Procesijom kroz Oštarije proslavljena Velika Gospa
Vlč. Matulić je cijelu propovijed vodio u pravcu radosti i zaključio propovijed pozivom na traženje snage za radosno življenje po daru Isusa Krista, iako se često za našu tjeskobu i zabrinutost pravdamo raznim životnim nedaćama. Po tome smo među prvima u Europi kao da nismo narod vjere i nade po ljubavi Kristovoj. „ Pa dobro, zar vaši drobovi, zar vaše noge, ruke, glave koje će jednog dana sve crvi pojesti mogu pokazati veću radost negoli onu radost koju ulijeva Bog po daru naše vjere, negoli radost koju nam daje naša svetkovina?“ - bogato je ilustrirao propovjednik i dalje nadodajući:
"Trebamo se probuditi iz sna vjere, trebamo se vratiti onom samom izvoru i središtu naše vjere, a to je dolazak Spasitelja našega Isusa Krista na zemlju koji se utjelovio u krilu Djevice Marije po Duhu Svetome, kojega je Ona rodila i svijetu podarila, kojega je Ona odgajala, hranila i pipala, odijevala i prala, učila ga jeziku te kulturi i pobožnosti židovskoj. Ona, koja nam je donijela samu Radosnu vijest, koja nam je dala samu radost, a ta radost se zove Isus Krist."
Na kraju mise župnik pop Antun Luketić zahvalio se u prvom redu gostu propovjedniku vlč. Tončiju Matuliću na tri dana duhovne priprave i na današnjem predvođenju. Zahvalu je uputio pravoj armiji župljana koji su danima prije pripremali ovo slavlje i stajali na raspolaganju, kao i lokalnoj vlasti i udruženjima.
PROPOVIJED:
Drage sestre i draga braćo, Crkva slavi Onu koja svijetli sjajem nebeske slave, koja se danas, očima naše vjere, pokazuje kao savršena milina Božja. Koja je zbog svoje vjere, zbog svoje ponizne vjere, jer samo se vjera u poniznosti prima i jača, zavrijedila biti ona izabranica Božja u kojoj je Bog silom Duha Svetoga začeo svoga Sina jedinca u činu utjelovljenja koje je radosna vijest. To je blaga vijest za sve narode. Ona ga je nosila, ona ga je rodila, odgajala. Bila je i sama u školi svoga Sina. I sama je mogla promatrati kako se veliko otajstvo živoga Boga utjelovljenoga u Isusu iz Nazareta, rođenoga od ponizne Djevice Marije i očituje svijetu, sve snažnije, sve jače i sve intenzivnije, do punine. Do punine pashalnoga otajstva, muke, smrti i uskrsnuća Sina Marijina, Sina Božjega, a našega Gospodina Isusa Krista koji nas je s Bogom pomirio, koji nam je vrata raja otvorio, koji nam je vječni život darovao, koji nas je po svome Sinovskom dostojanstvu, dostojanstvu Sina Božjega s Bogom Ocem posinio. Učinio nas je djecom Božjom i u samome sebi učinio nas je svojom braćom i sestrama.
Blažena Djevica Marija, dušom i tijelom na nebo uznesena, slika je punine i savršenstva onoga čemu teži i čezne vjera, nada i ljubav cijele Crkve. A Crkva, to smo mi. Mi koji tvorimo otajstveno tijelo Kristovo u svijetu, sazdano od mnogih udova, sazdano od mnogih nas, koji smo svi istom vjerom, nadom i ljubavlju pritjelovljeni njegovom svetom tijelu koje je Crkva koja u ovom svijetu predstavlja, drage sestre i draga braćo, univerzalni i nenadmašivi sakrament spasenja, koja svakom čovjeku, svim narodima donosi radosnu vijest o spasenju po Bogu u Isusu Kristu, u sili i snazi Duha Svetoga i koja tvori jedinstvo cijeloga ljudskoga roda sjedinjenog s Bogom živim, s Bogom trojstvene ljubavi.
Svetkovina uzvišenja Blažene Djevice Marije predočava nam slavu Božju koja se na Mariji očitovala i koja se razlijeva na Crkvu, koja je na svoj način Kćer Marijina, jer je Marija majka Crkve. Kćer je utoliko ukoliko Crkva od Marije uči kako vjerovati, kako nadati se i kako ljubiti. U Mariji promatra ono savršenstvo koje je na njoj ispunjeno i to današnja istina naše vjere o njezinom cjelovitom uznesenju na nebo, o njezinoj cjelovitoj proslavi u Kraljevstvu Nebeskome svjedoči. To je ta težnja! To je tvoja i moja težnja koja budi našu silnu radost!
Među posljednje savjete što ih je apostol Pavao uputio Kristovim sestrama i braći u gradu Filipima nalazimo i ovaj savjet: „Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam, radujte se. Blagost vaša neka je znana svim ljudima. Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakoga razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.“ Uostalom, sestre i braćo moja, radujte se u Gospodinu. Radost na koju nas poziva apostol Pavao je ona ista radost koja je uzrok Blažene Djevice Marije i zato u lauretanskim litanijama zaufano se njoj obraćamo kao „uzroku naše radosti“. No ta radost, ljubljene sestre i braćo ne da se iscijediti iz svekolikog stvorenja. Ta je radost plod Duha svetoga, radost koju u nama pobuđuju vjera, nada i ljubav.
Danas se s pravom nama kršćanima upućuje prigovor da smo previše zabrinuti, da su naša lica odviše smrknuta i namrštena. Prigovor je na mjestu, ali to nije ni moja ni vaša briga na prvom mjestu. Naša briga, ljubljene sestre i braćo, nije kako mi izgledamo u očima drugih, nego se tiče ponajprije toga kakav sam ja i kakav si ti kršćanin i kršćanka u sebi. Uzaludno je očekivati da će drugi moći reći istinu o nama kršćanima jer istinu o nama izriče sam živi Bog. A savršenom istinom svijetli upravo Marija – uzor vjere, nade i ljubavi.
Stoga se pitamo danas, na svetkovinu, kada se svetkuje i raduje i nema nikakve sumnje da ćete danas, kada sjednete za stol i budete imali bogatu trpezu pred sobom, hohotati se, dobacivati, smijati se, šaliti i još kad se malo podgrijete alkoholom da ćete pokazivati radost i čovjek će se pitati: „ Pa dobro, zar vaši drobovi, zar vaše noge, ruke, glave koje će jednog dana sve crvi pojesti mogu pokazati veću radost negoli onu radost koju ulijeva Bog po daru naše vjere, negoli radost koju nam daje naša svetkovina?“. Rradujemo se onom istom radošću kojom se Marija radovala od prvoga dana svoga izabranja i svoga poslanja do punine kada je bila zbog zasluga svoga Sina, Sina Božjega, Isusa Krista dušom i tijelom uznesena na nebo.
Dužni smo, ljubljene sestre i braćo, vratiti se samom početku i samome središtu naše vjere. Ne zaustavljati se kao mala djeca koja ništa puno ne razumiju pa onda, ne znajući, pružaju ruke tamo gdje ne bi smjeli. Dakle, ne poput onih koji ne razumiju. Nego mi koji smo opremljeni božanskim darovima, mi koji smo opečaćeni darom Duha Svetoga i kojima je usađeno onih 7 veličanstvenih darova Duha Svetoga koji su sam živi Bog u nama, mi koji smo postali dionici božanskoga života, mi koji gledamo očima vjere pa onda tim istim očima možemo promotriti danas Mariju slavnu na nebo uznesenu i proslavljenu. Evo, mi, koji tim očima vjere gledamo, koji ušima vjere slušamo, koji okusom vjere kušamo, koji njuhom vjere mirišemo i koji rukama vjere pipamo ništa drugo nego radost. Radost kojom nas je Bog obilato ispunio i učinio nas je dionicima svoje vječne radosti. Trebamo li se stoga još uvijek prisjećati činjenice da nam je navještena upravo radosna vijest, vijest o Božjem Kraljevstvu? O Božjoj vladavini u nama i među nama, o onoj vladavini o kojoj sjajno pjeva upravo Marijin magnificat: „ Veliča duša moja Gospodina!“ , gdje se sve izokreće naglavačke.
Treba li se još opravdavati da i mi propovijedamo Kristovu radosnu vijest? Stoga se pitamo zašto smo toliko zabrinuti? Zašto se toliko malo radujemo? Zašto su nam lica smrknuta? Zašto smo ispunjeni s toliko tjeskobe i žalosti u nama, među nama i oko nas? Evo, s tim pitanjima, ljubljene sestre i braćo, valja nam se buditi. Jer ako čovjeka koji je usnuo dubok san želiš probuditi, nećeš ga buditi šaptom, nego ćeš ga probuditi dobrom ćuškom.
Trebamo se probuditi iz sna vjere, trebamo se vratiti onom samom izvoru i središtu naše vjere, a to je dolazak Spasitelja našega Isusa Krista na zemlju koji se utjelovio u krilu Djevice Marije po Duhu Svetome, kojega je Ona rodila i svijetu podarila, kojega je Ona odgajala, hranila i pipala, odijevala i prala, učila ga jeziku te kulturi i pobožnosti židovskoj. Ona, koja nam je donijela samu Radosnu vijest, koja nam je dala samu radost, a ta radost se zove Isus Krist. Prava istinska radost, ljubljene sestre i braćo, s ovog mjesta i sa mnogih mjesta diljem svijeta već 2000 godina odjekuje ovom istinom. Bog je u Isusu Kristu postao čovjekom. Bog se u Isusu Kristu u činu utjelovljenja na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Bog u Isusu Kristu, u njegovoj muci i smrti na križu iz ljubavi predao je svoga Sina Isusa Krista za svakog čovjeka. Eto izvora naše radosti! Eto temelja i razloga naše radosti!
Radost Spasiteljevog dolaska među nas ljude razlijevala se među nama još prije nego li je on sam došao u svome rođenju, još prije nego se dogodilo utjelovljenje i prije začeća njegovog rođaka Ivana Krstitelja, Spasiteljevog preteče. Anđeo je navijestio Ivanovom ocu Zahariji : „Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva. Žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati.“ Poznata nam je radost Ivana Krstitelja, poznato nam je, ljubljene sestre i braćo i njegovo propovijedanje. Poznat nam je i onaj njegov sveti i uzvišeni prst i ispružena ruka onoga pomalo čudnog, ali stvarnog proroka koji jednom nogom iz Starog iskoračuje u Novi Zavjet i ukazuje na onoga koji ima doći: „Evo Jaganjca Božjega!“ Krstiteljeva veličina ogleda se upravo u tome, u stavu ponizne vjere. Da on sam nije dostojan odrijeđiti mu remenje na obući. Da je onaj koji dolazi nakon njega zapravo prije njega i da je onaj koji dolazi malen zapravo velik, veći od njega. Radost je u priznanju istine!
Evo, sestre i braćo, osvrćući se oko nas i imajući pred očima i našu hrvatsku državu i naše hrvatsko društvo vidimo da svega ima u izobilju, da svega ima napretek, a da onoga čega ima najmanje ili skoro nema uopće je istina, je živa istina. Jednostavno se bježi od istine svim mogućim i nemogućim sredstvima, svim mogućim i nemogućim snagama kako bi se uklonila radost, kako bi se uklonio razlog za radost onih koji su zapravo baštinici punine, baštinici savršene, neprolazne, vječne, božanske radosti. I sjetimo se, ponizna Djevica Marija se nakon anđelova navještenja, čuli smo danas u odlomku iz Markovog evanđelja uputila svojoj rođakinji Elizabeti. I čim je Elizabeta začula Marijin pozdrav, odjednom je odjeknula u njoj radost: „Gledaj samo, tek što mi do ušiju dopre glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi!“. Na Elizabetine riječi, koje svjedoče o radosti susreta dvije blagoslovljene žene, dvije rođakinje, ali još više svjedoče o radosti susreta dva blagoslovljena dječaka i rođaka, Ivana i Isusa, Sina Božjega, ponizna Djevica Marija iz Nazareta pjeva od radosti hvalospjev: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju!“. Duh klikće od radosti! Duh poskakuje od radosti! Bog je vidio vjeru, poniznu vjeru i jednostavnost Marijinu te ju je učinio svojom radosnom službenicom. Marija je službenica radosti jer je ona podarila svijetu radosnu vijest koja se zove Isus Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj. Marijina vjera je vjera radosti. Za sve nas i vjera Marije i nije ništa drugo nego radost, uzor radosti. I ta se radost nastavila širiti i dalje jer u punini vremena Bog je poslao puninu i savršenu radost, a to je sam njegov Sin Isus Krist koji nastupa u Palestini i navješta: „Obratite se! I vjerujte evanđelju! Vjerujte radosnoj vijesti! Prionite uz radosnu vijest jer se približilo Kraljevstvo Božje!“.
Ljubljene sestre i braćo, evo mi smo dionici božanske radosti. Mi smo dionici one radosti koja se u povijesti u punini vremena pokazala u svem svom sjaju i savršenstvu. Ta savršena, neprevarljiva, nenadmašiva, cjelovita, vječna radost zove se Isus Krist. I mi koji smo dionici Božjih obećanja ispunjenih u Isusu Kristu, isto znamo iz vjere, nade i ljubavi da smo dionici i vječne Božje radosti. Vjera naša, ljubljene sestre i braćo je radost. Jer sve što vjera jest, sve što ona sadržava i donosi, sve čemu nas poučava, sve kamo nas usmjerava, sve jednostavno jest Radost. Radost vjere naše je Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista koji se nastanjuje u nas po svome Svetom Duhu. Bog je, dakle, naša sveta, uzvišena, istinska, savršena i neprolazna radost kao što je Bog jedan, istinit i svet, vječan, savršen i neprolazan. Vjera naša u Boga je radost naša u Bogu. Bog je taj koji se u svome sinu Isusu Kristu sjedinio s tobom i sa mnom! Bog je taj koji je svoga Sina jedinorođenca predao, iz ljubavi za mene i za tebe, na smrt na križu da bi nam otvorio vrata raja, da bi nas učinio dionicima božanskog života svoga. Vjera naša ne zaustavlja se samo na križu. I križ je radost naša!
Ali naša vjera prodire s one strane koju zovemo Uskrs, Uskrs Gospodina našega Isusa Krista, jer vjera naša je obdarenje naše dobrima uskrsne radosti. Vjera naša je sva sazdana, satkana i izvezena od zlatnih niti uskrsne radosti tj., od radosti vječnoga života koji nam je zasjao na uskrslom Gospodinu i koji nam i danas sjaji u svem svom sjaju na proslavljenoj Blaženoj Djevici Mariji, dušom i tijelom na nebo uznesenoj. I stoga nam valja reći po istini, ova radost je skrivena mudrima i umnima, moćnima i knezovima ovoga svijeta. Oni nam govore samo jedno, a to je da nema para, puno smo zaduženi, previše je nezaposlenih, nema socijalnih davanja, idemo u stečaj, idemo u ukinuće, idemo uskratiti, šaljemo na burzu. Po sve dane čitate i slušate to antropološko smeće i jednostavno mislite kamo to sve skupa vodi. Zašto je ovo tako, ljubljene sestre i braćo?
Iz jednostavnog razloga jer moć uvjeravanja mudrih i umnih moćnika i knezova ovoga svijeta je privremeno možda učinkovitija, ali na duže staze se pokazuje u svoj svojoj laži i obmani. Naš Gospodin Isus Krist, koji je radost naša, veselje naše, naša dika i ponos, koji nije skrivao svoju radost pred svojim učenicima te jednom je u radosnom zanosu kliknuo: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima! Da , Oče, tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin doli Otac, ni tko je Otac doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“. Eto gdje je tvoja radost! Sin ti je objavio gdje je tvoj Otac! Otac je tvoj dobri, milosrdni, blagi, dobrohotni, čovjekoljubivi Otac Nebeski. Bog naš koji nas je u svome Sinu uzljubio, koji je svoga Sina predao za tebe, koji je svoga Sina založio da bi ti mogao biti radostan i radosna. Radost koju smo, ljubljene sestre i braćo, po vjeri primili! Radost, to je vjera naša! Ona, plod Duha Svetoga, dana je onima koji se obraćaju iskrena, ponizna, istinoljubiva, čovjekoljubiva srca Bogu živome koji bez ikakve prijepornosti i lažnoga interesa padaju na koljena, busaju se u prsa, sagibaju glavu, kaju se, priznaju svoje grijehe, ljube istinu, traže istinu, govore istinu, ne kradu, ne lažu, ne muljaju, ne obmanjuju, ne svrstavaju se, ne mrze nego oni koji jednostavno slijede radosno, ponosno, ali ponizno primjer Gospodina našega Isusa Krista.
Mi koji iz dubine duše i srca, ispunjeni Duhom Svetim govorimo: „Oprosti meni moj Gospodine jer sam grešan! Jer sam grešno i nedostojno stvorenje i otiđi od mene!“. On takvome dolazi u susret. Takva iskrenost otvara vrata vjere. Ne ona koja kaže da ubiti dva čovjeka nije nikakav etički problem! Ne ona koja ubije pa se još ponaša kao da je popio svu pamet svijeta! To je oholost! To je taština! To je pokvarenost i iskvarenost do koštane srži! Ali Bog je i za takve predao svoga Sina i od nas traži još veću ljubav. Još veće zauzimanje iz radosti vjere za te i takve koji, ljubljene sestre i braćo, izokreću stvari naglavačke. Ali zapravo izokreću sami sebe jer radost vjere polako, ali sigurno po djelovanju Duha Svetoga ulazi u srca, duše i pameti naše, ulijeva nam one dragocjene darove Duha Svetoga, čini nas dionicima božanskoga života jer Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista,Bog je je poniznih, krotkih, samozatajnih, skrušenih, siromašnih, jednostavnih i poniznih, istinoljubivih i čovjekoljubivih, ali ne Bog budala, naivčina niti onih koji ne mogu zbrojiti dva i dva. Nego Bog onih koji se iskreno kaju i koji traže lice njegovo.
Naše radovanje ljubljene sestre i braćo stoga je samo radovanje u Duhu Svetom. Sva radovanja naša i sva radovanja naša od samostalnosti često puta su bila radovanja naših kostiju, mišića i mesa, naše „opreme“. A zaboravljali smo na jednu jedinu vrijednu opremu, a to je oprema Božja. Ona oprema koja nas čini dionicima božanske radosti koja ne prolazi.
I sad se raduj kad su svi u zatvoru!
Sad se raduj kad vidiš kakva sudišta ovoga svijeta osuđuju!
Sad se raduj kad drugi, koji su bili neprijatelji i agresori likvidiraju tvoju žrtvu i tvoju zakonitu obranu!
Sad se raduj!
Ali ljubljene sestre i braćo na ovom svetom mjestu kažemo da mi radost ne tražimo u ovom svijetu niti od ovoga svijeta. Radost naša je živi Bog koji nam se darovao i očitovao u svome Sinu Isusu Kristu kojega nam je ponizna Djevica Marija rodila i dala. Kojega je ona vjerno pratila. I zato od njezine radosti, a radost njezina jest vjera njezina, ona nam daje primjer i uzor i mi se od te radosti učimo.
Ljubljene sestre i braćo, radost vjere naše s punim pouzdanjem prihvaća činjenicu da je Krist po križu ušao u slavu i da, kako kaže apostol Pavao, sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi tj., prema budućoj radosti koja se ima očitovati na nama, a koju mi već ovdje i sada po vjeri, nadi i ljubavi kušamo. Mi smo tom radošću ispunjeni! Stoga vas zaklinjem, ljubljene sestre i braćo u Kristu, radujte se! Ponavljam, radujte mi se u Gospodinu i opet ponavljam i ništa drugo u životu nemojte činiti nego samo to: da se radujete Gospodinu! Jer on je Bog koji nas je u svome Sinu Isusu Kristu tako uzljubio da je i njega predao na smrt na križu iz ljubavi za nas. Vidite kolika je to cijena! Vidite da je Bog sebe predao za nas da bi nas imao za sebe i Mariju koju danas na poseban način častimo i štujemo kao na nebu dušom i tijelom uznesenu, koja je radost naša, ona je uzrok naše radosti!
Ne zaboravite da ste došli ovdje upravo okrijepiti se tom nebeskom, neprolaznom, vječnom radošću. Radujte mi se, sestre i braćo. A na putu vašega radovanja, usprkos svim nedaćama ovoga svijeta, i onim prošlim i onim sadašnjim i onim budućim kojih će uvijek biti, znajte jednu stvar: Bog je ulio Duha Svetoga kojim te je učinio dionikom svoje vječne radosti. Stoga ponavljam i zaklinjem vas, ljubljene sestre i braćo u Kristu po zagovoru Gospe od Čudesa, Gospe Oštarske, radujte se! Ponavljam, radujte se! Amen