Biskup Križić predvodio misu Vazmenog bdijenja u gospićkoj katedrali

Vazmeno bdijenje u gospićkoj katedrali, 3. travnja 2021. počelo je u 21 sat.

Predvodio ga je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom Mariom Vazgečem, župnim vikarom Domagojem Tujmerom. Posluživao je sjemeništarac Marko Butković s ministrantima. U parku kraj katedrale, uz zapaljen oganj počela je liturgija svijetla. Nakon blagoslova ognja upaljena je uskrsna svijeća koju je svećenik u procesiji unio u mračnu katedralu pjevajući tri puta „Svijetlo Kristovo“, a svijetlo se širilo i pojačavalo paljenjem svijeća vjernika. Slijedio je Vazmeni hvalospjev i Služba riječi.

Nakon čitanja Evanđelja, biskup Križić održao je sljedeću propovijed:

„Čuli smo u Vazmenom hvalospjevu riječi: 'O, zaista blažene noći. Koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao.'

Evanđelje koje smo čuli donosi izvješće kako su Marija Magdalena i još druge dvije žene pošle  na Isusov grob, u nedjelju rano ujutro, pomazati pomašću Isusovo tijelo, vršeći običaj Židova u znak poštovanja prema pokojnima. To se nije moglo učiniti kada je skinut s križa, jer je već bilo kasno, budući da sa zalazom sunca započinje novi dan, a to je bila subota, dan kada nije dopušten nikakav posao.

Žene, idući na groblje, ne razmišljaju kako će doći do Isusovog tijela, budući da je njegov grob zatvoren velikim kamenom koji njih tri ne bi mogle pomaknuti. Ali ljubav je takva: ne razmišlja o zaprekama jer posjeduje snagu koja može maknuti svaku zapreku.

Na njihovo veliko iznenađenje kamen je već odmaknut, grob je otvoren, a unutar groba one vide živog mladića svega u bjelini te su se silno uplašile. Ne shvaćaju da se tu radi o anđelu koji im govori i prije svega ih hrabri: 'Ne bojte se! Isusa tražite ... Uskrsnu! Nije ovdje.'  Potom im označuje točnu lokaciju gdje Isusa mogu vidjeti i susresti. Međutim, sve ovo je toliko uplašilo te žene da su one počele bježati iz groblja. Ne čudimo se! Tko od nas ne bi doživio sličan strah da nam se na groblju dogodilo nešto slično! Koliko god je ovim ženama bio strašan prizor Isusovo razapinjanje na križ koje su promatrale svojim očima, jer evanđelisti izričito spominju da su ove žene bile prisutne na Kalvariji uz Isusov križ, čini se da im je puno veći strah izazvao prizor praznoga groba i glas nepoznatoga koji im je iz groba govorio da je Isus uskrsnuo. Strah žena je razumljiv. Stavimo se u njihovu kožu. To nam samo govori kako je strah određena konstanta u ljudskom životu. Svi znamo koliko se bojimo patnje, strah nas je smrti i onoga što dolazi poslije nje. Strah je, može se reći, vjerni pratitelj ljudskog života i nije ga se moguće osloboditi. Isus ga je vidio prisutnog u životu svojih učenika i zato su u evanđeljima  na mnogim mjestima njegova neprestana ohrabrenja: 'Ne bojte se! Ja sam s vama!'

Znamo također da je i on sâm imao iskustvo velikog straha i do te mjere da se od straha krvlju znojio. Ljudski život ne može izbjeći strahove, ali je istina kako samo vjera u Boga može  čovjeku smanjiti jačinu straha, ali ga ne posve isključiti. Samo vjera i iskustvo Božje blizine može ublažiti ljudsko drhtanje pred različitim životnim užasima.

Odlomak iz Knjige Izlaska koji smo čuli, predstavlja narod koji se našao u smrtnoj pogibli pri izlasku iz sužanjstva. Naprijed ne mogu jer je ispred njih more. Natrag ne mogu jer je iza njih silna egipatska vojska. S duge strane je pustinja u  kojoj ih čeka sigurna smrt, jer tamo nema ni hrane ni vode. Vide da nemaju nikakvog izlaza. Kamo god krenu čeka ih isto: sigurna smrt. Mogu samo birati kojom vrstom smrti će skončati: potapanjem u moru, umiranjem od gladi i žeđi u pustinji ili od mača egipatske vojske.

U narodu je užasan strah, panika i bijes. I sam Mojsije je posve obeshrabren i vapi Bogu. Bog čuje njegov vapaj i odgovara mu: 'Zašto vičeš k meni? Reci Izraelcima da krenu na put.' Koji put?  Mojsije treba narod povesti, ni manje ni više, nego kroz more. Bog jamči Mojsiju da je to moguće. Narod mora jednom povjerovati da je Bogu moguće i ono što ljudima može izgledati posve nemoguće. Narod je zapanjeno gledao čudesna Božja djela. Koja je poruka svega ovoga? Poruka je da narod ili pojedinac ne smije nikada izgubiti pouzdanje u Boga. Nema te situacije za koju Bog nema izlaza, i nema tog problema za koji Bog nema rješenja. Vjera u Boga ne dopušta da čovjek izgubi nadu, ne dopušta mu da se preda očaju bez obzira koliko stanje bilo teško i izgledalo bezizlazno. Čovjek nekada ne vidi nikakvo rješenje, ali Bog vidi. Čovjek treba Bogu vjerovati.

Duhovni učitelji u Izraelu imaju, stoga, pravo ustvrditi da se Crveno more otvorilo, ne kada je Mojsije udari štapom po njemu, nego u trenutku kada je prvi Izraelac zagazio u vodu. I to je jedna jaka poruka: čovjek ne smije čekati da mu Bog sve unaprijed osigura, makne mu sve moguće zapreke, osvijetli stazu više kilometara unaprijed, dade dostatnu snagu i takvu sigurnost da će moći pobijediti sve poteškoće, i tek će se tada odlučiti i krenuti. Tko čeka da se sve ovo dogodi, neće krenuti nikada.

Bog ti daje svijetlo i snagu za jedan korak. Kada učiniš taj korak dobit ćeš svijetlo i snagu za slijedeća dva. Ide se naprijed snagom vjere, a ne snagom sigurnosti. Kada postoji sigurnost, tada čovjek najčešće niti ne računa s Bogom. Zato čekati svijetlo i snagu za kilometre hoda znak  je nepouzdanja u Boga. Bog čovjeku jamči da će s njim uspjeti bez obzira je li zapreka more ili vatra, bolest ili nemoć. Čovjek se ne smije predati nego boriti i ići naprijed s pouzdanjem u Boga, bez obzira na sve zapreke.

Isus je započeo puno prije pripremati svoje učenike da se znaju suočiti s njegovom patnjom i smrću, da im njegova patnja i grozna smrt ne oduzmu nadu. Nikada nije navijestio svoju smrt, a da nije navijestio i svoje uskrsnuće. Izgleda da učenici ovo drugo, uskrsnuće, nisu ozbiljno uzimali, odnosno, u to nisu nikada niti povjerovali. Zato su se, suočeni s njegovom patnjom i smrću, svi razbježali jer više nisu ništa očekivali.

Kada se Isus pridružuje dvojici svojih učenika koji razočarani napuštaju  Jeruzalem i idu prema Emausu, oni ga nisu prepoznali i govore mu o tragediji koja se dogodila njihovom Učitelju, uvjereni da taj suputnik o tome ništa ne zna. Oni mu govore kako su u tog Učitelja imali veliko pouzdanje i nadu, ali nakon njegove grozne smrti, njihova nada je posve nestala. Doslovno mu vele: 'Mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela. Ali već je treći dan kako se to dogodilo.' (Lk 24,21). Ova dvojica učenika se očito, sjećaju da je Isus govorio o svom uskrsnuću, ali već su tri dana od toga i ishlapila je  njihova nada. Kakva je to nada koja ne može izdržati više od tri dana! To onda i nije nada, to su samo neke ljudske kalkulacije, računice. Ljudi zaista lako izgube nadu! Ako Bog u najkraćem vremenu ne riješi njihove probleme, gube pouzdanje u Boga.

Poznata je izreka da „nada umire posljednja“, ali nju treba promijeniti u: 'nada u životu nikada ne smije umrijeti'. Kada čovjek izgubi nadu, izgubio je i vjeru, jer je to znak da više s Bogom ne računa, ne vjeruje da je Bog svemoguć.

Svi smo mi u životu imali i još ćemo imati teških situacija i velikih životnih tama. Ali Isus nas poziva da se u tim tamama oslonimo na njega, da bdijemo s njim.

Hvalospjev uskrsnoj svijeći slavi Isusovo uskrsnuće kao pobjedu nad svakom životnom tamom. Isusovo uskrsnuće raspršilo je sve tame, pa i samu noć pretvorilo u svijetlo. Hvalospjev izriče: 'Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima.' Poruka je jasna: nema više grijeha, nema više krivice koju Isusov križ, njegova smrt i uskrsnuće, ne bi mogli izbrisati. Imamo kome predati svoje grijehe, svako svoje zlo i tako biti rasterećeni u svojoj savjesti.

Hvalospjev stavlja naglasak da ova uskrsna noć 'vraća radost tužnima'. To je najradosnija vijest koju je čovjek čuo. To je poruka čovjeku kako nije stvoren da nestane, nego da sa svojim Bogom vječno živi. To je poruka svakom patniku da njegove patnje imaju granice. Bog ti je pripremio mjesto gdje patnja nema pristup. To je poruka Uskrsa. To je istina koja daje smisao svakom ljudskom životu.

Zato Hvalospjev ovu noć naziva 'blaženom' jer se u njoj 'nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje'.

Biskup je propovijed završio s  molitvom: „Neka Uskrsli pohodi sve nas, sve naše obitelji, da nam u našim nemoćima njegova blizina donese nove životne snage, da vrati radost tužnima, da učvrsti nadu razočaranima, da svim patnicima navijesti: iz vašeg života nestat će suza i boli. Amen.“

Nakon propovijedi biskup je blagoslovio vodu za krštenje, njome poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavio euharistijsko slavlje.

Na kraju je blagoslovio hranu koju su vjernici donijeli na blagoslov, te svima, posebno bolesnima i nemoćnima, čestitao USKRS.

Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu pratnju Franje Puškarića.
                                                                                          

   s. Robertina Medven

Galerija fotografija