Gospić: Biskup Križić predvodio misno slavlje na Cvjetnicu
U gospićkoj katedrali vjernici su u velikom broju svečano proslavili Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu. Okupili su se u 9,30 sati ispred crkve Sv. Ivana Nepomuka gdje je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom Antom Kneževićem, župnikom Plitvica i biskupijskim povjerenikom za mlade Josipom Tomljanovićem, župnim vikarom Markom Maglićem uz asistenciju bogoslova Marka Butkovića i Karla Špoljarića i ministrante, blagoslovio maslinove grančice, drijen i prvo proljetno cvijeće odakle su u procesiji, pjevajući prigodne pjesme, predvođeni katedralnim zborom pod vodstvom Nikole Perišića, pošli u katedralu. Nakon procesijskog križa, mladi su nosili križ Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se 4. svibnja 2024. održati u Gospiću, kao spomen na Svjetski dan mladeži koji se svake godine slavi na Cvjetnicu. Dolaskom u katedralu predvođeni Biskupom počeli su euharistijsko slavlje.
Iz Evanđelja čitala se Muka Gospodina našega Isusa Krista po Mateju, po ulogama. Tekst je čitao o. Marko, ulogu Isusa župnik o. Ante Knežević, a ostale uloge pjevači.
Biskup je održao sljedeću propovijed:
Ovo je dan u kojem se spominjemo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem gdje ga je narod dočekao oduševljeno i razdragano. Mnoštvo svijeta išlo je prostirući cvijeće i odjeću ispred njega i za njim, mašući palminim i maslinovim grančicama i kličući: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje!“ To su svečani zazivi kojima se narod obraćao Bogu i kralju. Isus je ovdje prepoznat i prihvaćen kao Mesija, kao Spasitelj i narod mu kliče. Međutim, poslije ovog događaja sve se mijenja. Isusa napuštaju gotovo svi i ostaje sam. Židovski vjerski vođe i njihovo Veliko vijeće distancirali su se odavno od njega smatrajući ga heretikom. Poduzimaju sve kako bi ga likvidirali ili barem omrazili među narodom. Jedan njegov učenik prešao je na drugu stranu: postao suradnik Velikog vijeća u zavjeri prema Isusu. U Getsemaniju Isusa napuštaju i svi drugi učenici. Petar koji je predviđen da bude stijena Crkve sramotno se kune da ga uopće ne poznaje i da s njim nema ništa. Narod koji mu je klicao kao kralju i Mesiji, okreće mu leđa samo nekoliko dana poslije toga. U tradicionalnom tekstu pobožnosti Križnog puta piše: „Razdraženi narod koji ga je prije nekoliko dana slavio kao kralja, sada mahnito viče: 'Propni ga, propni!'“
Na kraju Isusova zemaljskog života dobiva se dojam da je njegovo poslanje doživjelo fijasko, da njegov navještaj Radosne vijesti nije nikoga fascinirao i njegov život završava u potpunom neuspjehu. Međutim, njegovo uskrsnuće promijenit će sve. Mnogi od onih koji su mu okrenuli leđa, otvorit će mu posve svoje srce.
Ovdje bih se opet vratio na izdaje i zataje onih koji su mu bili najbliži. Zašto se to dogodilo i zašto se to i danas događa onima koji su jednom krenuli za Isusom? Počnimo s njegovim učenikom Judom. Evanđelist Matej, kako smo čuli, započinje izvješće Isusove muke s Judinom izdajom i to radi interesa.
Juda samoinicijativno dolazi glavarima naroda s pitanjem: „Što ćete mi dati da vam ga predam?“ Naglasak je na riječima: „Što ćete mi dati?“ Vidi šansu lake zarade. Ovi su to jedva dočekali i spremaju mu dobru nagradu za tu uslugu. Nude mu 30 srebrnjaka. U Židovskom zakonu bila je to cijena za jednoga roba (Izl 21,32). Juda pristaje. Vlast ne želi uhvatiti Isusa javno zbog bojazni da se narod ne pobuni i izbiju sukobi. Po danu to ne mogu učiniti jer je narod stalno uz Isusa. Jedina mogućnost je to učiniti noću, jer tada s njim nema naroda. Ali je problem gdje naći Isusa noću, gdje on spava, jer on nema svoje kuće. Sam sebe je definirao kao beskućnika. On kaže: „Lisice imaju jame, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu“ (Mt 8,20). Pored toga, tada nije bilo električne energije, noći nisu bile osvjetljene, pa nekoga naći i prepoznati noću nije bio jednostavan zadatak. Oni koji su hapsili bili su vojnici, a većina njih Isusa uopće nije niti poznavala. Treba im netko tko Isusa poznaje da ne bi pogriješili. Jedan Isusov učenik je savršeno rješenje.
„Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati?“ Kako se čovjek lako proda! Kako lako proda svoje dostojanstvo, svoje poštenje, svoju vjeru ili nacionalnost! Znamo dobro koliko je bilo i onih iz našeg naroda koji su se odrekli Boga i vjere da bi dobili neki unosniji posao, neku višu funkciju, neki privilegij, novac. Kako je čovjeka lako kupiti! Kako često puta za mali novac žrtvuje velike vrijednosti.
Zašto Isusa u Getsemanskom vrtu napuštaju i svi drugi učenici? Isus je u dvorani Posljednje večere javno govori da će ga jedan od učenika izdati. Nastala je tada teška i napeta atmosfera u dvorani gdje se slavila Pasha. Matej piše da su učenici jedan za drugim počeli pitati: „Da nisam ja, Gospodine?“ Čudno, kako svi postavljaju takvo pitanje, iako su bili svjesni da im takva ideja ni u snu nije dolazila. Ovo govori o njihovom unutarnjem stanju koje nije pročišćeno, jer je u njima bilo još puno tame i nesređenosti pa su u strahu osjećali da bi svaki od njih mogao biti izdajnik. Dovoljna je činjenica da se oni u dvorani Posljednje večere među sobom prepiru tko je od njih najveći. Očito je, da Isusov nauk još nije ušao dublje u njihove duše. Kada se vjera površno živi, onda je i napustiti nije veliki problem. I za Petra evanđelisti pišu da je, tijekom procesa Muke, Isusa „izdaleka slijedio“ (Lk 22,54; Mt 26,58). Ne može se Isusa slijediti izdaleka i ostati mu trajno vjeran. Nije se stoga, čuditi Petrovoj zataji. I danas se puno govori o tome kako je vjernika sve manje, a sve više onih koji napuštaju vjeru i Crkvu te sve više raste broj ateista i onih koji su posve indiferentni prema Bogu. Ostaje pitanje, koliko su svi ovi i do sada bili autentični vjernici? Nije problem napustiti Crkvu onima koji i tako u crkvu nisu ni dolazili. Nije problem napusti Boga onima koji ga, iako su kršteni, nisu nikada upoznali. Nije problem odreći se vjere onima koji su imali daleko više praznovjerja nego vjere. Čovjek površne vjere lako ostane bez ikakve vjere, lako završi u idolatriji.
Kada Isus govori da će se svi učenici ove noći razbježati i njega ostaviti samog, Petar svečano izjavljuje, „ako ga svi ostave on to sigurno neće“.
Evanđelist iskreno navodi da su i svi drugi učenici govorili isto tako. No, malo iza toga, kada je situacija postala teška, evanđelist konstatira: „Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.“ Strah ih je svladao. Lako je biti hrabar kada nema nikakvih opasnosti. Zato su životne kušnje važne jer u kušnjama otkrivamo našu pravu istinu. Strah je najčešći uzrok zataja u vjeri. U progonstvima vjernika tijekom povijesti, strah je bio glavni razlog da su neki zatajili svoju vjeru. Dovoljno je prisjetiti se vremena komunizma, napose vremena poslije Drugog svjetskog rata, koliki su se iz straha za vlastiti život morali distancirati od Crkve. Koliko je, kasnije, bilo onih koji su iz straha od mučeništva zanijekali Isusa! Čovjek u strahu izgubi ravnotežu, prihvati sve što se od njega traži, čak prizna i ono što nije učinio. Bog sigurno ima puno razumijevanja za takve.
Što se dogodilo s Petrom da je zatajio Isusa? I on se malo prije junački kleo da je spreman za Isusa dati život, a dan poslije kune se da Isusa uopće ne poznaje. Odriče ga se. I Petrova zataja ima svoje korijene u još uvijek neprodubljenoj vjeri koju onda lako svlada strah. Petar nema straha da će on biti uhapšen i na smrt osuđen. Petar, u ovom momentu ne misli niti da će Isus biti osuđen na smrt, jer uvjeren je da rimska vlast neće naći nikakav njegov krimen zbog kojega bi mogao dobiti smrtnu kaznu. Jer da je imao kakvu krivnju onda ga ne bi hapsili skriveno od naroda. On je uvjeren da vjerska i civilna vlast želi Isusa samo poniziti, izrugati i srozati njegov ugled i dostojanstvo u očima naroda. Petar zasigurno nije zatajio Isusa zato što je strahovao za svoju smrt, nego se uplašio maltretiranja, ponižavanja i izrugivanja. Ako je u prijašnjim vremenima glavni razlog zataje vjere bio strah za vlastiti život, danas je kod mnogih glavni razlog zataje nekakav čudni obzir, nekakav osjećaj stida, nekakva bojazan, napose kod mladih, da će ih se ismijavati kao nazadne, zatucane, kao one koji su još uvijek u srednjem vijeku, itd. Isus je i to predvidio i naglasio: „Tko se postidi mene i mojih riječi pred ovim grješnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kada dođe u slavi svoga Oca sa svetim anđelima.“ (Mk 8,38).
I na koncu, zašto je narod okrenuo leđa Isusu? Evanđelist izričito piše da su vlasti nagovarale narod kako se treba ponašati, što vikati i što birati. I narod, u svojoj naivnosti, bez razmišljanja tako čini. Kada nagovoren narod viče da se Isusa razapne, Pilat ih pita: „Kakvo je zlo učinio?“ Narod ne zna na to odgovoriti, ali mora nastaviti vikati: „Neka se razapne!“ Ništa čudno. Uvijek se, nažalost, s narodom moglo manipulirati, nametati mu laž kao istinu, davati mu lažna obećanja, uvjeravati ga da je nešto onakvo kakvo nije.
Vidimo da razlog zataje Isusa može biti strah kojemu se osoba ne može oprijeti (tamo gdje su vjernici diskriminirani i progonjeni). Može biti neki osobni interes ili bojazan od ponižavanja i ismijavanja. Može to biti površna vjera bez jačih temelja, vjera u kojoj nema snažnijeg iskustva Boga. Na koncu, to može biti različito manipuliranje s vjernicima onih koji imaju kakvu političku, medijsku ili intelektualnu nadmoć. U svakom slučaju, vjera u Boga i vjernost Bogu nije laka stvarnost. Tu ima puno kušnji i napasti. Vjera je veliki Božji dar koji treba brižno njegovati, inače se može lako izgubiti.“
Biskup je završio propovijed pitanjima: „Što je život bez vjere? Koji smisao može imati?“ i završio je riječima: “Kada čovjek osjeti da mu se život približava kraju, onda drukčije shvaća koliko je sretan što ima vjeru. Budimo trajno zahvalni Bogu na tom daru i molimo ga da taj dar čuva u nama, da s tim darom odemo s ovoga svijeta i da nam taj dar bude zalog vječnog života. Amen.“
Nakon sv. mise vjernici su mogli uzeti kolače, uz prilog za misije, koje su pripremile gospođe iz Misijske udruge.
tekst: s. Robertina Medven
fotografije: Lucija Starčević