Dan domovinske zahvalnosti
široka Kula, 4. kolovoza 2005. - Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović predvodio je u 18.30 svetu misu u širokoj Kuli u suslavlju s mjesnim župnikom i direktorom Caritasa vlč. Lukom Blaževićem. U svojoj propovijedi nazočne je podsjetio na životnu žrtvu širokokuljana koji su stradali tijekom Domovinskog rata kao i na žrtve srbo-četničkog terora koje nisu bile uzaludne – iz krvi mučenika uvijek su se otvarala nova prostranstva slobode i zajedništva. Sve nazočne je pozvao na zahvalnost prema onima koji su se žrtvovali i na ustrajnost u zajedništvu, što je garant našega opstanka na ovim prostorima.
Dan domovinske zahvalnosti povodom 10. obljetnice „Oluje“
Propovijed gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile Bogovića u širokoj Kuli
4. kolovoza 2005. u 18 h.
Pred deset godina završio je rat u Hrvatskoj pa s osjećajem zahvalnosti stojimo pred Bogom i pred svim onima koji su se borili i izborili mir na ovim prostorima kako bi se narod mogao okrenuti svojem poslu, mnogi iz izbjeglištva i progonstva, da se mogu posvetiti svojoj obitelji i izgradnji, nakon što smo više godina bili svjedoci stradanja i rušenja.
Dan domovinske zahvalnosti
1. Dan izabran je za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Poznato nam je svima zašto je izabran taj dan. Bez sumnje da sve ono na čemu je utemeljena naša Domovina nije učinjeno 5. kolovoza 1995. Taj dan je simbol u koji uključujemo i druge sretne trenutke i dane iz vremena Domovinskog rata, kao i druge naše napore i uspjehe koji su vodili prema slobodi naroda i domovine.
2. -5. kolovoza ne slavimo dan kada je netko poražen. Ničiji ljudski poraz ne treba slaviti. Slavimo taj dan jer smo uvjereni da je toga dana nešto važna učinjeno što je postavilo temelje boljega i pravednijega svijeta na ovim prostorima koje nazivamo Hrvatska država. I naša vojska i naši redarstvenici i naše državno vodstvo, i pored nedostataka pojedinaca, imali su taj cilj. Imali pred sobom pravednije društvo od onoga u komunističkoj državi koja je jednima bila majka a drugima maćeha; imali su pred sobom bolje društvo od onoga kojim se dirigiralo do 5. kolovoza 1995. iz Knina. Jasno je da nam se zagovornici tih svjetova danas neće pridružiti u zahvaljivanju.
Dakako da mi koji smatramo da su tada osigurani preduvjeti boljega i pravednijega društva, trebamo raditi da se ono i ostvaruje, da ono doista postaje sve bolje i pravednije. Ne radovati se na ruševinama prijašnjeg, nego na onome što smo bolje zasnovali i što izgrađujemo.
Kome zahvaljivati
3. Daleko od toga da su oni koji su se najviše zalagali i žrtvovali za to bolje društvo u samostalnoj hrvatskoj državi u svemu i uvijek bili nepogrešivi. Rat potiče razvoj herojskih kreposti, ali znade odvezati nekršćanske i neljudske sklonosti. Neka povijest o tome dade svoj sud. Nema sumnje da je u svim slojevima našega naroda bilo mnogo pojedinaca s herojskim krepostima i da imamo razloga da im izrazimo našu zahvalnost. Mislimo tu ne samo na državne i crkvene poglavare, nego i na brojne ljude kojih se malo pitali, koji su bili izloženi višegodišnjem siromaštvu i progonstvu i sa svime time su se nosili bez osjećaja mržnje i osvete, ulažući sve svoje snage da se zloća prevlada dobrotom.
a. Zar nećemo izraziti svoju zahvalnost onima koji su više godina kao svednevice izlagali svoj život da bi zaštitili živote drugih, napose onima koji su pali kao žrtve te svoje ljubavi i predanja za narod i domovinu? Hvala im! Ne zaboravimo njihove žrtve i njihov dar našoj slobodi. Nećemo, dakako, nikome zahvaljivati za ono što je tko loše učinio, ali jedno je sigurno: imamo dosta razloga zahvaljivati našoj vojsci i policajcima i njihovim vođama i zapovjednicima.
Zar nećemo izraziti svoju zahvalnost i za njihov trud i žrtve? Zar nemamo zašto zahvaljivati i predsjedniku Tuđmanu i suradnicima? Zar da mu ne rečemo hvala za državničku mudrost i svu onu ljubav koja je iz njegovih riječi i djela izbijala prema našoj domovini, za koju je on doista bio spreman sve dati, a koju nije htio ni za što žrtvovati.
Mi vjerujemo da su se i predsjednik Tuđman i njegovi suradnici zauzimali za prostore veće slobode i pravde, za veću sigurnost svih hrvatskih građana i za pravi mir na ovim prostorima. Kad bi se oni borili za društvo u kojem svi građani ne bi imali jednaka prava, za društvo u kojemu Srbi ili bilo koji narod ne bi bili izjednačeni s Hrvatima, u kojemu svi oni koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom ne bi u njoj imali majku nego maćehu, - tada im ne bismo za to zahvaljivali, jer bi to bio žalostan anakronizam s kojim se ne bismo pomirili. Već smo se naimali države u kojoj njezini građani nisu jednaki zbog različite nacionalne, vjerske ili ideološke pripadnosti.
b. Imamo razloga biti zahvalni predsjedniku Tuđmanu i njegovim suradnicima.
Zar da mu ne budemo zahvalni kardinalu Kuhariću za bljeskove dobrote i mudrosti koji su nam ulijevali nadu u usmjerivali korake u kršćanskom duhu?
Zar da ne zahvalimo biskupu Badurini za hrabro i odvažno svjedočenje evanđelja i domoljublja u najkritičnijim časovima, što je svojom ljudskom i kršćanskom profinjenošću unosio mir u naše nemire?
Zar da ne budemo zahvalni brojnim koji su i u najtežim prilikama ostajali s narodom, bili mu utjeha i nada, ohrabrenje i snaga da se nevolje prevladaju na kršćanski način. A svjedoci smo brojnih očitovanja svjedočke vjere i pouzdanja u Boga kod mnogih vjernika u časovima životne ugroženosti i krajnjeg poniženja.
Ne smijemo zaboraviti patnje onih koji su kroz četiri godine, a neki i više, bili nasilno odijeljeni od svoga zavičaja i svoje kuće i kao tražili posvuda kruh i krov nad glavom, a kada su se vratili našli su sve uništeno.
Posao nije dovršen
4. Možda je i ovdje potrebno reći da se, istina, možemo hvaliti svojom vojničkom taktikom i mudrom diplomacijom, ali glavna snaga bila je ljubav mnogih prema svojoj ugroženoj domovini i svome poniženom narodu. To je bilo i u našem državnom i vojnom vodstvu, u našoj policiji i vojsci. To su zdravi temelji i za izgradnju u miru.
Mi, naime, imamo domovinu za koju smo se opredijelili, koju smo zajednički stvorili, koju smo branili u ratu i obranili uz velike žrtve, branili njezinu cjelovitost, suverenost i samostalnost; ali još nam preostaje veliki posao: njezina obrana i izgradnja u miru. Zabluda je da je posao dovršen i kako samo preostaje da nagradimo pojedince i grupe za uspješno obavljen posao. Ako bi netko tako shvatio postavljanje hrvatskog barjaka na kninsku tvrđavu na današnji dan prije 10 godina, učinio bi lošu uslugu svojoj domovini i njezinim stanovnicima. Onaj barjak nije značio: «Gotovo je!», nego: «Ostvareni su preduvjeti za bolji početak!»
Zahvalni smo
5. Zahvalni smo Bogu što je potaknuo srca naše koji su osjetili našu nevolju, kad su se mnogi od nas osjećali kao onaj biblijski stradalnik kojega su opljačkali, izranili i bacili u jarak. Hvala i pripadnicima drugih naroda koji nisu zaobišli tog stradalnika i otišli neki svojim „prečim“ putem. Bilo je divnih primjera kršćanske ljubavi i ljudskog prijateljstva iz drugih naroda i iz drugih Crkava. No i ovaj put s ushitom radosti i ponosa izražavamo zahvalnost Svetoj Stolici i papi Ivanu Pavlu II. koji nas je cijelo vrijeme našeg stradanja ohrabrivao i koji nas je tri puta u vrijeme svoga pontifikata posjetio.
Ujedinimo se u zahvaljivanju
6. Ovaj dan slavi se, dakle, od 5. kolovoza 1995., ali ne slavi se na jednak način. U početku izgledalo je da cijela Hrvatska slavi. Bili su to časovi oduševljenja. No oduševljenje nije trajno stanje ljudskoga duha. Danas na događanja prija deset godina ne gledaju svi kao nekada. Mnogi od onih kojima se tada pljeskalo i koji su veličani, danas ih se gura na optuženičku klupu. Zaborav je prekrila njihova dobra djela, i ne samo da se upiru pogledi na ono loše što su učinili nego se to uveličava i poopćuje na način kao da ono što je dobro bilo uopće ne postoji. Nerijetko ih optužuju oni kojima su ti „optuženi“ izborili i osigurali položaj i mjesto koje ti tužitelji danas uživaju. Ispada prema nekima da mi i ne trebamo biti nikome zahvalni za ovu domovinu, da je po sebi jasno da je imamo, odnosno da se sada možemo slobodno baviti slabostima onih koji su se trudili i žrtvovali za nju. širi se kult tužilaštva kao opasna zaraza. Dokle ćemo doći u proširivanju tužbi? Nećemo valjda uspostaviti dan nezahvalnosti?
Izgradimo hram zahvalnosti
7. Spomenimo se danas također svih onih koji su u našoj daljnjoj prošlosti radili i borili se da na ovim prostorima bude više slobode, mira i zadovoljstva.
Bilo je na ovim prostorima i prije ljudi koji su se za iste ciljeve borili žrtvovali. Danas se možemo slobodno i njih sjetiti i njima izraziti zahvalnost. Pokrenut je projekt na razini našeg naroda kroz koji će se buditi zahvalnost u cijelom narod prema svima onima koji su u prošlosti radili i žrtvovali se za mir i sigurnost na ovim prostorima – dakle i za nas. Bez njihove patnje i žrtve, bez njihova križa ne bismo imali ono što danas imamo. Zaslužili su trajan spomen u dušama cijeloga našega naroda. U znak zahvalnosti podignut ćemo im jedinstveni spomenik u zemljopisnom središtu Hrvatske, na Krbavskom polju koje je simbol naših vjekovnih stradanja. Ondje ćemo podići crkvu svim hrvatskim stradalnicima i patnicima – Crkvu hrvatskih mučenika. Pozivam vas već sada da se i ove godine nađemo na Krbavskom polju 9. rujna u 11 sati, ondje gdje smo prije dvije godine obilježili 510. obljetnicu Krbavske tragedije našeg naroda. Da i njima izrazimo svoju zahvalnost te da započnemo s izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika, koja treba biti trajna škola zahvalnosti svima onima koji su se u prošlosti borili zato da danas nama bude bolje; škola u kojoj ćemo neprestano učiti kako se postaviti prema onima koji će nakon nas doći da i oni imaju razloga da nama budu zahvalni.
Godina Euharistije – zahvaljivanja
8. Pokojni papa Ivan Pavao II. Proglasio je ovu godinu Godinom Euharistije. Tako je na koncu svoga plodnog pontifikata pozvao sve vjernike još više ojačaju svijest o veličini dara koji nam je Svemogući Bog dao i trajno daruje po svome sinu Isusu Kristu i da mu zato trajno zahvaljujemo. Željeli bismo da zahvaljivanje postane trajna krepost u odnosu na Boga i na ljude koji su nam svojom dobrotom učinili život ljepšim i sigurnijim.