Hodočašće svećenika Gospićko-senjske biskupije na Krasno
U prigodnoj propovijedi biskup je učinio povijestni pregled Marijina štovanja u Crkvi, napomenuvši na samom početku kako je u nemoguće u jednom nagovoru iscrpno obraditi tu temu, nego samo u kratkim crtama odnosno u natuknicama predstaviti hod Crkve s obzirom na marijanski kult.
Rekavši najprije da Evanđelja ne govore mnogo o Mariji, jer je sve usredotočeno na Isusa, tj. na njegov navještaj i njegovo djelo, biskup je istaknuo da ipak u Evanđeljima nalazimo dovoljno sadržaja o Mariji da možemo jasno otkriti njezinu ulogu u Isusovom djelu spasenja. Nakon Isusova uzašašća Marija je prisutna u zajednici učenika s kojima iščekuje dar odozgor, tj. Duha Svetoga. Poslije toga događaja, o Mariji nema nikakva spomena odnosno ne navodi se kako je Marija živjela i djelovala u tom vrjemenu prve Crkve do svoje smrti, koja se čak niti ne spominje.
"No ubrzo se javljaju hereze koje prisiljavaju Crkvu da se vrati i Mariji. Tu je prije svega hereza docetskog tipa koja je predstavljala Krista kao neku fantazmu, koji je sišao s neba kao odrastao, kao novi Adam, pa Crkva naglašava da je Isus rođen od Marije, rođen od žene. Prvi crkveni oci Justin i Irinej predstavljaju jedan paralelizam između Marije i Eve, njihove poslušnosti odnosno neposlušnosti Bogu, njihove vjere odnosno nevjere, grijeha i smrti te spasenja i života", istaknuo je mons. Križić te naveo primjere određene crkvene "bojažljivosti" u svojim početcima u odnosu na Mariju, kako ju se ne bi, po uzoru na poganske narode, smatralo nekom božicom pa su stoga neki crkveni oci stavljali naglasak na Marijine nedostatke, a bilo je i pomalo negativnih interpretacija nekih događaja iz Marijina života.
Tako se o Mariji na određeno vrijeme zašutjelo i njezino štovanje je malo splasnulo, ali ga je obični puk ubrzo vratio. Međutim, sa štovanjem koje nije kontrolirano zdravim naukom, lako se ode u nastranosti, istaknuo je biskup te učinio svojevrstan "hod kroz stoljeća", navodeći primjere iskrivljenih tumačenja Marijine uloge u povijesti spasenja, da bi XIV. i XV. st. donijelo "dekadenciju Marijanskog štovanja, kao da je došlo do određenog zasićenja Marijom. Umjesto autentične pobožnosti naglasak se stavljao na nebitno: Marijine suze, plač, jecaje, patnje, viđenja…, ali ništa se nije govorilo o Marijinoj vjeri i hrabrosti."
Potom, kao svojevrstna prekretnica, "u XVI. stoljeću dolazi Luther koji, kako je sam rekao, želi zbog zloupotrebe isključiti Mariju iz štovanja. On je osobno još imao određenu pobožnost prema Mariji, ali će se protestantizam poslije posve distancirati od Marije. Katolička teologija i duhovnost su iz reakcije prema protestantizmu počele na različite načine glorificirati Mariju preko najrazličitijih publikacija, osnivanja Marijanskih kongregacija i udruga, procesija te hodočašća u Marijanska svetišta, Marijanskih pobožnosti i večernjica itd. Sve to često nije doticalo ono bitno, nego više ono izvanjsko", podsjetio je biskup navevši kako se stoga se već u drugoj polovici XVII. st. ponovno osjeća određeno zasićenje Marijanskim pobožnostima. "To je razdoblje kada se teologija vraća na pitanje Marijinog bezgrješnog začeća i diskusijama o tome, jer je već prije Inkvizicija to pitanje stavila na listu zabranjenih. Tako se moglo govoriti o 'Začeću Djevice bezgrješne', ali ne o 'Bezgrješnom začeću Djevice'. Tim se tvrdilo da je Marija bila bezgrješno začela, ali ne da je ona bezgrješno začeta. No vjera puka u Bezgrješno začeće Djevice bivala je sve jača pa je Crkva 1854. to proglasila dogmom. Potom 'dolazi' Lourdes koji postaje novi jaki izvor Marijanske pobožnosti i Marijanskog zanosa. Mnogi se natječu tko će više i bolje reći o Mariji", naveo je biskup, podsjetivši dalje kako "zatim XX. stoljeće donosi određeni pomak. Otvara se razdoblje Marijanskih međunarodnih kongresa. Ali oni su opet 'žedni' dogmi i vanjskih manifestacija. Prvi Kongres održan je u Lionu 1900. i stvara pokret za proglašenje dogme Marijina uznesenja. Skupljaju se potpisi za to – više od osam milijuna – i to se šalje papi. U svemu nedostaje određeno teološko produbljivanje, manjka autentična mariologija, a sve se bazira na nekim vanjskim manifestacijama. No, znademo, pokreti se lako rode, ali i brzo zamru", istaknuo je biskup i naveo neke primjere za to.
Novi veliki zamah svemu dao je Drugi vatikanski sabor, posebno s pitanjem u koji dokument uvrstiti Mariju - u Dogmatsku konstituciju o Crkvi ili u neki drugi koncilski dokument, pri čemu su i koncilski oci bili podijeljeni, a problem je bio u tome što je nedostajala solidna Marijanska teologija, odnosno mariologija. "Dakle, nije bilo jačih studija o Mariji na temelju biblijskih tekstova koji govore o Mariji (bilo je više onih negativnih, kako sam već spomenuo); nije bilo niti jačih studija crkvenih otaca i njihovih marijanskih tekstova; nije postojalo niti je produbljeno Marijino mjesto u liturgiji; uz to na sceni je bio jači ekumenski zamah pa se Mariju nije toliko 'diralo' jer je ona bila vrlo delikatna tema", naglasio je mons. Križić, dodavši kako su se na Drugom vatikanskom saboru ipak složili da Marija treba ući u Konstituciju o Crkvi u sebi (Lumen gentium), a Mariju se definiralo kao "Majku Crkve". Ipak, rekao je biskup, Koncil je u mnogo čemu ostao nedorečen i nije pojasnio mnoge aspekte Marijine uloge u povijesti spasenja pa je nakon Koncila Marija je opet ostala u određenoj sjeni kada je riječ o marijanskim teološkim studijima i autentičnoj marijanskoj pobožnosti. Stoga je u svojoj homiliji na Marijanskom i Mariološkom kongresu u Zagrebu i Mariji Bistrici 1971., kardinal Šeper rekao: "Nekada se govorilo: 'O Mariji nikad dosta.', a danas se govori: 'O Mariji, dosta'!" A veliki belgijski kardinal Suenens pitao je Karla Rahnera kako objašnjava taj regres s obzirom na Marijansku pobožnost, na što je on odgovorio: "Previše je kršćana danas koji od kršćanstva žele stvoriti ideologiju, apstrakciju, a znamo da ni jedna apstrakcija nema majku."
"Jasno se uočava kroz cijelu povijest Crkve da kada zataji teologija, onda se to nadomješta različitim pokretima pobožnosti, koji nemaju dobrog teološkog usmjerenja. Kada postoji kvalitetna teologija i uz nju pokreti, onda je to najbolje rješenje", naglasio je na koncu homilije biskup Križić, navodeći umjesto zaključka riječi iz pobudnice pape Pavao VI. "Marialis cultus" (2.2.1974. - br. 38), kojima upozorava na devijacije u Marijanskoj pobožnosti i traži od teologa da se više zauzmu za studij mariologije.
"Pošto smo iznijeli te smjernice, određene da pospješuju skladan razvitak štovanja koje se iskazuje Majci Gospodinovoj, držimo koristnim svratiti pozornost na neke pogrješne aspekte toga štovanja. Drugi je vatikanski koncil već autoritativno ukorio, kako pretjerivanje u sadržaju ili u oblicima, koji vode u krivotvorenja nauka, tako i duhovnu tjesnogrudnost koja zatamnjuje lik i poslanje Marijino. Koncil je isto tako ukorio neka zastranjenja u štovanju, kao što su: površna lakovjernost, koja ozbiljno zalaganje nadomještava lakoumnim povjerenjem u čisto izvanjske pobožne čine, te također jalov i časovit sentimentalizam, tako tuđ stilu Evanđelja, koje nasuprot tome zahtijeva ustrajan i konkretan rad.
Mi sa svoje strane ponavljamo to upozorenje: takvi oblici pobožnosti nisu u skladu s katoličkom vjerom, pa onda, dosljedno, nemaju mjesta u kuItu. Budna obrana protiv tih zabluda i tih zastranjenja učinit će Djevičino štovanje snažnijim i autentičnijim, to jest solidnim u svome temelju; proučavanje objavljenih vrela i dokumenata Učiteljstva pretegnut će nad pretjeranim traženjem novosti i senzacionalnosti. Djevičino će štovanje postati objektivno u svome povijesnom kontekstu: morat će se dakle ukloniti sve što je očito lažno i legendarno. Zatim, postat će adekvatno svome doktrinarnom sadržaju: znači, bit će potrebno da se izbjegnu jednostrana prikazivanja Marijina lika, koja prekomjerno naglašavaju jedan sastavni dio, tako da stavljaju u pogibelj cjelokupnost njezine evanđeoske slike. To će štovanje napokon postati čisto u svojim motivacijama: upotrijebit će se velika briga da se onemogući svako nisko traženje dobitka u svetištima."
Nakon misnoga slavlja svećenici su se okupili u dvorani pastoralnog doma uz Svetište, gdje je biskup Zdenko iznio nekoliko najvažnijih točaka s nedavno održane sjednice Prezbiterskoga vijeća u Gospiću, nakon čega se poveo razgovor o nekim aktualnostima u Crkvi i društvu, kao i o predstojećim pastoralnim događajima u biskupiji. Poslije toga službenog dijela susreta svećenici su u istom raspoloženju ostali u bratskom druženju i razgovoru u dvorani (jer kiša nije dopuštala boravak u prirodi), dok su dvojica, zajedno s domaćim župnikom i čuvarom Svetišta vlč. Stipom Zebom, pripremali roštilj za objed, nakon kojega se susret u radosnom i opuštenom raspoloženju, zajedno s biskupom, produžio i do poslijepodnevnih sati.