Biskup Križić na Misi večere Gospodnje: “Živjeti bezosjećajno prema slabima i potrebitima i sudjelovati u euharistiji, ne ide zajedno”

Na Veliki četvrtak, 1. travnja 2021. u gospićkoj katedrali Navještenja BDM Misu Večere Gospodnje u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom Mariom Vazgečem i župnim vikarom Domagojem Tujmerom predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Posluživali su sjemeništarac Marko  Butković i ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Biskup je izrekao sljedeću propovijed:

„Na današnji dan čitamo odlomak iz Ivanovog evanđelja o događaju Isusovog pranja nogu učenicima. Ivan jedini donosi izvješće o tom događaju iz dvorane Posljednje večere. Pored tog događaja, Ivan je jedini koji donosi i Isusovu novu zapovijed koju je dao učenicima u toj istoj dvorani kad im reče: 'Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas.' (13,34).

Međutim Ivan, za razliku od druge trojice evanđelista, ne donosi izvješće o uspostavi euharistije u toj istoj dvorani. On spominje tu Posljednju večeru, ali ne spominje euharistiju. To je sigurno zato, što Ivan svoje evanđelje piše tridesetak godina nakon Marka, Mateja i Luke kada se euharistija slavila kao nešto neizostavno za kršćansku zajednicu.

U drugom čitanju iz Poslanice Korinćanima, Pavao spominje euharistiju, iako nije bio sudionik Isusove Posljednje večere i uspostave euharistije. Njegova poslanica Korinćanima starija je od svih evanđelja. Pavao piše Korinćanima da im predaje ono što je od Gospodina primio s izričitim naglaskom kako Gospodin Isus želi da učenici nastave slaviti spomen na Isusovu Posljednju večeru kada je ustanovio euharistiju.

Vidi se da učenici od samih početaka navješćivanja evanđelja, u koju god zemlju ili mjesto dolaze, upoznaju nove kršćane s euharistijskim slavljem kao bitnim dijelom kršćanskog identiteta.

Kako to da zadnji evanđelist Ivan, ne spominje uspostavu euharistije? Razlog tome je činjenica da se već tada euharistija  slavila na veliko u svim mjesnim crkvama kao spomen-čin koji je sâm Isus uspostavio i koji njegova zajednica mora obnavljati. To nitko od prvih kršćana nije dovodio u pitanje. Prvi kršćani su još za Ivanova života govorili, da oni ne mogu živjeti bez euharistije. Ako neki kršćanin nije u nedjelju došao na slavlje euharistije znalo se da je bolestan ili u nekom teškom stanju, pa su ga drugi kršćani išli pohoditi.

Međutim, evanđelist Ivan primijetio je da sve veći broj kršćana koji se u konkretnom životu ne ponašaju u skladu sa zahtjevima euharistije, neutraliziraju snagu euharistije. Takvi dolaze na euharistiju i blaguju Isusovo Tijelo, ali u konkretnom životu ne nastoje živjeti kao Isus. Blaguju Isusovo Tijelo, ali ne primaju Isusove osjećaje za Boga i čovjeka. Ivan primjećuje da u kršćanskoj zajednici sve više manjka bratske ljubavi, nedostaje solidarnosti, nema dovoljno osjećaja i brige za bolesne i siromašne članove zajednice. Ivan jasno vidi da je to nespojivo s euharistijom. Živjeti bezosjećajno prema slabima i potrebitima i sudjelovati u euharistiji, ne ide zajedno. Zato Ivan ne donosi izvješće o uspostavi euharistije nego donosi dva važna događaja iz dvorane Posljednje večere da kršćani shvate kako je i to Isusova oporuka koja je neodjeljiva od euharistije.

Kad daje novu zapovijed ljubavi, Isus obvezuje učenike da ljube jedni druge kao što je on ljubio njih, dajući im do znanja da će samo tako biti prepoznati kao njegovi učenici, odnosno, da će samo tako Isus biti prepoznat po njima. Bez takve ljubavi nije moguće biti Isusov učenik. Poruka zajednici kršćana je jasna: bez te i takve ljubavi u svakodnevnom životu nedjeljno sudjelovanje u euharistiji je svetogrđe.

Jednako takva poruka je i pranje nogu učenicima. Učenici su bili zbunjeni kada im je Isus počeo prati noge. Petar se tome oštro protivio. On ne želi da mu Isus pere noge. Petar smatra da je taj čin nedostojan, ne priliči Isusu. Petar još ne zna Božje kriterije. Kod Boga je najveći upravo onaj koji služi u poniznosti i ljubavi. Petar misli da je to poniženje, a ne veličina.

Nakon što im je oprao noge, Isus primjećuje njihovu zbunjenost. Ostali su bez riječi. U toj napetoj šutnji pita ih: 'Jeste li razumjeli što sam vam učinio?' Nitko ništa ne odgovara. Ni jedan nije odgovorio: 'Jesmo, razumjeli smo.' Njima je  još uvijek takvo ponašanje jednog velikog Učitelja, štoviše Mesije, nerazumljivo i neprihvatljivo. Zato Isus nastavlja: 'Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom.' (Ovdje riječ 'Gospodin' nema značenje koje mi upotrebljavamo kada se obraćamo drugim ljudima, nego u značenju 'Božji izabranik, Mesija'). I nastavlja: 'Pravo velite jer to i jesam. Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.' Vidimo kako Isus ostavlja kao spomen na njega, ne samo euharistiju, nego i pranje nogu. To pranje nogu vezano je usko s euharistijom i zato evanđelist Ivan želi da kršćani budu toga svjesni. Pranje nogu, u bogatijim obiteljima, bila je uloga slugu, robova. Isus zapravo, s ovim činom poziva svoje učenike na služenje svih vrsta. To nema doslovno značenje prati vodom nekomu noge, nego služiti drugome u onome u čemu je taj drugi potrebit; služiti da bi se olakšao život drugome.

Isus je imao dosta muke uvjeriti svoje učenike da je služenje u ljubavi nešto najveće u Božjim očima. Toliko će im puta ponoviti: 'Tko hoće među vama biti najveći neka bude sluga drugima.' (Mt 20,27; Mk 10,44).

Isus je i sebe definirao kao slugu govoreći kako nije došao da bude služen nego da služi (Mt 20,28; Mk 10,45). Blažena Djevica Marija je taj Božji kriterij dobro razumjela i sebe prozvala sluškinjom. To je ime koje je ona sama sebi dala. Ljudi služenja imaju posebno iskustvo Božje blizine i Božje snage, pa im je služenje puno više radost negoli teret. To je poziv i svima nama, napose nama svećenicima. Ne znam koliko i mi svećenici u konkretnom životu razumijemo ovu Isusovu poruku služenja. Možda je ovo dan da na posebniji način tražimo od vas vjernika oproštenje za momente kad vam nismo služili velikodušno i s ljubavlju, nego otresito i bahato, ili preko volje. Ovo su naši teži grijesi.

Neka nam ovaj spomen na Isusovu uspostavu euharistije i svećeništva pomogne da bolje razumijemo Isusov primjer pranja nogu učenicima i srcem prihvatimo njegov poziv koji nam danas odzvanja u ušima: 'Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.’ (Iv 13,15). Amen.”

Na ovoj misi je iz epidemioloških razloga izostao obred pranja nogu dvanaestorici vjernika. Poslije Popričesne molitve pohranjene su posvećene hostije u tabernakul pripremljen na pokrajnjem oltaru, a Presveto je izloženo na klanjanje.

s. Robertina Medven

Galerija fotografija