Biskup Bogović uz Dan sjećanja žrtve Vukovara na Udbini
Zato se kaže da narod koji na uči iz svoje povijesti, osuđen je da je ponavlja, istaknuo je na početku biskup Bogović te poručio:
“ I ovdje na Krbavi možemo naći zoran primjer. Dvije godine prije Krbavske bitke, hrvatska vojska nanijela je teški poraz turskoj vojsci u Vrpilama između današnjeg Bunića i Korenice. Koristili su se poznavanjem terena pa im je svako drvo i svaki kamen mogao biti saveznik. Pobijedili su iako su bili malobrojniji. Dvije godine kasnije, ban Derenčin nije želio skrivati nego je želio kao vitez izići na ravno polje i znamo kako je naša vojska teško poražena 9. rujna 1493. godine. Izgubila je iako je bila brojčano jača. Nisu se koristili iskustvom od prije dvije godine. Sliku te bitke stavili smo na Oltarni reljef Kuzme Kovačića u Crkvi hrvatskih mučenika. Nismo, doduše, taj motiv stavili da istaknemo štetu zaborava, nego da prikažemo mnoštvo žrtava koje su tada prikazale svoje živote u želji da drugima osiguraju miran život. To je ono vrijedno što treba pamtiti.
Takvih je žrtava bilo u Bleiburgu i Križnim putovima nakon Bleiburga; takvih žrtava bilo je u Vukovaru, čije stradanje je također na spomenutom Oltarnom reljefu. Vukovar je simbol naših stradanja u Domovinskom ratu, a Bleiburg i Križni putovi simbol su stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću. Zato se danas kolona sjećanja kreće iz središta grada prema groblju, a u Bleiburg hodočastimo sredinom svibnja svake godine. Sve to objedinjuje Dan hrvatskih mučenika kada se sjećamo i onih koji su pali na Krbavskom polju, Bleiburgu i Vukovaru, nego i svih ostalih koji su kroz povijest našega naroda izložili svoje živote da bi spasili svoju subraću. Iznad Bleiburga, Vukovara i Krbavskog polja, na reljefu je uskrsli Krist koji svojom pobjedom nad smrću daje smisao i vrijednost žrtve za druge. Umrijeti za spasenje drugih pobjednički je čin. Zato u misi radosno kličemo: Tvoju smrt, Gospodine, spominjemo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.
Nakon što je navijestio da će svoje tijelo „predati“ i krv svoju proliti za druge, Isus je dodao: Ovo činite meni na spomen. Nije se zadovoljio time da apostoli o tome drugome govore, nego im naređuje da to i čine. I nastao je spasonosni pohod apostola i učenika u svijet, ne da ga pokore i podlože, nego da se za nj žrtvuju i predaju. Znak toga pohoda drži papa Ivan Pavao II. pred ovom crkvom: to je znak križa. Križ ovdje znači spremnost umrijeti za druge. Kultu križa suprotstavljat će se često kult mača i (prve) puške. Kada stavljamo sveti znak križa na sebe, znak muke, izgovaramo ime Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga. Ljubav koja je u Presvetom Trojstvu očitovala se na križu prema čovjeku. I tako je osmislila ne samo Kristov križ, nego svaki križ i patnju onih koji u Krista vjeruju.
Vukovarska patnja simbolički je izražena u Vukovarskom križu. Isti umjetnik koji je napravio taj križ, napravio je od istog kamena i kopiju toga križa kraj ove Crkve hrvatskih mučenika. Mi ćemo poslije ove mise otići k tome križu i na neki način po nazočnosti i molitvo uključiti se u onu vukovarsku povorku sjećanja. I ovu našu i onu u Vukovaru povorku osmišljava isti – Kristov križ. Što više budemo na svoje križeve gledali u svjetlu Kristova križa to će oni biti spasonosniji za nas i za našu braću. Križ bez ljubavi je pakao (lijevi razbojnik), a križ koji okrenut prema Kristu (desni razbojnik) otvara rajska vrata svakom grešnom čovjeku.
Eto u kojem smislu hrvatski kršćanin treba gledati na patnju Vukovara i na patnju i križeve svakog čovjeka.“
