PLAŠKI: Sveta Ana

Draga braćo i sestre!

      Slavimo danas roditelje BDM: svetu Anu i sv. Joakima. Uz sv. Ivana Krstitelja i sv. Iliju, te sv. Josipa, oni su jedini Starozavjetni likovi koje još spominjemo u svojoj liturgijskoj godini. Ostale velikane Starog zavjeta samo spominjemo s titulom pravednika, ali oni nemaju vlastitih blagdana. Tako se ne spominjemo Abela, Henoka, Abrahama, Izraela, Josipa, Davida, Izaije, Jeremije ili nekog drugog od proroka, kraljeva ili patrijarha u izabranom narodu Starog zavjeta.

      Međutim, svete Ane se spominjemo jer nam je ona važna zbog BDM. Naime, sveta Ana nije samo rodila BDM, nego ju je i odgojila, bila joj je prava majka i pravi roditelj koji svoje dijete s radošću iščekuje, želi mu zdravi dolazak na ovaj svijet, lijepo i radosno djetinjstvo, daje mu obrazovanje i spremnost za život, a onda ga ispraća u djetetovu samostalnost bez sebičnosti i posesivnosti.

      Važna je Isusova riječ o razlikovanju dobrih i loših ljudi i duhova po njihovim plodovima: «Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati» (Mt 7,15-20). Kako je BDM sva sveta i čista, začeta bezgrešna, bez grijeha proživjela i cijeli ljudski život, te uzašla u diku nebesku tijelom i dušom zbog svetog života, tako je ona zasigurno dobar plod po kojem se poznaju njeni roditelji koji su ju takvu porodili i odgojili.

      Blaženu je Djevicu bilo lako odgajati jer je začeta bez istočnoga grijeha i u svemu je bila svojim roditeljima podložna i poslušna, a oni su pak bili bogobojazni i ispravno usmjeravali njen život. K tome, nad svima je bdio Gospodin Bog i šititio njihove živote svojim blagoslovom. Međutim, i BDM i njeni roditelji bili su uronjeni u ovaj svijet u kojem nisu svi čisti i sveti, nisu svi dobri i poslušni, a obitelj BDM je bila redovita obitelj koja je imala svoje društvene kontakte.

      Svetu Anu vidimo često prikazanu kako nad BDM-om stoji i poučava je putem neke knjige ili govorom, ili na neki drugi način. To nas posebno upućuje da roditeljsku zadaću odgoja povjerimo svetoj Ani i njenom zagovoru. Mnogi roditelji zanemaruju za svoju djecu moliti i preporučivati ih zaštiti i blagoslovu Božjem. Naime, uza svu brigu i skrb, uza sva nastojanja, mnogo puta djeca nisu onakva kakva bi trebala biti ili kakvima ih roditelji nastoje odgojiti ili kakvima bi roditelji željeli da budu. To je zato što djecu ne odgajaju jedino roditelji nego postoje i drugi utjecaji. Te druge utjecaje, osobito štetne, trebalo bi što više ograničiti i isključiti. I to od malih nogu.

      Biti danas kršćanski roditelj i ispravno odgajati svoju djecu, pravo je mučeništvo jer većina društva nema ispravna kršćanska uvjerenja i ponašanja, a neki elementi u društvu sustavno rade na odgajanju djece protivno kršćanskim vrednotama. Dapače, pojavila se epidemija popustljivog odgoja djece od čega već dulje vremena patimo svi mi u društvu: ne samo roditelji i nastavnici koji su izravno uključeni u odgoj, nego i svi drugi: svećenici, liječnici, prodavači, javni i sportski djelatnici... svi koji imaju posla s ljudima.

      Ima u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi te Australiji i nekim drugim državama koje se ubrajaju u zapadnu kulturu, nekoliko skupina moćnih ljudi koji sustavno rade protiv Boga, protiv katoličke Crkve i svega što je dobro i Božje, a iz razloga što žele vladati cijelim svijetom, kako ekonomski, tako i vojno, politički, kulturno, pa na kraju i religijski. Pripadaju religiji moći ili vlasti, jedini im je cilj ostvariti moć, vlast i kontrolu nad cijelim svijetom i svemirom. Nazivaju se raznim imenima, ali pripadaju istoj protubožjoj religiji koja nastoji sve ispravno i kršćansko uništiti kako bi uspostavili svoj novi svjetski poredak ili red. Tako, na primjer, uništavaju svaki autoritet: roditelji više ne smiju tući ili udariti svoje dijete: za to se može ići u zatvor ili će socijalna služba oduzeti dijete roditeljima i slično. Kad dijiete od 13 ili 15 godina dođe kući u 3 sata ujutro pijano i bezobrazno, a roditelj u brizi otvori vrata i šokira se, pa upita dijete gdje je bilo do tada i zašto se nije vratilo kući do 11 sati kako mu je bilo određeno, a onda dijete nešto odbrusi, pa ga roditelj ošamari – i to s pravom! – onda dijete po današnjim zakonima koji vladaju u RH može nazvati policiju i prijaviti vlastitog roditelja koji će biti kažnjen dok će dijete ispasti žrtva. To je potpuno izopačanje ili izokretanje istine. Nastavnici po školama ne smiju više fizički kažnjavati djecu: ne smiju ih udarati, vući za uho ili kosu, ne smiju ih slati u kut i slično, štoviše, ne smiju im ništa, dok zločesta djeca mogu i nastavnicima i drugoj djeci nekažnjeno nanositi zlo i trpljenje. I to je još jedna izopačenost i izokretanje pravog poretka stvari. Problem je i u tome što se takva izopačenost sustavno uvodi u škole i odgojne ustanove, nastavnicima, ravnateljima i pedagozima se tvrdi po raznim seminarima, radionicama i skupovima stručnog usavršavanja da se tako treba raditi. Sustavno i namjerno se govori da djeca imaju svoja prava, svoja prava, svoja prava. Postoje samo dječja prava, dječja prava i dječja prava. Ne postoje dječje obveze ni prava roditelja, društva, drugih ljudi...

      Prošle je godine u Hrvatskoj izašla knjiga dvoje američkih stručnjaka za dječji odgoj, jednog dječjeg i obiteljskog psihijatra te glavne urednice časopisa koji se bavi djecom i njihovim odgojem. Knjiga se zove «Epidemija popustljivog odgoja», a kao podnaslov je stavljeno: «Zašto su djeca nevesela, nezadovoljna, sebična... te kako im pomoći». Negdje na početku te knjige autori navode: «Djeca su izuzetno prilagodljiva i podatna, pa način na koji ih odgajamo u velikoj mjeri određuje to kakvi će ljudi oni postati... Svi nastavnici primjećuju kako im u razrede dolaze djeca koja nisu sposobna sudjelovati u nastavnom procesu zbog toga što se ne mogu usredotočiti, što ne vide svrhu učenja, što se ne mogu uklopiti u svoju skupinu niti u sustav pravila zato što nemaju želju za stjecanjem znanja. U svom ekstremnom obliku, naša kultura vjerojatno odgaja generaciju otuđene, grabežljive djece koja su inteligentna ali koja, istodobno, nisu sposobna poštivati osjećaje i stavove drugih ljudi». Evo, kućni i obiteljski odgoj od velike je važnosti. On mora biti biblijski utemeljen, onako kako su pravi vjernici i pravednici odgajali svoju djecu i usmjeravali ih na put poštivanja Boga i bližnjega. Djecu se odgaja od malih nogu i tako da im se nešto brani, da ih se upozorava i usmjeruje, a ako pokazuju znakove neposlušnosti i prkosa, da ih se na pravi način kazni i da im se nametne pravilno ponašanje. Isto tako mora se djeci nametnuti odgoj za svladavanje vlastite sebičnosti koja je posljedica istočnog grijeha i djeca moraju poštivati osjećaje i stavove drugih, tuđu prisutnost, prava i ciljeve. «Mlađa djeca, čiji su roditelji tolerirali razmažene ispade u javnosti [umjesto da ih kazne i spriječe], pretvorit će se u loše učenike, razbijače i drske tinejdžere. ... Današnji su roditelji potpuno uvjereni kako život njihove djece mora teći glatko i bez ikakvih frustracija». To je varka i privid, jer djeca moraju naučiti da se sve u životu ne može i ne smije, a posebno moraju naučiti da naša djela nose sa sobom stvarne posljedice koje mogu biti teške, teško popravljive i dugotrajno, a na žalost – štetne. «Opsesivno nastojanje roditelja da njihova djeca ne osjete pretjeranu krivnju ili razočaranje dovodi do sve češće pojave onoga što danas zovemo 'narcističkom ličnošću'». Ne može dijete određivati roditeljima kad je dosta igre, kad je dosta televizije ili interneta, ne može dijete određivati hoće ili neće poslušati ono što mu roditelji zakonito narede, nego treba stvari postaviti na svoje mjesto. Dok se roditelji brinu za dijete: dok ga hrane i oblače, dok ga školuju i financiraju, ono ih mora poštivati i slušati. Vrlo je malo stvarnih zloupotreba roditeljskog autoriteta: da bi roditelji branili djeci ići na misu, da bi ih slali na prisilni rad ili prositi po cesti, da bi ih tukli iz čista mira ili da bi ih spolno iskorištavali. Te roditeljske grijehe koji su vrlo rijetki, ne možemo koristiti kao motiv da zabranimo svaki roditeljski autoritet, da roditeljima nametnemo obvezu da o svemu moraju pitati za mišljenje svoju djecu i da o svemu moraju s njima razgovarati kao ravnopravni jer oni to nisu i tako redom.

      Djeca ispituju svojim ponašanjem granice do kojih mogu ići. Ako se od najranijeg djetinjstva djetetu ne postavljaju jasne granice, ono će postajati sve sebičnije i bezobzirnije. Popuštati djetetu 'radi mira u kući' ili iz vlastite komocije ili zato što nam je netko negdje preko neke emisije ili novina sugerirao da je to moderni odgoj djece, samo hrani djetetovu sebičnost i neuviđavnost prema drugima. Dijete koje prkosi svojim roditeljima, a onda i nastavnicima, svećenicima ili bilo kome drugome tko s njim ima dodira, treba jasno shvatiti da svojim ponašanjem nanosi drugima bol i trpljenje i da na to nema pravo. Kako bi se to dijete osjećalo da netko njemu nanosti neku neugodu ili muku?

      Imamo u Starom zavjetu objavu Božju koja kaže da drugima ne smijemo činiti ono što ne želimo da drugi nama čine. To je sadržano i u svim Božjim zapovijedima. Prva zapovijed nalaže da poštujemo Boga. Kako bismo se mi osjećali da netko nas ne poštuje? Druga nam zabranjuje psovanje. Kako bismo se osjećali da nas netko stalno psuje? Peta nalaže da ne ubijamo i da ne činimo ono što k ubojstvu vodi. Kako bismo se osjećali da nama netko ubija bliske osobe ili da nas ranjava i sakati. Šesta nalaže da ne griješimo bludno. Kako bismo se osjećali da netko nas spolno maltretira? Sedma nalaže da ne krademo. Kako bismo se osjećali da nama netko nešto stalno krade ili uskraćuje na što imamo pravo? Osma nalaže da ne lažemo. Kako bismo se osjećali da nas netko izigra, prevari, slaže, obmane i slično...? Isus je ovaj princip okrenuo na pozitivno: Činite ljudima ono što želite da ljudi vama čine. Svima bi nam bilo lakše u društvu da ima više skromnosti, obzira, uvažavanja drugih i uravnoteženosti između prava i dužnosti. Kažu na jednom mjestu autori spomenute knjige: «Kad dijete sprečavate u tome da čini nedopuštene stvari ili kad ga učite kako će se ponašati u svijetu, onda je to čin ljubavi». Doista, i poslanica Hebrejima govori da se svako odgajanje najprije čini kao neugodna stega i kažnjavanje, ali na kraju donosi mironosti plod pravednosti i djeca koju se odgaja sa stegom bit će zahvalna roditeljima. Naprotiv, ako roditelji ugađaju i popuštaju svome djetetu, samo hrane njegov egoizam i nepravedna i nemoguća očekivanja te od svojeg djeteta naprave sebičnjaka koji najprije njih neće poštivati nego će ih smatrati kravama muzarama koje su dobre samo dok se iz njih nešto može izvući, a onda će ih ostaviti u kakvoj udomiteljskoj kući ili staračkom domu...

      Tako i naši autori u svojoj knjizi: «Pazite da kod svoje djece ne stvarate lažni osjećaj da imaju pravo na nagrade. Djeca ne bi smjela misliti da će automatski dobiti najnovije igre čim se one pojave na tržištu... Kad lako popuštate svakoj mušici, samo povećavate njihova očekivanja i ne dobivate zahvalnost kao kad se radi o povremenim darovima kojima ih želite razveseliti».

      Od najranije dobi se počinje odgajati dijete: [citati iz knjige str 147/148]. K tome, među školskom djecom uočavamo sve veći pad pismenosti: teško se čita, muca se, teško je ili nemoguće složiti gramatički ili sintaktički ispravnu rečenicu, pismeno izražavanje je očajno. Svake godine na župnom vjeronauku imam problema s bermanicima kad trebaju napisati ili izmoliti ispravno Očenaš, Zdravomariju ili Slavaocu, a o težim zadacima da se i ne govori. Učenje napamet i pamćenje je posve izbačeno iz mode, tj. iz suvremenih odgojnih metoda: pisanje za vrijeme sata pod diktatom postalo je djeci neobično. A kršćanstvo se kao vjera sa svojim vjerovanjima i vjerskim praksama ne može prenijeti drugačije nego logičnim i sustavnim upućivanjem djece u vjerske istine, moralne propise, obrede tj. sakramente i sveta pisma i molitve. Ivanovo evanđelje otpočinje riječima: U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. U originalu na grčkom stoji: U početku bijaše Logos, logika, razum, smisao, svrha; i taj Logos, ta Riječ Božja ili taj Razum Božji je smisao svih stvari; on daje poredak i vrijednost svim stvorenim stvarima. Ponavljam, postoji nekoliko moćnih skupina ljudi u Zapadnoj civilizaciji koji se već nekoliko stoljeća sustavno i podmuklo bore protiv Boga i kršćanstva: bore se protiv svega što je Božje i kršćansko kako bi vladali i uspostavili svoj novi svjetski poredak za inat Bogu i istini, usprkos pravom redu i poretku stvari. Zato sustavno ometaju i učenje i prenošenje i usvajanje znanja na način kako to odgovara kršćanstvu. Sve je više slika i dojmova, nekih utisaka i osjećaja, a sve je manje informacija i znanja, logike i poretka. Tako je to čak u i glazbi i nekim umjetnostima. Naime, postoje po fizikalnim zakonima određeni harmonijski ili skladni odnosi među tonovima tako da neka kompozicija zvuči skladno i lijepo. Međutim, od kraja XIX. stoljeća preko nekih kompozitora koji su štovali Sotonu i borili se protiv kršćanstva, u glazbu se uvode disharmonije, atonalne ljestvice, ruše se kvartni i kvintni krugovi, nema dominanti i subdominanti i mnogih drugih elemenata. Sve što počinje velikim slovom i završava točkom, sve što ima red i logiku, sve što omogućuje prenošenje istine i smisla, svrhe i logičnosti, sve to treba rastočiti – tako govore neki književni i kazališni 'umjetnici', sljedbenici istog obožavanja Sotone. Na što liče internetske adrese? Ima li velikog slova? Je li točka na kraju adrese ili negdje drugdje?

      Živimo u teškim vremenima kad vidimo da se i u EU kamo nas guraju naši političari, diže sve više buke protiv tzv. bolonjskog modela školovanja koje se i kod nas uvodi, a taj model nije dobar. No, to sad ne stignemo analizirati. Mi se moramo u svojim malim sredinama oduprijeti onome što nam nameću bezbožnici sa Zapada. Prije pola stoljeća je jedan američki propovjednik ustvrdio da će Bog morati ispričati Sodomi i Gomori ako ne kazni Ameriku za njena zla. Doista, kolika zla se tamo ozakonjuju i šire po cijelom svijetu: danas u Sloveniji već uče djecu da postoji 5 vrsta obitelji: jedna vrsta obitelji ima mamu i tatu, jedna ima samo mamu, jedna ima samo tatu, jedna ima dvije mame, a jedna ima dva tate. Našim ulaskom u EU i naša će djeca učiti da je to normalno, a nije. Kako dvije žene mogu živjeti u braku i odgajati normalu djecu, a u dokumentima će pisati: roditelj A i roditelj B, jer je uvredljivo napisati mama i mama ili mama i tata. Odobrava se umjetna oplodnja, eutanazija, eksperimentiranje s ljudima i štošta drugoga.

      Na velikom planu mi kao pojedinci ne možemo puno toga učiniti jer bismo za svaki zakon koji se donese u Saboru, a s kojim se ne slažemo – kao npr. da homoseksualci mogu sklapati brakove i usvajati djecu – morali raspisivati referendum. Za mnogo pitanja Sabor ne bi ni dao raspisivanje referenduma, kao npr. kad se odlučuje o tobožnjim ljudskim pravima. Međutim na malom planu, osobnom i obiteljskom, možemo i moramo držati zdrave kršćanske istine i odgojne metode. Potrebno je sa stegom odgajati svoju djecu: strogo, ali ujednačeno i pravedno. Sveta je Ana upućivala BDM prema Bogu, prema istini i ljubavi, velikodušnosti, uslužnosti, dobroti i požrtvovnosti, prema odgovornosti i pravednosti. To su vrednote kršćanskog odgoja i danas. Ne samo da ne smijemo drugima činiti zlo koje ne bismo željeli da drugi nama čine, nego bismo trebali, poput Boga, poput BDM i svetaca i mi činiti iskorak u dobro i činiti drugima dobro koje bismo željeli da drugi nama čine. Pa i onda kad naši bližnji to dobro možda i ne zaslužuju ili kad mi od njih nemamo koristi. Ali u ime Božje možemo činiti i takvo dobro i tako odgajati svoju djecu jer vjerujemo u Boga i nadamo se od njega nagradi za sve dobro koje učinimo. Naime, u svakom katoličkom molitveniku nalazimo jednu od šest osnovnih istina kršćanstva: svako je zlo kažnjeno i svako dobro nagrađeno. Držimo se toga i preporučimo svoj odgoj i svoju djecu u zagovor svete Ane!

Amen.

dr. sc. Željko Blagus,

župnik u Zagorju i Modrušu