Biskup Križić na Uskrs u Senju: “Uskrs je blagdan u koji se slavi rođenje novog života i novoga svijeta”
Na Uskrs, 4. travnja 2021. vjernici su se u velikom broju okupili na svečanu misu koju je u senjskoj katedrali predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, a koncelebrirali su kancelar i tajnik Mišel Grgurić, župnik Richard Pavlić i župni vikar Mario Kralj. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Ivana Prpića Špike, uz orguljsku pratnju Milana Dučića.
Biskup Križić je u propovijedi pošao od vremena u kojima su ljudi vjerovali da Bog postoji, ali nisu imali spoznaju o uskrsnuću mrtvih i drugom životu, sve do susreta s Uskrslim Isusom.“ Pročitajte je od početka do kraja.
„Uskrs je blagdan u koji se slavi rođenje novog života i novoga svijeta. Ovim događajem ljudski život dobio je novi smisao. Ljudi su uglavnom, vjerovali da ljudski život završava smrću. I u skladu s time nastojalo su od tog života na zemlji uzeti i ugrabiti što više, jer očekivanja iza smrti nije bilo. Ponašao se tako i izraelski narod koji je vjeru primio iz Božje objave. Imao je sličnu viziju ljudskog života na zemlji. Vjera u drugi život pojavljuje se diskretno tek dva-tri stoljeća prije Krista, ali još uvijek samo u povojima, tj. samo kod malog broja vjernika.
Pisac biblijske Knjige Propovjednika, napisane u 3 st. prije Krista, tvrdi da je ista kob ljudi i životinja, sa smrću jednako nestaju i vraćaju se u prah zemaljski (3,19-20). On zato ne može naći smisao ljudskom životu nego definira život kao ispraznost, besmislenost i zaključuje: 'Nema čovjeku sreće pod suncem, nego u jelu, pilu i nasladi.' (8,15). Pisac ove knjige nije ateista nego veliki vjernik. On ne sumnja da Bog postoji, ali nema nikakve spoznaje o uskrsnuću mrtvih i o drugom životu. Opće uvjerenje bilo je da se čovjek nakon smrti pretvara u prah i nestaje, ili silazi u nekakvo podzemlje, mjesto daleko od sreće. Vjernici u tim vremenima nisu molili Boga za vječni život, jer o tome ništa ne znaju, nego samo za dug i sretan život na zemlji. Kratak život smatrali su Božjom kaznom. A kada bi se suočili s preranom smrću nekog dobrog vjernika, ostali su zbunjeni i nisu mogli razumjeti zašto Bog dopušta da ljudi koji su Boga voljeli umiru mladi. Dakako, bili su uvjereni, kada netko umre, Boga više ne slaviti, niti časti. Stoga, smatraju da sa smrću mlade osobe koja je bila prijatelj Božji, Bog samome sebi čini štetu: ima jednog štovatelja manje. Zar i Bogu nije bolje da takav živi i slavi Boga? Baš zato molitelj u Psalmu 6,6 Bogu spočitava: 'Među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?' Psalmista u psalmu 115,17-18 tvrdi: 'Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje. Mi živi, mi Jahvu slavimo.' Kod proroka Izaije nalazimo molitvu jednog pobožnika koji izjavljuje: 'Podzemlje te ne slavi, ne hvali te smrt; oni koji padnu u jamu grobnu u tvoju se vjernost više ne uzdaju. Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas.' (38,18-19).
Isusovim uskrsnućem se sve mijenja. Čovjek nalazi smisao svom životu bez obzira na smrt. Otkrio je istinu za kojom je svim svojim bićem čeznuo, a ta je da je stvoren za vječnost, da njegov život smrću ne prestaje. To je najradosnija vijest koju je čovjek primio. Kamen je s groba odvaljen. Grob svjedoči da tu nije svršetak ljudskog života, nego početak novog života. U svom navještaju Isus veli: 'Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju.' (Iv 10,10). Taj život može dati samo Bog.
Normalna putanja ljudskog života je: rađanje, življenje, smrt i pokop u neki grob. S Isusom se ta putanja prekida. Grob više nije kraj ljudskog života, nego novi početak tog života. Grob postaje mjesto rađanja novog života, novi početak.
Evanđelje koje smo slušali donosi izvješće da Marija Magdalena dolazi do Isusovog groba pomoliti se i isplakati za prijateljem koji je promijenio njezin život.
Ona zna da je Isusov život završio, da njega više nema i ne očekuje ništa posebno.. Ali on ostaje živjeti u njezinom srcu, ona na grobu s njim razgovara, u sjećanju ga oživljava i tako nalazi utjehu. Jednako kao što i svatko od nas ide na grobove dragih osoba. Ali Magdalena doživljava strašno iznenađenje. Veliki kamen s groba uklonjen je. Isusa u grobu nema. Ni na kraj pameti joj nije da je uskrsnuo. Uvjerena je da je Isusovo tijelo iz groba ukradeno i bačeno tko zna gdje. Ona u strahu i boli odlazi s groblja i traži Petra te ga informira o žalosnom događaju. Petar i Ivan, nakon primljene informacije, trče prema grobu da se uvjere o tome. Stigavši na grob Petar i Ivan konstatiraju da je grob prazan. Nalaze samo neke dijelove tkanina s kojima je Isus bio pokopan. Ni Petru ni Ivanu, kao ni Magdaleni, nije ni u primisli da je Isus uskrsnuo.
Istina, Ivan koji piše svoje evanđelje 70-ak godina poslije ovog događaja, veli kako je, vidjevši prazan grob, povjerovao. Ivan zapravo, tvrdi ono što on živi u tom trenutku kada piše, a ne ono što je proživljavao kada je bio pred praznim grobom. Iza tvrdnje da je povjerovao, u sljedećoj rečenici demantira samoga sebe kad veli: 'Učenici još ne upoznaše Pisma: da Isus treba ustati od mrtvih.' Iako je Isus puno puta govorio svojim učenicima da će uskrsnuti od mrtvih, njima je to bilo nerazumljivo. Kod preobraženja na gori, kako bilježi najstariji evanđelist Marko, Isus učenicima 'dok su silazili s gore, naloži da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. A onda Marko dodaje: Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo „od mrtvih ustati“.' (Mk 9, 9-10).
Učenici, kao ni Magdalena, nisu povjerovali kada su vidjeli prazan grob, nego kada su susreli živoga Isusa. U susretu s Magdalenom Isus joj govori da javi učenicima gdje ga mogu susresti. Nema prave vjere bez živog susreta s Bogom. Sve drugo je teorija ili ideologija, ali ne vjera.
Magdalena javlja učenicima da je grob prazan i doslovno veli: 'Uzeše Gospodina iz groba i ne znam gdje ga staviše.' Nitko Gospodina ne može uzeti i prisvojiti kao svoje vlasništvo. Bog pripada svima. Netko može imati puno srce Boga, ali tu mogućnost Bog daje i svima drugima. Zapravo, to je i njegova najveće želja: da živi u srcima svih nas. 'Ne znam gdje ga staviše', veli Magdalena. Tko Boga uistinu želi susresti taj će ga i naći. I Magdalena je bez problema našla Uskrsloga jer je on sam k njoj došao. Daleko više, Uskrsli ide nama u susret nego li što mi njega tražimo.
Anđeo na praznom Isusovom grobu upućuje gdje se Isusa može naći. On svoje čeka u Galileji u kojoj je i započeo svoje javno djelovanje. Isus učenike čeka.
Prije njegovog dolaska na zemlju narod ga je željno iščekivao. Nakon uskrsnuća Isus čeka narod. Svatko ima pristup njemu. On zove i čeka sve, ali se nikome ne nameće. Bog je u Bibliji predstavljen kao onaj koji zove, traži i čeka čovjeka. Svatko je slobodan doći ili ne doći, prihvatiti ga ili odbiti, on se nikome ne nameće silom. Kada Isus dolazi Magdaleni ona ga ne prepoznaje po izgledu lica nego kada je progovorio. Prepoznala ga je u njegovoj riječi. Magdalena je na početku bila sva usmjerena prema „vidjeti“: ona vidi da je veliki kamen maknut s groba; vidi prazan grob; vidi u grobu mladića u bijelom, vidi izvan groba čovjeka za koga misli da je vrtlar. Sve što je vidjela nije joj pomoglo da povjeruje i otkrije istinu o Isusu. Istinu je otkrila kada je čula Isusov glas, njegovu riječ. Vjera ne dolazi iz viđenja, nego iz slušanja. Mnogi su bili uz Isusa, gledali ga, ali nisu dopustili da njegova riječ prodre do njihovog srca i zato nisu povjerovali.
I danas je slušanje njegove riječi najsigurniji put do vjere, do prepoznavanja Isusove prisutnosti u našem životu. Gledajući Isusa u Presvetom sakramentu mi očima možemo vidjeti samo jednu česticu kruha. Ali istinu o toj čestici kruha, pojašnjava njegova riječ. On izričito veli da je to Njegovo Tijelo, to je Kruh koji daje Život, to je On. Po tom Kruhu On jamči da ostaje s nama u sve dane do svršetka svijeta. Anđeo na grobu priopćava učenicima da Uskrsli ide pred njima. On učenicima krči put naprijed. Idući ispred svakog učenika obećava mu uspjeh, daje sigurnost da može pobijediti svaku poteškoću i zapreku, jamči mu da u borbi sa životnim patnjama nikada neće biti sam.
Uskrsli nam daje garanciju kako je uvijek moguće ići naprijed i nikada nije sve izgubljeno. Može se uvijek ustati, bez obzira koliko je težak bio pad ili poraz koji smo doživjeli. On nam uvijek daje sigurnost: 'Ne bojte se!' Prianjajući uz uskrslog Gospodina moći ćemo uvijek gledati naprijed, uvijek vidjeti izlaz iz svake situacije. Nećemo nikada ostati u prošlosti, navezani na neke rane iz prošlosti koje nas sputavaju. Bit ćemo u mogućnosti sve uvrjede i poniženja, koja smo možda, doživjeli, pretvoriti u blagoslov, u život.
Neka Uskrsli prati sve vas na vašem životnom putu, neka upravlja vaše korake, neka vam bude snaga u životnim poteškoćama, da iskusite istinitost njegovih riječi: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta'. Amen.“
Na kraju mise, biskup je svima prisutnima i onima koji nisu mogli doći, osobito bolesnima, zaželio sretan i blagoslovljen Uskrs.
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
