Biskup Križić predvodio obrede Velikog petka u gospićkoj katedrali

Obrede Velikog petka, 2. travnja predvodio je u gospićkoj katedrali biskup Zdenko Križić, u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom Mariom Vazgečem i župnim vikarom Domagojem Tujmerom. Na ovaj dan Muke Isusove šute zvona. Svećenici ulaze u tišini i prostiru se pred oltarom u molitvi za oproštenje grijeha. Nakon 1. čitanja, pripjevnog psalma i 2. čitanja, svećenici i pjevači katedralnog zbora recitirali su Muku Isusovu. Slijedile su molitve, otkrivanje križa, klanjanje  našem Raspetom Isusu, sv. pričest i završni blagoslov.

Biskup je propovijed počeo s trenutkom kad je Isus, na ovaj dan, u teškim mukama vapio s križa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ i nastavio: „ „Zbunjujuće je da ovaj Isusov vapaj na hebrejskom 'Eli, Eli, Lema sabaktani', prisutni nisu razumjeli. Tumače ga u smislu da Isus zove Iliju. To je zapravo, vapaj iz Psalma 22. koji su mnogi Izraelci molili u životnim mukama i Židovi ga dobro znaju. Možda se htjelo naglasiti da Isusa nisu shvaćali ni onda kad je molio na jeziku svoga naroda. Isus, moleći taj psalam, poistovjetio se sa svim patnicima, sa svim neshvaćenima u povijesti čovječanstva. Isus moli kao čovjek i umire kao čovjek. I u molitvi i u smrti on viče i vapi. On kao čovjek proživljava tjeskobu koja je neizbježna u dramatičnim momentima života. To nije znak nepouzdanja, nego znak da u životu čovjeka s pouzdanjem ide i tjeskoba i to se ne može izbjeći. Onome tko ne vjeruje ovo može izgledati čudno. Takvi misle da se pouzdanje, odnosno vjera i tjeskoba međusobno isključuju. Ali vjernik dobro znade da to nije tako. I kod najdublje vjere, tjeskoba i pouzdanje mogu kohabitirati, ići zajedno. Vidi se jasno kako  Isus i u tjeskobi čvrsto prianja uz Boga. Naziva ga 'Bože moj, Bože moj'. Pouzdanje u Oca, koje je Isusa pratilo cijelog života, nije oslabilo niti na križu. U Ivanovu evanđelju nalazimo Isusove riječi: 'Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama.' ( Iv 8,29).

Kada se pripremao na tešku muku bio je svjestan da u muci neće ostati sam, da će s njim biti Otac. Učenicima prije same muke veli: 'Evo dolazi čas, i već je došao, kada ćete biti raspršeni svaki na svoju stranu i mene ostaviti samog. Ali ja nisam sam, jer je Otac sa mnom.' (Iv 16,32). Ta svijest Božje prisutnosti bila je vrlo živa i na križu, ali isto tako i na udaru Zloga koji sve čini da čovjek u tamama života završi u beznađu. Te životne tame mogu nekada biti đavolski jake da uporno nameću čovjeku osjećaj Božje napuštenosti. Ni Isus, kao čovjek, nije bio toga pošteđen.

Za Isusove kušnje u pustinji gdje je porazio Sotonu, evanđelist navodi: 'Đavao, pošto je iscrpio sve moguće kušnje, udalji se od njega do pogodna časa.' (Lk 4,13). Svi duhovni učitelji slažu se da se ta đavolska prilika prepoznaje u Isusovoj muci,  napose dok je visio na križu. Isus oko sebe i tada čuje one iste glasove koje je čuo za vrijeme kušnje u pustinji. Kušnje su počinjale riječima: 'Ako si Sin Božji naredi da ovo kamenje postane kruh ... Ako si Sin Božji baci se dolje s vrha hrama ...' (Mt 4,1-11). Čuo ih je također dok je visio na križu: 'Ako si Sin Božji siđi s križa ... Neka siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega. On se uzdao u Boga neka ga sada oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta sam je rekao: Sin sam Božji.' (Mt 27, 39-44). Napasnik je sve snage usmjerio da Isusu slomi pouzdanje u Boga i razuvjeri ga u Božje sinovstvo. Dok ga kuša, govori mu: 'Ako si Sin Božji', sa željom da u to posumnja, tj. da to provjeri pa će uvidjeti kako to nije, to si je samo umislio.

Đavao to čini u trenutcima najvećeg trpljenja kada je čovjek najslabiji, kada se hvata za svaku slamku da bi izišao iz tog stanja i zbog toga ga je najlakše uvjeriti u ono što đavao želi. Tu su još izrugivanja  najvećih vjerskih i političkih autoriteta njegovog naroda: svećenika, pismoznanaca, narodnih starješina pa sve do slučajnih prolaznika. Ruga mu se i jedan od razapetih razbojnika. Niotkud glasa podrške, a što je još najgore i sâm Bog šuti. Demonske sile zla čine sve da Isus posumnja u svoje poslanje, da posumnja u smisao svoje žrtve i svega svoga djela.

Međutim, u toj smrtnoj borbi s tamama, Bog uvijek nađe načina kako osobu ohrabriti i dati joj znakove svoje blizine. U trenucima kad Isus oko sebe sluša samo pogrde i ismijavanja, kada vidi samo radost i zadovoljstvo prisutne mase što je njegov život tako završio, iznenada dolazi glas utjehe i ohrabrenja po jednom razbojniku, razapetom zajedno s njime koji mu potvrđuje da je njegov život imao smisla, njegova dobrota i pravednost doprli su do mnogih srdaca.

Dade se uočiti kako je Isus tada osjetio neko olakšanje, neko rasterećenje, pa uzvraća razbojniku sa svom ljubavlju i nježnošću pozivajući ga da se suoči sa smrću, ne kao s definitivnim životnim porazom, nego samo kao prijelazom u novi život koji ne poznaje patnje i suze. Obećava mu da će još danas s njime biti u raju. Bog ima bezbroj načina da nam progovori, da nas utješi i ohrabri u našim životnim patnjama. Ovdje se poslužio jednim razbojnikom.

Isus umire, kako sam na početku naglasio, s vapajem jednog davnog nepoznatog pravednika i patnika koji je zabilježen u Psalmu 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“. Isus se poistovjetio sa svim patnicima tijekom cijele ljudske povijesti. Njegov vapaj nije nikakav krik očajnika nego iskrena molitva Ocu koja izlazi iz dubine duše. Isus umire s vapajem čovjeka. To nije vapaj neuslišanog čovjeka, nego vapaj koji kod Boga proizvodi čudo. Promatrajući njegovu smrt s vapajima, neki poganin u jednom takvom Isusovom tragičnom stanju prepoznaje njegovo božanstvo. Vapaji nisu samo ponori nemoći i beznađa, nego i istinska objava božanskoga.

Evanđelist Marko izričito veli: „Stotnik, koji stajaše prema njemu, kad vidje da tako izdahnu, reče: 'Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.'“

Kod Mateja ovu ispovijest vjere nije izrekao samo stotnik, nego i 'svi koji su s njim čuvali Isusa'. Isus na križu ne umire čineći neka čuda i ostavljajući na taj način poseban snažan dojam na druge. On umire uz vapaj i baš tako objavljuje istinu da je Sin Božji. Tako se križ očituje kao najjača objava Boga. Pod križem su neki razumjeli ono što nisu mogli razumjeti za vrijeme Isusovog djelovanja punog čudesa. I što još posebno čudi: na križu Isusa, kao Sina Božjega, nije prepoznao neki Isusov učenik ili neki pravovjerni Židov, nego jedan poganin. Naziv 'Sin Božji' pojavljuje se u još mnogim događajima iz Isusovog života, ali nikada tako snažno i tako duboko kao ovdje pod križem.

Evanđelist s ovim daje konkretnu poruku prvoj kršćanskoj zajednici. Kao prvo: istaknuto je kako je nužno gledati križ da bi se na ispravan način razumjelo Isusa kao Sina Božjega. Kao drugo: poziv na vjeru ima svoje različite putove bez obzira  je li tko Židov ili poganin,  učenik ili nije. Naglasak je na križu koji je uistinu mjesto objave. Križ nam otkriva tko je naš Bog. Križ otkriva neizmjernu Božju ljubav u koju bismo teško mogli vjerovati da nije bilo križa.

Isusov križ otkriva i stvarnost oprečnih stavova ljudi u odnosu na križ. Ima onih koji misle da bi povjerovali ako bi Isus sišao s križa; dok drugi pak vjeruju baš zato što je ostao na križu. Ima onih koji ne vjeruju zato što nisu vidjeli, a ima i onih koji ne vjeruju baš zato što su vidjeli. Vjera je dar, ali i veliki misterij u ljudskom životu. Vjera je ponajprije dar koji čovjek prima kada otvori srce Bogu. Ali istina je i to da je vjera i tama zbog čega se ne mogu izbjeći nerazumijevanja, sumnje, pitanja, borbe. U vjeri neizbježno susrećemo misterije, odnosno pitanja na koje ne znamo odgovore. I mnogi, gledajući Isusovu smrt, ostali su pred mnogim pitanjima. Jedno je od težih: zašto je Bog to dopustio? Pa i neki prisutni kod križa govorili su:  'Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: ‘Sin sam Božji'!”  (Mt 27,43)

Bilo je i drugih koji nisu bili Isusovi neprijatelji, ali nisu mogli razumjeti kako Bog dopušta razapinjanje onoga koji se u njega uzdao? U ovakvim situacijama nerazumijevanja mnogi nažalost, dođu do zaključka da je Bog okrutan ili je nemoćan pred silama zla. Neki opet dođu do uvjerenja kako nema smisla pouzdavati se u Boga jer ionako će sve završiti „kako je suđeno“. Ovakve tame imaju moć da u čovjeku posve uzdrmaju vjeru i pouzdanje u Boga. A opet, ljudski život je nezamisliv bez tama. I Isus kao čovjek susreće svu tamu misterija smrti. Evanđelist napominje da je tama nastala na zemlji od šestoga do devetog sata. Smrt je ta koja sa sobom uvijek nosi određene tame. Te tame je u smrtnoj borbi dobro upoznao i sâm Isus. On koji je sigurno znao da smrt vodi uskrsnuću, pred smrću svog prijatelja Lazara plače. Nije to bio neki teatralni plač, nego plač iz iskrenog srca. To dakako, potvrđuje istinu kako smrt, usprkos jakoj vjeri, ima svoje tame koje čovjek ne razumije i ponore koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Svatko će se morati suočiti s tim tamama. Vidimo, one nisu mimoišle ni Sina Božjega.

Ove tame raspršit će svijetlo Isusovog uskrsnuća. Molimo Gospodina da to svijetlo trajno sja svakome od nas na putu našega života, a napose na času smrti naše. Amen.“

s. Robertina Medven

Galerija fotografija