Ogulinski franjevci trećoredci proslavili blagdan sv. Franje
Dr. Blagus tom je prilikom istaknuo:
„Draga braćo franjevci, draga braćo i sestre u Kristu!
Sveti Franjo rodio se tijekom zime s 1181. na 1182. i kršten je kao Ivan, ali mu je otac nadjenuo ime Franjo, tj. Francesco jer se otac puno bavio trgovinom francuskim platnima koje su tada zvali «panni franceschi», tako da je sinak ostao Francesco. Suha kronologija nam kaže da je kao stariji dječarac u dobi od 17 ili 18 godina pratio sukob koji se 1199/1200. odvijao između građana i plemstva Asizija, njegovog rodnog grada, a onda je u dobi od 20 godina, kao mladić sudjelovao u ratu između Asizija i Peruđe te bio kao poražen godinu dana u zatvoru. Zdravlje mu se pogoršalo i ostalo je loše i nakon oslobođenja i povratka u Asizi. Duga i pomalo tajnovita bolest oslabila je tijelo, ali je ojačala duh i misli. Nešto slično se dogodilo i svetom Ignaciju iz Lojole nekoliko stoljeća kasnije.
Naime, među svecima postoji toliko sličnosti i usporednosti, da je za svaku epizodu ili detalj kod jednoga, moguće pronaći paralele kod nekoliko drugih. A opet, svaki je svetac jedinstven, jer svaki ima svoj jedinstveni životni put, okolnosti života i jedinstvenu kombinaciju elemenata iz razvoja duhovnog života. Dakle, tijekom bolovanja i procesa ozdravljenja, počinje Franjo prva povlačenja i samovanja, razmatranja i meditacije. Međutim, duhovni život, ili molitveni put u kršćanstvu, kao i u drugim vjerama, ne mora biti i često nije samo napredak i uzlazni pravac.
Tako se Franjo nakratko vratio svakodnevnom životu, prebolio je ne samo bolest nego i žalost zbog ratnog poraza od Peruđe, ali i podrugljivost sugrađana, pa se odlučio na prijelazu iz 1204/05 uputiti u pokrajinu Puliju. Dospio je do obližnjeg gradića imenom Spoleto i tamo doživio nadnaravni poziv da se vrati u Asizi. I sveta Terezija iz Avile imala je tako, nakon prvih 20 godina provedenih u samostanu, jedan nadnaravni udarac koji ju je izvukao iz mlakosti, osrednjosti i ravnodušnosti kad je u korizmi ugledala jedan kip Gospodina Isusa Krista i bila zahvaćena nutarnjom sućuti i obraćenjem. Naravno, ovakvi izvanredni Božji zahvati imaju svoju povijest, svoju pripravu i prethodnicu, ali oni ipak moraju doći jer je duhovni život ili molitveni put u kršćanstvu ipak razvoj prijateljstva između Boga i pojedine duše. Prvi dio toga puta dostupan je svim kršćanima: on se zove upoznavanje Boga, poznanstvo s njim putem vjeronauka, slavljenja misa, sudjelovanja u hodočašćima i pobožnostima, vlastite meditativne molitve, primjenom određenih odricanja, stege, pokorničkih vježbi, postova, strpljivog podošenja životnih križeva i slično. To su imali svi sveci, svaki na svoj način, i svaki u određenoj životnoj dobi, u određenom trajanju, što dužem, što kraćem, koliko je to već Bog procijenio.
Sveti Franjo sanja, dakle, u Spoletu zamak pun oružja, no kome pripadaju sve te velike stvari: gospodaru ili sluzi? I u snu čuje glas: «Franjo, vrati se u Asizi». To je poraz gori od onog u ratu s Peruđom jer se vratio kući bez rana iz bitke. Godine prolaze, a mladić Franjo je već postao pravi čovjek koji rane nosi iznutra, nevidljive, ali duboke. Ostaju mu jedino samotni puteljci da izbjegne ironiju sugrađana ili podrugivanje djevojaka ili pogrde prijatelja. A onda opet neko nutarnje nagnuće, nadnaravni zahvat i zaokret, ovaj put oštar i odlučujući: najesen ili pred kraj 1205 osjeća se privučen k ruševinama ckvice svetog Damjana, tamo nalazi prašnjavi križ koji ga je strpljivo čekao i rekao mu: «Franjo, idi i popravi mi kuću». I tako su se nježne i krhke ruke, nesposobne držati držak mača, zaprljale i izgrebale grubim kamenjem. No, Bog ne treba zidara jer njegova kuća se sastoji od duša, ili bolje rečeno, od osoba. Tako siromašni i gubavi postaju Franjino omiljeno društvo. Na njih odlaze i novci iz tatinog dućana.
Dok je neko vrijeme tata mogao i tolerirati ekstravagantnost svojega sina, njegova strpljivost ipak nije bila beskrajna, pa je trebalo Franjo i na silu urazumiti. Sveto pismo Novog zavjeta bi reklo da se radi o otajstvu zla: svi koji žele živjeti pobožno u ovom svijetu, trpjet će progonstvo, ili kako kaže Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima: “me,llomen qli,besqai” = “trpjeti nam je”, to jest, moramo trpjeti. Tako je u siječnju ili veljači 1206. godine održano sudište pred asiškim biskupom kad se Franjo odrekao i očinskog nasljeđa, pa čak i odjeće koju je toga trena imao na sebi i učinio «skandal» ili «prizor» potpunog razodijevanja, tako da ga je biskup morao ogrnuti svojim plaštem. To je i opet simbolični proplamsaj ili nagovještaj Franjina suobličenja Kristu: kao što u X. postaji križnog puta spominjemo Kristovo svlačenje prije razapinjanja, tako je i Franjo bio svučen i razodjenut od dotašnjeg života, okruženja, oslonaca, sigurnosti, društvenog dostojanstva koje pridolazi izvana, temeljem odjeće koja svjedoči pripadnost nekom društvenom sloju i slično... Od toga trenutka Franjo će moći reći posve slobodno: «Oče naš koji jesi na nebesima, a ne oče Petre Bernardone», njegovo dostojanstvo provire iznutra, iz najdubljeg središta duše, iz najdublje točke duše, iz točke gdje naše biće izvire iz Boga i gdje nas njegova stvarateljska snaga stalno stvara i ostvaruje, održava u postojanju i gdje je Bog prisutan u svakom od nas po bitku, po stvaranju.
Uz ovu prvu i temeljnu prisutnost Božju u svakome od nas, Bog je prisutan i na sakramentalni način u onima koji su kršteni, potvrđeni, pomireni s njim, pričešćeni, crkveno vjenčani ili zaređeni. A na te dvije prisutnosti dolazi i treća: osobna, mistična, neposredna, ona do koje se dolazi putem nadnaravnog pročišćenja, mistične molitve, herojskih kreposnih djela koja su izraz i ostvarenje visokog i dubokog prijateljstva i ljubavi prema Bogu, tada Bog iz najdubljeg središta osobno prodire u naše misli, odluke, osjećaje, maštanja i sjećanja, tj. na svjesnu i slobodnu površinu naše duše. Tada ga se može vidjeti, čuti, doživjeti osobno. No to su samo sporedni mistični fenomeni, a bitno je ono što je oku nevidljivo i uhu nečujno, a to je prijateljstvo s Bogom. Nadnaravni, drugi, mistični dio duhovnog života ili molitvenog puta u kršćanstvu nastupa kad Bog uzme ozbiljnu i hrabru dušu zaozbiljno i kad od nje počinje tražiti sve veće i teže dokaze ljubavi i prijateljstva, kad ih počinje dobivati i kad na njima nastavlja graditi dalje.
Da nije bilo Franjina poljupca gubavcu, da nije bilo bolničkog rada svete Katarine Đenovske, da nije bilo Vinka Paulskog i Lujze de Marillac, spremnosti majke Terezije iz Kalkute na rad s gubavima, nedodirljivima, odbačenima, da nije bilo sućutnih i hrabrih djela svetog Filipa Nerija i tolikih drugih, Bog se ne bi usudio pitati ih ono što ih je pitao. Ostali bismo bez svetaca, bez mistika, bez zagovornika i bez dobrotvora. Oni su razumjeli da se ljubav dokazuje i pokazuje žrtvom, teškim djelima koja iz svoje težine i napora stječu vrijednost. Sve što vrijedi to i košta, i obratno sve što košta, što ima svoju cijenu u naporu i žrtvi, to i vrijedi, ima svoju vrijednost. Kad su jednu sveticu pitali zašto toliko trpi i kako to da Bog dopušta kod nje takvo trpljenje iako ona osobno nije počinila teškoga grijeha u životu, ona je jednostavno odgovorila da toliko trpi jer ju je Bog ozbiljno shvatio kad mu je rekla da ga voli.
Jednog se dana po velikoj vrućini sveta Terezija iz Avile vozila iz jednog samostana u drugi kako bi osnovala novu zajednicu. Bilo joj je jako loše i sa srcem i s disanjem, i usred tih svojih tegoba ugledala je Isusa u viđenju i pitala ga zašto tako s njom postupa. On joj je odgovorio da tako postupa sa svim svojim prijateljima. Na to mu je ona uzvratila: «Da, zato i imaš tako malo prijatelja». Doista, kad mi u ovom svijetu nekoga volimo, pošaljemo mu ruže za rođendan, a kad Bog nekoga voli, pošalje mu trnje, jer se ljubav mjeri žrtvom i žrtva ljubavlju.
Sveti Ivan od Križa, duhovni vođa svete Terezije Avilske, napisao je u jednoj svojoj knjizi da zato ima malo svetaca i mistika što Bog ne nalazi hrabrih i velikodušnih duša, spremnih na zahtjeve ljubavi. Čim Bog počne nešto konkretno tražiti od čovjeka, čim ga nakon prvih koraka u duhovnom životu, nakon prvih obraćenja, nakon prvih seminara kod Ivančića i Linića, nakon prvih ushita i zanosa religioznim i pobožnim počne tražiti žrtve i odricanja, odmak od traženja vlastitih užitaka i koristi, kad počne tražiti da ustrajemo u duhovnom životu i kad se ne rastapamo od milina i ugoda, i kad nemamo usnuća u duhu ili zanosa religioznom opijenošću svojih bližnjih, da ustrajemo i kad ne osjećamo Božju blizinu, i kad smo u suhoći, tami ili tunelu kojem se ne nazire kraj... onda nastupaju problemi, odustajanja, zapinjanja. A duhovni život je to: prijateljstvo s Bogom, traženje njega i postavljanje njega na prvo mjesto i u središte, a ne traženje vlastitih utjeha, užitaka ili koristi na duhovnom putu. Teško je prestati se nadvijati nad sebe i okrenuti se Bogu. Bez nadnaravne pomoći, bez mističnog pročišćenja, bez izravnog Božjeg zahvata, nema napretka, ali isto tako se traži i od čovjeka da izdrži.
Nutarnja pročišćenja i oslobođenje od posljedica istočnog grijeha idu ruku pod ruku s vanjskim životnim događajima. Kako osoba raste u prijateljstvu s Bogom, kako napreduje u izravnoj molitvenoj komunikaciji s Bogom koja postaje molitva kontemplacije, motrenja, smirenosti u Bogu i intuitivnog kontaktiranja s njim, tako napreduje i u oslobađanju od sebeljublja, svjetoljublja i svih izobličenosti. Sveti Franjo imao je biti suobličen Kristu, svaki svetac ima biti suobličen Kristu, svaki od nas ima biti suobličen Kristu, svaki čovjek ima biti suobličen Kristu. I, ako se to ne dogodi na ovome svijetu, mora se dogoditi nakon smrti; zato taj proces našeg pobožanstvenjenja tj. suobličenja Kristu zovemo i čistililšte, jer se moramo pročistiti od svega što nije Bog i božansko da bismo bili pobožanstvenjeni u svojem biću i u svojem djelovanju.
Potrebno je izgubiti sve, poput Krista, da bi se steklo sve u Bogu, na posve novi i pročišćeni način, oslobođeno svake posesivnosti i navezanosti. Krist je na križnom putu progresivno gubio i na kraju i izgubio sve: izgubio je učenike i tri godine rada s njima jer su se u Getsemaniju razbježali, onda ga je i Petar zatajio, Juda koji ga je izdao – objesio se; Isus se oslobodio i traženja sažaljenja: rekao je jeruzalemskih ženama koje su ga sućutno oplakivale: ne plačite nada mnom, nego nad sobom; izgubio je odijelo, tj. dostojanstvo prije razapinjanja, izgubio je pravo na pravednost kad su ga nepravedno osudili, izgubio je majku koju je predao ljubljenom učeniku, izgubio je i zemaljski život kad je Ocu predao duh svoj. A onda je to ponovno zadobio u uskrsnuću, ali preobraženo, jer se on preobrazio. Sve se nazad prima iz Očeve ruke i ostaje u Očevoj ruci.
Sveti Franjo je također mnogo toga morao pogubiti po svojem životnom putu: ne samo oca, obitelj, nasljeđe, društveni položaj, svaku sigurnost, nego i mnoge svoje ideale i želje, osobito one vezane uz Red koji je oko njega nastao. Nakon kratkog perioda samotnjačkog života, Franji su se pridružili prvi sljedbenici i on je sastavio «Formulu života», pravilo života za koje je dobio samo usmeno odobrenje od Inocencija III. No, kako je zajednica, dok je mala i vruća, privlačila sve više sljedbenika, tako je neminovno ušla u dinamiku velikih grupa i od vruće nužno postala mlaka. Kao i kršćanstvo nakon 313. g. po Kristu, kao i sve ostalo. Mora se prihvatiti kompromise, a tu se počeo rastapati Franjin sustav, morao je primjetiti kako Red nije ono što i on, morao je izgubiti svoje zahtjeve, kao što su i mnogi drugi sveci mnogo gubili u životu: Abraham je bio stavljen na kušnju da izgubi Izaka, da žrtvuje sina po kojem mu je Bog obećao potomstvo; jedan je svetac osnovao red nazvan redemptoristi, pa je onda iz tog istog reda, od svoje subraće bio isključen, jer je bio presvet i prezahtjevan. Sveti Ivan od Križa bio je od strane svojeg reda zatvoren u samostanski zatvor zbog svojeg svetog, zahtjevnog i obnovljenog života, kad je iz zatvora pobjegao i osnovao obnovljeni karmelski red, i tamo je ubrzo postao nepoželjan te se pred kraj njegova života šuškalo kako ga treba poslati u Meksiko u misije, da u Španjolskoj ne smeta svojim idealima i zahtjevima; no, u misijama nije završio jer je stigao umrijeti prije nego su ukrcali na brod za Novi vrli svijet. Svi su sveci utjelovljeni prijekori mnogim ljudima, pa i takozvanim crkvenim ljudima.
Nije li i sveti kapucin Pio iz Pietralcine koji je živio u XX. stoljeću, doživio gubitak i udarac kad mu je od Svete stolice došla zabrana ispovijedanja i javnog propovijedanja, te je misu mogao imati samo zasebno u samostanskoj kapelici? Za svakim se dobrim konjem prašina vije. Mnogo patnje, gubitaka, poniženja i raznih trpljenja nije znak Božjeg napuštanja ili prokletstva, nego pročišćenja, nenavezanosti na stvari, događaje ili položaje u ovom svijetu.
Siromaštvo koje je naglašeno kod svetog Franje i koje je ideal kojem teže njegovi sljedbenici i sljedbenice, franjevci, franjevke i klarise, pitanje je vjere u prvom redu. Franjo je upoznao ljubav koju Bog ima prema njemu i povjerovao joj. Budući da bezgranično vjeruje u ljubav Božju, vjeruje da će mu se sve nadodati ako najprije traži Boga, njegovo kraljevstvo i njegovu osobu. Kad je Bog osobno važan, kad on izroni na horizontu duše kao jedini, onda sve ostalo potone, izblijedi i dobije svoje pravo mjesto. Franjina slutnja siromaštva je čin vjere u svemoć vjernoga Boga. Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama, osvjedočili smo se da je ta ljubav vjerna i vjerodostojna, i zato smo povjerovali toj ljubavi, a kad smo povjerovali u ljubav Božju, onda želimo na nju i odgovoriti ljubavlju. Sveti Pavao je napisao da ga je Krist ljubio i predao sebe za njega: u poslanici Galaćanima doslovce piše: «A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene»; tu je sveti Franjo Ksaverski dodao: I ja ću ljubiti njega i predati se za njega.
Paralele svetog Franje s ostalim svecima mogli bismo još nadugo povlačiti. Kao što je Franji bila pridružena Klara, tako je Ivanu od Križa bila pridružena Terezija Avilska, svetom Vinku Lujza de Marillac i tako redom.
Po mjeri po kojoj čovjek sluša Bog i Bog sluša čovjeka, po mjeri po kojoj se od Boga nadamo nečemu, po toj mjeri i primamo. Po mjeri po kojoj smo siromašni i ispražnjeni od svake navezanosti i oslanjanja na nebožanske stvari, po toj mjeri smo slobodni za Boga i oslonjeni na njega i ispunjeni njime. Dok iz srca ne isresemo zemlju koju smo nagutali misleći da će nam nešto prolazno stvoreno i nebožansko dati vječnu mladost, zdravlje, sreću ili blaženstvo, dotle ne možemo u se primiti Boga koji je jedini lijek za našu besmrtnost, neraspadljivost, vječnost, blaženstvo i raj. Zato toliki Horror argenti, užas prema novcu ili posjedu kod svetog Franje. Ne piše uzalud sveti Pavao da je srebroljublje, tj. pohlepa za novcem korijen svih zala i da su se mnogi isprobadali nepotrebnim mukama kad su se toj pohlepi predali. Nisu problem stvorovi ovoga svijeta, nego naša posesivna navezanost na njih. Božji darovi imaju samo jednu funkciju, da nas usmjere na osobnu zahvalnost i ljubav prema darovatelju, Bogu, a ne da darove Božje zloupotrebljavamo preokrečući ih u simbole svojeg spasenja i sreće ili u izvore svoje zaslijepljenosti i opčaranosti njima, misleći da ćemo biti sretni imajući ih i uživajući u njima ili izazivajući zavist kod svojih bližnjih jer mi imamo nešto što drugi nemaju, pa bismo onda valjda i bili vrjedniji od drugih koji nemaju nešto što mi imamo i što samo malobrojni mogu imati.
Siromaštvo, tj. neposjedovanje stvari, neraspolaganje stvarnostima, usko je povezano s vjerom i povjerenjem u Boga koji je vjeran i vjerodostojan i koji traži od nas vjeru i povjerenje kao jedini mogući oblik našeg odnosa prema njemu jer je naš odnos vječan u trajanju i uvijek nov u napretku. Ono što nam Bog ima za dati je neizmjerno, beskonačno, uvijek novo, nikad dosadno ili zasitno, u Bogu nema trpljenja ili dosade, granice ili zida ili zatvora. Naprotiv, ako se navežemo na ovo ili ono, ostajemo zarobljeni i neposobni za novo, za novi i viši stupanj života, spoznaje, prijateljstva, radosti i blaženstva. Ukoliko nas Bog ne oslobodi svih nebožanskih stvari i stvarnosti, tj. naše posesivne navezanosti na njih, oslobodit će na smrt. U smrti svaki čovjek gubi sve stvari i stvarnosti ovoga svijeta, prestaju ovdje njegova prava i posjedi, njegova vlasništva i ne pamti ga više ni mjesto njegovo: toga trena propadaju sve misli njegove, kako bi pjesnički rekli psalmi.
Sveta Katarina Đenovska piše u svojoj Raspravi o čistilištu: «Vidim kako od Boga prema duši dolaze zrake i goruće munje Božje ljubavi, tako duboke i jake da izgleda da će uništiti ne samo tijelo nego i dušu, kad bi to bilo moguće. ... Bog drži dušu na vatri dok ne nestanu sve njene nesavršenosti... Kad se duša pročisti, ostaje sva u Bogu, bez ikakvog svog vlasništva u sebi, njezin život kao i bitak su u Bogu. ... Ona bi to doživjela kao potpupno sjedinjenje s Bogom, bez ikakvog suprotstavljanja».
Kakav bi to bio raj već ovdje na zemlji da nema novca, da nema trgovine, ropskog rada i zainteresiranih odnosa do u des: dajem da bi mi se dalo. Sad se sve mjerka i cjenka, sve se važe i kupuje i prodaje. Idemo na posao da zaradimo novac kojim kupujemo stvari. U idealnom svijetu ne bi nam palo na pamet željeti nešto što nam stvarno ne treba, a sve što nam treba, bilo bi dovoljno reći ili zamoliti, pa bismo Božjom dobrotom ili dobrotom bližnjih to dobili, ako ne možemo postići sami svojim radom i naporom. Kako bi bilo lijepo da možemo ući u neku zajednicu ili na neko mjesto gdje su svi ljubazni, ponizni, požrtvovni, velikodušni, uslužni, dobri, pošteni... spremni pomoći, puni razumijevanja, sućuti, blagosti... jednom riječju ne bi li to bilo nebo ili raj. Zar ne bi svatko od nas želio biti i živjeti tamo. Dapače, piše sveta Katarina Đenovska u Raspravi o čistilištu: «Vidim da Nebo nema vrata već tamo ulazi tko hoće. Bog je samo Milosrđe i stoji tamo raširenih ruku da nas uključi u svoju slavu. No, vidim tu prisutnost Božju, toga istog Boga u takovoj čistoći i blistavosti... da duša koja posjeduje u sebi i najmanju nesavršenost... odmah bi se radije bacila u tisuću pakla nego se našla u pristunosti toga Veličanstva s tom svojojm nesavršenošću». Drugim riječima, svima bi nam godio raj, mjesto na kojem smo okruženi ljubavlju, uslužnošću, dobrotom, gdje su svi oko nas fini, požrtvovni, blagi, puni suosjećanja i dobrohotnosti... i kvaka je upravo u tome: to je mjesto tako poželjno jer su SVI u njemu tako dobri, uslužni, nesebični, neproračunati, velikodušni, požrtvovni, odgovorni, plemeniti... pa ako hoćemo na takvo mjesto i mi moramo najprije postati takvi, jer je raj ili nebo po svojoj definiciji mjesto svih onih i samo onih koji su puni ljubavi, dobrote, velikodušnosti, uslužnosti, pravednosti, istine, blagohotnosti...
Svi bi u raj, a nitko se bi pročistio ili osposobio da u nj stupi. Svi bi na ovom svijetu dugo živjeli, a nitko ne bi htio ostarjeti. Svi bi nešto postigli a da za to ne plate nužnu cijenu. Svi bi nešto željeli postići a da za to ne prođu putem kojim je nužno proći. Sad nam je lakše razumjeti zašto je trebalo da Krist sve ono pretrpi što je pretrpio i da preko muke i smrti prispije do uskrsnuća. Zato je sveti Franjo uveo kao zlatno pravilo u svoje bratstvo ovu riječ: «Griješi čovjek koji želi od svojeg bližnjeg primiti više nego što je sam spreman dati od sebe Gospodinu». Da bi se moglo posve svega sebe dati i posvetiti Gospodinu, treba biti od svega sloboda. To je moguće samo snagom Duha Svetoga, i zato nam treba Bog, ali s Bogom treba surađivati i na njegove inicijative pozitivno odgovarati. Siromaštvo, pročišćenje, vjera u Providnost Božju i u njegovu ljubav, usko su isprepletene. Život nam je sa svim svojim okolnostima dan samo za jednu svrhu, da poput Isusa, da poput svetog Franje, da poput svih svetih i mi prođemo zemljom čineći dobro.