Pohod župi Generalski Stol
Biskup je uputio svoju pastirsku poruku: „Poslije uskrsnuća Isus nastavlja sa ukazanjima svojim učenicima pa se ima dojam da ta ukazanja neće nikada prestati. Za svakog ukazanja učenici su, s jedne strane puni radosti, ali s druge strane puni i sumnji, da li je taj koji se ukazuje zbilja Isus. Evanđelist Luka, u evanđelju koje smo čuli, ima jednu malo čudnu frazu kada veli: „Učenici od radosti nisu vjerovali nego su se čudom čudili“. Za njih je ovaj događaj toliko neočekivan da se teško otvaraju povjerovati u njega. Pitamo se: zašto je ponašanje učenika takvo? Zar oni nisu bili prisutni događajima kada je Isus uskrisio Jairovu kći, kada je uskrisio sina jedinca majke udovice, i malo prije svoje muke kada je uskrisio Lazara koji je proveo u grobu već četiri dana? Zar ove činjenice, kojima su oni bili svjedoci, nisu za njih bile dovoljne da se uvjere kako Isus posjeduje božansku moć i da mu ništa nije nemoguće? Petar je u ime svih već učinio ispovijest vjere priznavši Isusa sinom Božjim.
Kada su se u jednom trenutku učenici počeli kolebati, nakon što je on govorio o svom tijelu i svojoj krvi kao hrani, Isus im nudi mogućnost da ga slobodno napuste, međutim Petar opet, u ime svih, izjavljuje: „Gospodine komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga“. Drugim riječima, Petar priznaje da je Isus nositelj života vječnoga. Izgleda da su sva ta velika iskustva s Isusom sada posve zaboravljena. Oni se teško otvaraju istini da je Isus uskrsnuo, da je on doista živ. Ne vjeruju više niti onomu što svojim očima vide. Poteškoće njihove vjere proizlaze iz činjenice što su oni, koji dan prije, bili svjedoci teškog Isusova stradanja, što su ga u njegovoj muci mogli promatrati krajnje nemoćnim. Ta im je slika Isusove nemoći prebrisala sve one lijepe slike od prije. Oni su promatrali Isusovu muku, gledali su sva poniženja koja je podnio, sva ismijavanja i izrugivanja, i na koncu groznu smrt na križu. Na sve ovo nisu vidjeli nikakvu Isusovu reakciju, nikakav znak njegove moći... To je za njih bio neki drugi Isus koga je posve napustila ona izvanredna snaga i moć i koji je posve potonuo u slabost, nemoć i jad. U tom smislu je Petar bio posve iskren kada je izjavljivao i kleo se da on ne pozna toga čovjeka. Isus je i prije imao određenih prijetnji i napadaja, ali je uvijek znao naći neki izlaz, na jedan ili drugi način je paralizirao svoje protivnike. Sada ga vide totalno bespomoćnim u rukama njegovih neprijatelja. Istina je da patnja i smrt imaju u sebi jedan strašan aspekt: strašno se opiru vjeri osobe u uskrsnuće i novi život. Gledajući bijedu čovjeka u patnji i vjerovati da se sve to može preobraziti u novi život, nije lako niti jednostavno. To vrijedi i za učenike: nakon tragičnog iskustva Isusova stradanja i njegove nemoći, vjerovati sada da je uistinu Isus taj koji im se ukazuje, nije nimalo lako. Ovo opiranje vjeri u Isusovo uskrsnuće pratilo je neke kroz cijelih 40 dana njegova ukazivanja, sve do trenutka uzašašća.
Vidimo, hod u vjeri je hod malih koraka i velike borbe. Sveti Pavao svjedoči kada kaže za sebe da je dobar boj bio da bi vjeru sačuvao. Vjera nije laka stvarnost. Nova Isusova prisutnost se ostvaruje snagom njegova Duha. Ta njegova prisutnost nije manje realna. Što više, on sam veli učenicima da je bolje da on ode, jer ako ne ode njima neće doći Tješitelj, a ako ode poslat će ga k njima. On naglašava da će ta njegova prisutnost snagom Duha Svetoga biti efikasnija u životu njegovih učenika. Zadatak Duha Svetoga je da nastavi objavljivati Isusa i voditi učenike do punine istine. On će učenicima pojašnjavati sve ono što je Isus činio i naučavao. Osim te nevidljive Isusove prisutnosti, Isus se pobrinuo i da na vidljiv način ostane sa svojim učenicima: ostavlja dar euharistije. Kruh pretvara u svoje tijelo, a vino u svoju krv. I u tim znakovima Isus će ostati prepoznatljiv u svojoj Crkvi. „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, poručio je Uskrsli svojim učenicima i svima nama. On nam svojom blizinom neće jamčiti da nas neće dodirnuti nikakve poteškoće. I on ih je imao, pa ni njegovi učenici ne mogu računati da budu pošteđeni svake patnje. Ono što mogu računati: to je njegova pomoć u trpljenjima koja nikada neće izostati. Apostol Pavao kada govori o svojim patnjama, uvijek ističe i drugo iskustvo: „Gospodin je bio sa mnom i on me je krijepio“, zaključio je biskup Križić.
Na kraju svete mise župnik vlč. Ivica Tolla zahvalio se biskupu na pastirskom pohodu i na upućenoj riječi ohrabrenja župnoj zajednici u Generalskom Stolu koji žive na samom rubu Biskupije, zapravo predstavljaju „sjeverna vrata“ Gospićko-senjske biskupije. U ime župne zajednice biskupa je pozdravila i uručila prigodne poklone gđa. Jadranka Halar.
Biskup Križić zahvalio je župniku Tolli na svoj brizi za župnu zajednicu i pozvao ljude da mole svakodnevno za svoga biskupa i svećenike jer i on kao biskup to svakodnevno rado čini za sve stanovnike naše Biskupije. Također je istaknuo kako ovo nije njegov prvi posjet župi Generalski Stol. Učinio je to 6. lipnja 2016. kada je samo nekoliko dana nakon biskupskog ređenja i preuzimanja Biskupije sudjelovao na međudekanatskom sastanku Ogulinskog, Senjskog i Udbinskog dekanata i kada je u župnoj crkvi zajedno sa svećenicima molio pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Svakako od tada biskupa je vodila želja da se susretne sa živom zajednicom ove župe, što je danas slaveći svetu misu i učinio. Nakon svete mise biskup Križić zadržao se ispred župne crkve u druženju s narodom.
