GOSPIĆ: Uskrsna čestitka biskupa Bogovića
To bogoslužje prepuno je simbola koji pretpostavljaju vjerničku sklonost. Otud će za one koji ne žele vjerovati taj govor ostati neshvatljiv. Neshvatljivost se može prepoznati i u pitanju: Zašto Isus nije izbjegao osudi? Mogao se “izvući” koristeći se „pravnim akrobacijama“.
Međutim, ističe dalje biskup, tada bi i on bio zaražen zloćom, odvojio bi se od izvora života, izgubio snagu uskrsnuća, pa ni nama ne bi mogao otvoriti put za vječnost. Upravo zbog ustrajnosti u dobru i vjernosti svojoj istobitnosti s vječnim Ocem, Isus je, makar s ljudskim slabim tijelom, uspio ljudsku smrtnost prožeti besmrtnošću. Zbog toga ga veličamo i slavimo! Isus nije „obavio samo posao za sebe“, nego i za svako ljudsko tijelo, za svakog čovjeka. Zato, vjerujući u Kristovo uskrsnuće, možemo vjerovati i u vlastito uskrsnuće, zaključuje biskup Bogović svoju uskrsnu čestitku.
Cjelovit tekst uskrsne čestitke biskupa Bogovića
Dragi vjernici!
Poznata je Shakespearova izreka koju stavlja u usta svom junaku Hamletu: “Biti ili ne biti, to je (najvažnije) pitanje!” Kršćanski blagdani svaki na svoj način daju odgovor na to čovjekovo pitanje, najjasniji i najpotpuniji odgovor nalazi se u činjenici Kristova uskrsnuća.
Uskrs je glavni kršćanski blagdan i temelj nade svakog vjernika. Na nedjeljnoj sv. misi, nakon čitanja i propovijedi, ispovijedamo svoju vjeru moleći Vjerovanje. Vjerovanje započinje s “Vjerujem u jednoga Boga” a završava s “vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni”. Pokušajmo povezati te dvije vjerske istine. Ako smo misaono slijedili što u Vjerovanju izražavamo, mogli smo primijetiti da je središnje mjesto posvećeno Isusu Kristu koji je “rođen… mučen… umro… treći dan uskrsnuo od mrtvih… uzašao na nebo”. Sav onaj put do uskrsnuća za čovjeka nije nešto bitno novo, jer se svaki rađa i umire. Novo je ono što se poslije umiranja dogodilo i što je to ponuđeno svakom čovjeku. Isus Krist je ona veza između “jednoga Boga” i uskrsnuća moga i tvoga, svakog ljudskog tijela. Ništa nas toliko u našoj vjeri ne zanima koliko odgovor na pitanje o Bogu, postoji li on ili ne, te odgovor na pitanje o mome uskrsnuću, tj. da li ja polako ili brzo nestajem ili se preda mnom otvara život bez kraja.
Cjeloviti odgovor za vjernika izražen je najbolje u bogoslužju Uskrsnuća. Tu je govor simbola, koji je u izražavanju vjere neizbježan, pa se pretpostavlja vjernička sklonost. Za onoga koji ne želi vjerovati, taj će govor i dalje ostati neshvatljiv.
Uskrsno bogoslužje predočuje nam Boga koji je tvorac svega, sve je izišlo iz njega i sve ovisi o njegovoj stvaralačkoj moći i dobroti: on je nazočan u Mojsijevu životu, u životu izraelskog naroda; on je svojim djelima pokazao da se zauzima za njihovo dobro, a oni su mu vjerovali. Nasuprot mnogih drugih naroda, Izraelci su čvrsto vjerovali u jednoga Boga, onoga koji jedino jest (Ja sam onaj-koji-jesam! – tako se predstavio), a sve su drugo stvorenja koja ovise o njemu, postoje samo zbog toga što imaju dioništvo na njegovu jesam.
Taj Božji jesam nema početka ni kraja. On je od vijeka, jest sada i bit će za svu vječnost. Stvorenja imaju svoj početak, a prije toga nisu postojala (bila su nisam), zatim su postala, ali opet uviru, nestaje ih. Kako da i oni zadobiju vlastitost trajnoga jesam?
Tu novu kvalitetu za sebe i za svakog čovjeka ostvario je Isus Krist u našem tijelu na taj način što nije dopustio da se išto dogodi čime bi oslabio svoju vezu s Vječnim, s Ocem, tj. nije dopustio da njegove misli i djela - i u najmanjoj mjeri - zarazi laž i mržnja. U njemu su nepomućene ostale do kraja istina i dobrota, bez obzira u kojim se okolnostima nalazio i što je sve zbog toga morao pretrpjeti. Pristajanje uz istinu i dobrotu nema cijene.
U času kad je Isus osuđen pružala mu se prilika da izbjegne osudi. Mogao se “izvući” koristeći se lažima; ali tada bi i on bio zaražen zloćom, onda bi se odvojio od izvora života, onda bi izgubio snagu uskrsnuća, onda ni nama ne bi mogao otvoriti put za vječnost. Upravo zbog te ustrajnosti u dobru i do kraja vjeran svojoj istobitnosti s vječnim Ocem, makar je nosio naše slabo tijelo, uspio je i ljudsku smrtnost prožeti besmrtnošću i svojim uskrsnućem i podariti onima čije je tijelo i sam uzeo (ljudima). Zbog toga ga veličamo i slavimo. Nije on obavio samo “posao” za sebe, nego i za svako ljudsko tijelo, za svakog čovjeka.
Taj ulazak u vječnost po uskrsnuću ostvario je Krist u našem tijelu. Prema tome, Kristovim uskrsnućem svakome tko je čovjek ostvarila se ta ista mogućnost ako se naveže na Krista, ako se na nj “nakalemi”. To “nakalemljivanje” vrši se krštenjem.
Vjerujem u Kristovo uskrsnuće, zato mogu vjerovati i u svoje uskrsnuće.
Neka vas, dragi vjernici, sve obasja uskrsno svjetlo i ispuni uskrsna radost koja je stubokom promijenila život apostolima i svima koji su povjerovali da je Isus doista uskrsnuo. Radosne vazmene blagdane želi vam
Biskup
+Mile Bogović, v. r.
U Gospiću, 10. 3. 2010.