KRAŠIć: S. Žarka povezala Gospić i Krašić
Sestre milosrdnice smatraju s. Žarku dragocjenim biserom u svojoj kruni. Nju su uzele kao uzor u nastojanju da se još bolje istakne njihovo usmjerenje u radu za druge do krajnje žrtve. Zato su pokrenule postupak za njezino proglašenje blaženom. Na misi je uz ondašnjeg župnika vlč. Dragutina Kučana koncelebrirao i župnik župe sv. Petra u Zagrebu mons. Matija Stepinac, te još nekoliko svećenika. Pjevanje je predvodio zbor ss. milosrdnica i njihovih suradnika iz Rijeke izvevši dio programa s kojim su nastupili na svečanoj akademiji i misi povodom 150. obljetnice nazočnosti ss. milosrdnica u Rijeci. č. s. Veronika Popić je predstavila prigodnu prezentaciju popraćenu čitanjem životopisa i opisa stradanja s. Žarke Ivasić što je izmamilo suze onih koji su poznavali Žarku i Žarkinu obitelj. Veronikino izlaganje utemeljeno je na sudskoj arhivskoj građi i brojnim razgovorima koje je obavila sa svjedocima. Riječi zahvale biskupu Bogoviću i ostalima uputila je Vrhovna glavarica sestara milosrdnica s. Blaga Bunčuga i darovala župniku sliku s. Žarke.
"Za dva dana navršit će se 100 godina od rođenja jedne Krašićanke koja je povezala Gospić i Krašić. U Krašiću je, naime, rođena 1908. a u Gospiću mučenički završila svoj život. To je s. Žarka Julijana Ivasić." započeo je biskup svoju propovijed u Krašiću. Kratko je podsjetio na Žarkin životni put te istaknuo i ovo: „Može netko reći da opet dolaze na našu pozornicu isti kadrovi koji su bili prije osamostaljenja Hrvatske. Iako u tome ima istine, ne možemo reći da danas ne možemo govoriti i pisati o ljudima koje je komunizam progonio. Zato ovaj naraštaj ima zadaću spasiti istinu o našem narodu i o pojedincima koji su stradavali u komunizmu da nas budući anraštaji ne okrive što nismo učinili svoju dužnost. Mi smo, dakle dužni iznijeti na svjetlo i lik s. Žarke i zbog istine o našem narodu, o našoj Crkvi, o sestrama milosrdnicama, a dakako i zbog istine o jednoj nevinoj žrtvi, mučenici s. Žarki Ivasić.“
č. s. Žarka rođena je 1908. u Krašiću i od 1931. bila je u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, posvetivši se njegovanju bolesnika. Od njenog redovničkog puta spominjemo službu u bolnici u Otočcu od 1939. do 1943., kada je ukinuta filijala njenog samostana. Opisan je ratni metež koji je vladao u Otočcu 1943., a u čijoj bolnici su s istom pažnjom njegovani ranjeni vojnici raznih strana, opisana je noć u kojoj su ubijeni partizanski ranjenici, pri čemu č.s. Žarka i ostale č.s. nisu imale udjela. Uskoro su otišle iz Otočca, a nakon rata lažno su optužene za odavanje ranjenika i okrivljene su za njihovu smrt. Sudski postupak je vođen u Gospiću. U presudi č.s. Žarki Ivasić rečeno je da je neprijatelj koji je stalno radio protiv interesa naroda. Prvobitno je bila osuđena na smrt vješanjem, zatim "pomilovana" i 16. svibnja 1946. strijeljana je uz zid gospićke grobljanske kapelice sv. Marije Magdalene. Ostale tri č. s. bile su osuđene na smrt strijeljanjem, a kazna im je preinačena u 20 g. robije. Istaknuto je da su među časnim sestrama optuženim poslije rata najoptuženije bile upravo sestre bolničarke, koje su požrtvovno i najviše pomagale ljudima.
Cjelovita biskupova propovijed
Za dva dana navršit će se 100 godina od rođenja jedne Krašićanke koja je povezala Gospić i Krašić. U Krašiću je, naime, rođena 1908. a u Gospiću mučenički završila svoj život. To je s. Žarka Julijana Ivasić. Zato sam ja danas došao ovamo iz Gospića a u Gospić je otišao misiti biskup rodom iz susjedne župe – mons. Juraj Jezerinac. Primjećujete brojnu nazočnost sestara milosrdnica. S. Žarka pripadala je Družbi sestara milosrdnica. One se ponose svojom susestrom i zato su došle u crkvu njezina krštenja da zajedno s vama mole da vašu župljanku i njihovu susestru podigne na čast oltara, odnosno da je Crkva proglasi blaženom.
Današnje Evanđelje (Mt 25, 14-30) nam poručuje da iskoristimo Božje darove za svoje dobro i za dobro svoje braće. Nemamo pravo zanemarivati darove Božje koje smo primili. Samo ako se njima ispravno koristimo čut ćemo na kraju Gospodinove riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim u te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ Vjerujemo da je s. žarka čula te riječi svoga Gospodara jer mu je bila vjerna.
1. Prošle godine bio sam na Stepinčevo u ovoj crkvi. Krašić je poznat po Stepincu. Njega je Bog već uzvisio na čast oltara. On je bio na ključnom položaju za Hrvatsku. Sada dolazim zbog jedne druge osobe iz Krašića – Julijane Ivasić, s. Žarke. Kada se usporede te dvije osobe, izgleda nam s. Žarka neznatna i malena. No Bog ne gleda našim očima. Vjerujemo da on želi uzvisiti na čast oltara i u ljudskim očima neznatnu s. Žarku.
Sestra Žarka je ostala nepoznata i u svom mjestu. Otišla je rano iz Krašića, radila po raznima mjestima poslove obične sestre bolničarke. Može li u takvim okolnostima izrasti osoba koja bi postala uzor drugima? Jasno da može! Trebamo se učiti gledati očima Neba po kojima se veličine ne mjere službama (funkcijama) nego načinom kojim se služba vrši. Žarka (Julijana) bila je obična sestra koja je svoju službu vršila u duhu osnivača ss. Milosrdnica: Sv. Vinka. Nije drugo ništa ni željela nego da svoje sposobnosti i snage uključi u tu rijeku milosrđa, da bude nositelj milosrđa gdje god je njezini poglavari pošalju, u službu koju joj dodijele. Mi smo dobili sposobnosti da priksrbimo sve ono što nam je potrebno za vlastiti život. I normalno je da to radimo. Ali trebamo raditi i za svoju braću. Žarka je taj drugi posao pretpostavila radu za sebe. Tu je njezina veličina. Nadišla je svoje potrebe. Nije to bio put prema vlastitoj karijeri nego put ususret potrebnima. Bog uzvisuje neznatne! Žarka je na koncu i završila kao žrtva svoje službe, svoga služenja potrebnima. U to je uložila svoje talente.
Takvi ljudi koji drže i čuvaju ovaj svijet. Nama se neprestano nameće neka druga slika po kojoj je važno da zadovoljiš svoje prohtjeve. Danas se i te kako osjećaju loši rezultati takva gledanja (recesija, financijska kriza).
Julijana Ivasić r. je u Krašiću 18. studenoga 1908. (Za dva dana 100. godišnjica!). U 23. godini odlazi putem svoje sestre Terezije u samostan ss. Milosrdnica u Zagreb. Godine 1936. položila je doživotne zavjete i nakon toga službovala u raznim bolnicama: Gračacu, Banjaluci, Petrinji i Otočcu (1939-1943). Otočac je 1943. bio u partizanskim rukama i s. Žarka je zajedno s drugim sestrama radila u partizanskoj bolnici. Kada je kapitulirala Italija, partizani su otišli u Primorje razoružavati talijansku vojsku i pokupiti plijen. Otočac je ostao nebranjen pa je u nj lako ušla ustaška vojska i među ostalim ubila i nekoliko bolesnika u bolnici gdje su sestre radile. Nije poznato kakav je to obračun bio. Sestre su okrivljene da su bolesne partizane pokazivale ustašama. Radilo se zapravo o tome da se nađe drugdje krivca - a ne u vlastitim redovima - jer su partizani usred rata grad ostavili nezaštićen od protivničke vojske. Par dana nakon toga, po povratku iz Primorja, partizani su strijeljali dvadesetak ljudi među kojima i otočkog kapelana Žilavca. Tek po svršetku rata započet je proces protiv sestara. Žarka je tada bila u osječkoj bolnici. Sud u Gospiću osudio ju je najprije na vješanje, a nakon žalbe na strijeljanje koje je izvršeno na gospićkom groblju 16. svibnja 1946.
2. Sestre milosrdnice smatraju s. Žarku dragocjenim biserom u svojoj kruni. Nju su uzele kao uzor u nastojanju da se još bolje istakne njihovo usmjerenje u radu za druge do krajnje žrtve. Zato su pokrenule postupak za njezino proglašenje blaženom.
Na tom putu stoje dvije teškoće.
a. S. Žarka je bila osuđena na smrt, što bi značilo da je bila kriva. No nije teško dokazati da su komunistički odnosno partizanski sudovi osuđivali nevine ljude. Jedan od dokaza za to jest i suđenje Alojziju Stepincu. Postoje i nedaleko ovoga mjesta jame gdje su završili mnogi nevini ljudi. Mnogi su osuđivani ne zbog toga što su nešto zlo počinili nego jednostavno zato što se nisu uklapali u komunistički sustav. Među njima je i s. Žarka.
b. Druga je teškoća što je jako teško doći do pisanih dokaza o onome što se stvarno dogodilo.
Naši arhivi puni su izvornog materijala koji je nastao da se komunistički sustav opravda, održi i drugima nametne. To uključuje i sustavno blaćenje onih koji su drukčije mislili. I kada povjesničar traži izvornu građu, naleti samo na takvu.
Naše knjižnice pune su literature o tom vremenu. Literatura nije smjela odskakati od mišljenja službene vlasti i ideologije. Nije se smjelo objaviti ništa što bi bilo protiv postojećeg vladajućeg sustava.
Onome koji danas želi pisati znanstvenu povijest nude se ti izvori i ta literatura. Mnogi koji su znali kako je bilo, nisu smjeli pisati. Kritička mišljenja o vlasti i ideologiji bila su faktički kažnjiva. Zato su mnogi šutjeli pa njihovo mišljenje nije sačuvano, mnogi se nisu usudili ništa napisati da ne napišu sebi optužnicu. Neki su napisano zakapali da sebe i svoje ne ugroze. Sestre milosrdnice znaju da su negdje zazidale arhivsku građu, ali nijedna ne zna točno gdje. Vidio sam da su u mnogim župnim spomenicama istrgane ili izrezane sve stranice koje se odnose na drugi svjetski rat i poraće. Dobar dio građe koja je otkrivala pravu istinu sustavno je uništavan. Nažalost i nakon uspostave samostalne hrvatske države!
Može netko reći da opet dolaze na našu pozornicu isti kadrovi koji su bili prije osamostaljenja Hrvatske. Iako u tome ima istine, ne možemo reći da danas ne smijemo govoriti i pisati o ljudima koje je komunizam progonio. Zato ovaj naraštaj ima zadaću da spasi istinu i o našem narodu i o pojedincima koji su stradavali u komunizmu, da nas budući naraštaji ne okrive što nismo učinili svoju dužnost. Mi smo, dakle, dužni iznijeti na svijetlo i lik s. Žarke i zbog istine o našem narodu, o našoj Crkvi, o sestrama milosrdnicama, a dakako i zbog istine o jednoj nevinoj žrtvi, mučenici s. Žarki Ivasić.
3. Mi kršćani svjesni smo da je u Božjim očima najdragocjenije što možemo učiniti jest žrtva za spasenje drugoga. Zato se okupljamo oko žrtvenika Kristova i kličemo: Tvoju smrt (žrtvu) Gospodine spominjemo! Ali dodajemo: Tvoje uskrsnuće slavimo! Put prema uskrsnuću ide preko žrtve.
Obnova svijeta ide preko vrednovanje žrtvovanje vlastitog truda i vlastitog života za spasenje drugih. Valja cijeniti one časove koje smo prikazali za svoju braću. Nikada ne posumnjati u vrijednost takve žrtve! (Danas su oni koji su se nesebično borili da obrane druge u napasti da posumnjaju u tu vrijednost!)
Obnova svijeta ide preko vrednovanja žrtve u društvu. Treba liječiti ljestvicu vrijednosti. Krist je započeo obnovu svijeta svojom žrtvom za druge. Zato smo prvenstveno mi kršćani pozvani da obnovu Crkve i svijeta stavimo na te temelje.
4. Papa Ivan Pavao II. nije na pragu 3. tisućljeća mogao vidjeti bolje uzore za buduća vremena nego upravo mučenike. Zato je pozvao sve narode da nju popišu i da njih nasljeduju.
Mi smo se odazvali tom pozivu i pokrenuli smo projekt Crkve hrvatskih mučenika. Nije tu naglasak na stilu građevine niti na njezinoj veličini. Naglasak je na tome da one koji su znali žrtvovati svoje živote za svoju braću trebamo kao narod nasljedovati i onda ćemo postaviti temelje boljoj budućnosti.
Sestre milosrdnice su osjetile i taj poziv Crkve u Hrvata. Paralelno idu rad na projektu i postupak za proglašenje blaženom mučenice Žarke. Sestre po s. Žarki ugrađuju i sebe u taj projekt Crkve i našega naroda.
Molimo se Gospodinu da proslavi svoju službenicu i mučenicu Žarku. Vjerujemo da će na naše molitve Bog dati posebni znak svoje ljubavi tako da je Crkva prepozna kao svoju posebnu miljenicu i blaženicu.
Na tu nakanu moli se Družba sestara milosrdnica, moli se Krašić i Gospić u kojem je predala svoju dušu u ruke Božje i gdje je ušla u radost svoga Gospodara.
