje stojimo kao svjedočeći za ove koje pokapamo da su to ljudi, naša braća, da si i oni stvoreni na sliku Božju; dugo su čekali da im naša država javno očituje ljudsko dostojanstvo koje im je bilo pogaženo. Nitko nema pravo poderati tu sliku Božju i baciti je u smeće. Ispričavamo se ovdje pred onima kojima se upravo tako dogodilo. što im se u našoj sredini izgubilo ime i prezime, u vrijeme mira. Pokapamo njih 15, a stradalo ih je više; pokapamo njih 15 a imamo četiri sanduka. Nije bilo moguće vezati dijelove tijela uz ime i prezime kojemu pripadaju. A nisu se kosti u zemlji odšetale na drugo mjesto, nego ih je novi zahvat ljudske ruke razdvojio i razmjestio. Znademo kako su reagirali mještani na postupke prilikom iskapanja u Tupalama. Prije ovoga pokopa rečeno nam je da se rodbina složila s ovakvim načinom pokapanja, što znači da su uvjereni da je ovaj put učinjeno sve što se sada može učiniti. I sam želim vjerovati da je sada učinjeno ono što se najbolje moglo. Zahvalni smo Upravi za zatočene i nestale Ministarstva branitelja i svima onima koji su sudjelovali u tome da dođe do ovog svečanog ukopa, da zajedno s predstavnicima Crkve i Hrvatske države našoj braći javno očitujemo, ljudsko dostojanstvo, koje im je tako okrutno bilo pogaženo.
Imamo još mnogo svoje braće kojima je tako pogaženo ljudsko dostojanstvo na kraju i nakon Drugog svjetskog rata, kada je naše društvo podijeljene na pobjednike i poražene; njima će biti još mnogo teže otkriti ime i prezime i mjesto obiteljskog groblja. Zato je potrebno da se njihovi zemni ostaci sahrane u grob koji možemo nazvati Svehrvatski grob. Predlažem da to bude na Krbavskom polju, ne zato što se tu spominje tursko groblje, a hrvatsko se ne spominje, nego zato što je samo Krbavsko polje samo veliko hrvatsko groblje, jer je to u zemljopisnom središtu Hrvatske, jer je to podno Crkva hrvatskoj mučenika koja je najveći garant da će naš narod dolaziti na to groblje i paliti svijeće za svoju „neznanu“ braću i sestre.
Gdje god imam priliku o tome govorim. Apeliram odavde na sva vas da prihvatite i širite taj govor o Svehrvatskog grobu; on nije samo radi nacionalne obrane nego radi obrane ljudsko dostojanstvo. A gdje je ono ugroženo, gdje se ono ne poštuje, može se očekivati nova zla – slična onima u Tupalama.
Nakon biskupa Bogovića obratili su se prigodnim riječima u ime rodbine ubijenih Marija Grgurić kao i ministar Medved. „Ovom komemoracijom mučki ubijenih nevinih civila ova Vlada pokazuje primjeren odnos prema žrtvama kao i spremnost da se nosi s izazovima. Otkrivamo istine i osuđujemo zločine te tražimo grobišta jer žrtve zaslužuju počivati u miru čime im vraćamo dostojanstvo kao i 15 hrvatskih žrtava civila iz Ličkog Lešća, Sinca i Hrvatskog polja ubijenih 12. rujna 1946. godine po nalogu lokalne OZNE. Nakon što su 2013. bili neprimjereno ekshumirani, u srpnju je obavljena u suradnji s obiteljima reekshumacija i antropološka obrada. 12 osoba je identificirano a tri su ostale neidentificirane. Ministar Medved zatim je naveo brojne aktivnosti na pronalaženju novih masovnih grobnica u Ličko-senjskoj županiji ali i cijeloj Hrvatskoj te podržao inicijativu biskupa Bogovića o izgradnji svehrvatskog groba, poglavito za žrtve ekshumirane u grobištima izvan Hrvatske poput nedavno otkrivenih u Sloveniji.“
Zatim je obavljen ukop civilnih žrtava u zajedničku grobnicu a tom prilikom jedna zastava sa lijesa uručena je i biskupu Bogoviću.
Zvonko Ranogajec
Galerija fotografija
