Kuželj: Biskup Križić na proslavi župnog zaštitnika
Gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić pohodio je u nedjelju 30. kolovoza župe Kupske doline u Gorskom kotaru, na samoj granici Republike Hrvatske i Slovenije. Biskupa je u Brodu na Kupi, ispred podarhiđakonatske crkve Sv. Marije Magdalene, dočekao upravitelj župa Josip Tomić koji je Biskupa upoznao sa stanjem na području Kupske doline. U župnoj crkvi, koja je građena kao crkva Frankopanskog dvora, Biskupa su pozdravili g. Davorin Klobučar, predsjednik Mjesnog odbora i g. Goran Bukovac, predsjednik Gradskog vijeća Grada Delnica, ujedno izaslanik g. Ivice Kneževića, gradonačelnika Grada Delnica.
Nakon obilaska župe Brod na Kupi, biskup Križić predvodio je svetu misu u župnoj crkvi Mučeništva Ivana Krstitelja u Kuželju čiji župljani slave svoga nebeskog zaštitnika posljednje nedjelje u kolovozu. U koncelebraciji su bili upravitelj župe Josip Tomić i biskupov tajnik i kancelar Mišel Grgurić. Pjevanje je predvodio župni zbor iz Plešca uz orguljsku pratnju gđe. Lidije Janeš.
Biskup je na početku propovijedi rekao kako se danas spominjemo smrti Ivana Krstitelja, Isusova preteče koji je pripremao put Isusu i sve činio da Isus bude prepoznat i prihvaćen od naroda.
Propovjednik se zatim osvrnuo na život Ivana Krstitelja: „Živio je pokorničkim životom, povukao se u samoću pustinje i život provodio u postu i molitvi. Narod ga je prepoznao kao Božjeg čovjeka i u velikom broju dolazi u pustinju da ga vidi i sluša. Ivan im naviješta skori dolazak Mesije i poziva narod da pripravi put Gospodinu. Ivan djeluje u poniznosti i skrovitosti. Skreće pozornost sa sebe i želi da narod usmjeri svu pozornost prema onome koji dolazi, a kojem on nije dostojan odriješiti remenje na obući. Koliko god je bio velik u očima naroda, Ivan to ne koristi, nego sebe predstavlja kao posve nebitnim i sav naglasak stavlja na Isusa. Zbog njegovog takvog držanja Isus kaže za Ivana da je najveći od svih rođenih od žene. Pred Bogom su veliki oni koji žive ponizno. Vidimo kako se ovdje ljudski i Božji kriteriji jako razlikuju. Ivan kao takav – jednostavan, ponizan, skrovit, pokornik – mora stradati kao žrtva zabave moćnika. Kako je to žalosno! Isus je bolno prihvatio Ivanovu mučeničku smrt jer je u njoj vidio i svoje mučeništvo. Evanđelist kaže da, kada je Isus čuo za Ivanovu smrt, 'ode odande lađicom prema pustom mjestu, nasamo' (Mt 14,13). Isus se povlači u samoću da bi molio. Molitva je Isusu jedini odgovor na nasilje zločinaca i moćnika. Isus se moli Ocu za Ivana, ali još više za zločince i nasilnike zbog kojih nevini stradavaju.
Kada razmišljamo o mučeništvu Ivana Krstitelja nameće nam se uvijek iznova pitanje: zašto nevini moraju stradavati? Da strada čovjek koji čini zlo, to nam se čini normalnim, pa i prihvatljivim. Ali kada stradavaju djeca i nevine osobe, to nam spontano nametne pitanje o Bogu, odnosno njegove dobrote i pravednosti. Kada pogledamo slučaj Ivana Krstitelja, evanđelist izričito govori da je njegov krvnik Herod Ivana držao za pravedna i Bogu posvećena čovjeka, a i pored toga ga daje ubiti. Vidimo do koje mjere zlo može ovladati čovjekom da čovjek gotovo iz zabave oduzima život nevinome. Evanđelist nadalje veli da je Herod bio toliko opterećen Ivanom nakon ubojstva da je pomislio, kada je čuo za Isusa, da je to Ivan koji je uskrsnuo od mrtvih. Ubojica se osjeća progonjenim od čovjeka koga je ubio. Tako je to uvijek. Ubojica ubije nevinoga za nekoliko sekundi, a onda se doživotno osjeća progonjenim od onoga koga je ubio. Ne možemo izbjeći razmišljanje o Herodijadi, Herodovoj ženi, koja svoju maloljetnu kćer nagovara da, kao nagradu za svoj ples, zatraži od Heroda glavu Ivana Krstitelja. Kakva želja?! Možemo si zamisliti tu sliku: krvnici donose na pladnju glavu jednog nevinog čovjeka i daju tu glavu djevojčici, a ona svojoj majci. Kakvo mora biti srce jedne žene i majke da s užitkom gleda na pladnju krvavu odsječenu glavu jednoga čovjeka. Uvjeren sam da se te slike, ni ona ni njezina maloljetna kćer, nisu mogle osloboditi do smrti. Ta slika je razorila svu nutrinu jedne majke i jednog djeteta. Sjećamo iz knjige Postanka, kada je Kajin ubio svoga brata, progonjen je nekim čudnim strahom koji ga nije napuštao, pa se tuži Bogu da će ga ubiti tko god ga sretne. Ne zna se uopće tko to njemu prijeti. Zapravo prijetnja nije izvana nego iznutra: njega progoni njegova opterećena savjest. Ili kako Bog poručuje u Bibliji: 'Nema mira grešnicima' (Iz 57,21). U cijeloj Bibliji, koja je Božja riječ čovjeku, nalazimo jako naglašenu istinu da će svaki čovjek koji čini zlo postati, prije ili kasnije, i žrtva svoga zla. Istina je, da nam često može izgledati da ljudi koji čine zlo, koji do Boga ne drže, u životu prolaze bolje. U Bibliji imamo toliko Božjih prijatelje koji baš zbog toga Bogu prigovaraju i pozivaju ga na odgovornost. Prorok Jeremija se prepire s Bogom i u lice mu kaže: 'Jedno bih s tobom htio raspraviti: zašto je put zlikovaca uspješan, zašto zlotvori uživaju život?' (12,1).
Ali Bog mu odgovara u smislu: čekaj malo, ne vidiš sve, ne znaš kakav će im biti svršetak. Istina je da bismo mi kao ljudi rado vidjeli odmah Božju kaznu za takve, ali Bog ne žuri, a opet uvijek na vrijeme stigne.
Braćo i sestre, mi nemamo potrebu zazivati prokletstvo na osobe koje nam učine zlo, jer su to prokletstvo one same zazvale na sebe. Kajinu, koji je ubio brata, Bog veli: 'Proklet bio ti na zemlji' (Post 4,11). Nije da ga Bog proklinje, nego Bog samo konstatira njegovo stanje: on je proklet zbog zla koje je počinio. Njega proklinje njegovo zlo. Evo, baš zato, ne trebamo i ne smijemo mi nikoga proklinjati ili mrziti, jer sa proklinjanjem i mržnjom mi samo škodimo sebi, jer mržnja s kojom mrzimo druge ostaje u nama i ona truje nas. To ne smijemo sebi dopustiti.
Draga braćo i sestre, Isus nam je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću objavio smisao i značenje ljudske žrtve i stradanja. Bez vjere u Isusa ne bismo mogli nikada naći pravi smisao ljudskog života i napose ljudske patnje. Patnik Job, u vremenu koje nije poznavalo istinu o uskrsnuću i drugom životu, postavlja pitanje zašto patnja, i zašto su ljudi patnje uopće rođeni? Zašto su rođeni oni koje smrt pokupi u nježnoj djetinjoj ili mladenačkoj dobi bez da su dublje iskusili život? Job, razmišljajući kao čovjek, dolazi do jedinog ljudima logičnog zaključka: ovakav ljudski život je apsurdan i nema nikakvog smisla.
Da, bez vjere to je svima logičan zaključak. Bilo je toliko svjetskih moćnika koji do Boga nisu držali, ali su zato, na bolesničkoj postelji, kada su vidjeli da im život posve izmiče, izjavljivali da ljudski život nema baš nikakav smisao. Da, bez vjere je zbilja tako. Isus nam je objavio drugačiju istinu ljudskog postojanja. Čovjekov život ne završava sa smrću, jer je čovjek slika Božja i stvoren je za vječnost. I to čovjek u sebi osjeća. I samo čovjek nosi u sebi takvu želju koja je utisnuta u njegovu narav. Ni jedno drugo vidljivo stvorenje to nema. To je Božja poruka svim patnicima i stradalnicima i danas. Ivan Krstitelj je ubijen, a mi slavimo njegovo mučeništvo. On je ušao u život u kojem patnje više nema. Neka pred licem Božjim zagovara sve patnike našeg vremena da ne klonu i nikada se ne obeshrabre. Neka im isprosi od Boga snagu da pod težinom svojih patnji ne budu slomljeni, da ne izgube strpljivost, ljubav i nadu da će njihovim patnjama doći kraj, da će za svoje patnje biti nagrađeni. Amen“.
Na kraju svete mise biskup Križić blagoslovio je obnovljenu stolariju na župnoj crkvi te nove kipove Sv. Stjepana Prvomučenika i Sv. Antuna Padovanskog koji su smješteni na glavnom oltaru. Nakon svete mise biskup Križić se zadržao u druženju s vjernicima župa Kupske doline te je obišao župne crkve u Turkima i Plešcima.
tekst: Mišel Grgurić
foto: Ivica Jauk
Galerija fotografija
