PROSLAVA UOČI VELIKE GOSPE U OŠTARIJAMA
Proslava Velike Gospe u Oštarijama počela je misom uočnicom 14.8.2022. U prostoru ispred svetišta svećenici su u 18 sati počeli ispovijedati pristigle hodočasnike. Vjernici su u 20 sati pošli iz svetišta u procesiji do vatrogasnog doma gdje je biskup Križić blagoslovio sliku Majke Božje od čudesa koju su natrag u procesiji do prostora ograđenog zidinama svetišta u kome je pripremljen oltar za sv. misu, nosili vatrogasci. Sv. misu predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, a koncelebrirali su: domaći župnik Mario Vazgeč i susjedni župnici: Nikola Prša, Josip Štefančić, Mario Kralj i Bruno Lovaković.
Asistirali su bogoslovi Krunoslav Brajdić i Marko Butković.
Pjevanje je predvodio župni zbor uz glazbenu pratnju i vodstvo Franje Puškarića.
Biskup Križić propovijedao je sljedeće:
U kratkom evanđeoskom odlomku čuli smo poklik jedne žene, jedne majke koja slušajući Isusa, daje hvalu njegovoj Majci koju najvjerojatnije, nije niti poznavala. Evanđelist piše da je poklik došao iz mnoštva i svi su ga dobro čuli, a glasio je: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koja si sisao“ (Lk 11,27). Isusu je, nema sumnje, bio drag ovaj poklik, i on na njega spontano odgovara: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ Ovim Isus nije ništa oduzeo od usklika neimenovane žene, ali je naglasio da je bit blaženstva, kako njegove Majke tako i svake druge osobe, slušati Božju riječ i po njoj živjeti. Marija je blažena ponajprije zbog toga. Još prije Isusovog rođenja, Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, naziva Mariju blaženom zato što u svemu vjeruje Bogu, što vjeruje Bogu i u onomu što ne razumije. Elizabeta doslovno veli: „Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 45) … Pod „onoj“ Elizabeta misli na Mariju, ali vjerojatno poručuje: „Blago i svakoj drugoj osobi koja vjeruje Gospodinu.“ Ovo je, zapravo, poziv svima nama da se, svojom vjerom, svojim pouzdanjem u Boga, ubrojimo među njegove blažene. Čovjek duboke vjere nosi u sebi osjećaj blaženstva jer mu pouzdanje u Boga daje radost i mir, daje snagu i sigurnost u svim okolnostima života.
Isus je, čuvši poklik nepoznate žene, osjetio da mu ta žena vjeruje, na dobrom je putu i On je poziva nek' ustraje na tom putu i doživjet će isto blaženstvo koje, kako je uvjerena, posjeduje Isusova Majka. Ova žena je oduševljena Isusom i Njegovom Majkom, a Isus želi da i ona njega oduševi svojom vjerom i svojom privrženošću Bogu.
U evanđelju nalazimo više mjesta kada Isus pokazuje svoje oduševljenje zbog vjere nekih pojedinaca. To napose ističe evanđelist Luka koji donosi i ovaj odlomak koji smo čuli. Sjetimo se rimskog vojnog časnika kada šalje neke svoje podređene Isusu s molbom da mu ozdravi slugu. Isus, kao i uvijek, prihvaća njegovu molbu i zaputi se s pratnjom njegovoj kući. U jednom trenutku ovaj časnik izlazi u susret Isusu i govori mu: „Gospodine, ne muči se ići dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov, zato se i ne smatrah dostojnim da pristupim k tebi, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj.“ (Lk 7,6-7).
Evanđelist, nakon ovoga navodi da se Isus, zadivljen vjerom i poniznošću ovog čovjeka, obraća mnoštvu koje ga je slijedilo riječima: „Toliko vjere ne nađoh u cijelom Izraelu.“ Sluga je istog trena ozdravio, a Isusu je ovaj događaj donio puno radosti. Pred ovakvom vjerom čudo je neizostavno. U jednoj drugoj zgodi dolazi mu jedna žena poganka i moli da ozdravi njezinu kćerku. Isus malo oklijeva kušajući vjeru ove žene. Kada je vidio njezinu jaku vjeru koja se nije pokolebala niti u trenutcima Isusova oklijevanja, Isus joj zadivljen govori: „O ženo, velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš.“ (Mt 15,28). Isus ne samo da ozdravlja njezinu kćerku, nego joj daje sve kako god ona želi. Isus se raduje kada vidi da netko u njega ima povjerenje, da vjeruje njegovoj riječi. On takve osobe čini blaženima.
Marija nam je uzor vjere. Za nju se kaže da je o Božjim riječima razmišljala u svom srcu. Vjerovala je Bogu i onda kada nije razumjela događaje koji se zbivaju i onda kada je trebalo nositi ne male patnje i trpljenja. Nije bila vjernica samo onda kada je sve išlo dobro, kada nije bilo nikakvih posebnih problema, nego i u trenutcima tama i patnji. Nije tada postavljala pitanja: „Zašto Bože?“; „Što sam ja Bogu zgriješila?“ „Zbog čega me Bog kažnjava?“ I u takvim trenutcima vjerovala je čvrsto da je Bog nije napustio, Bog joj je blizu iako ga ne vidi i osjećajima ne doživljava. Vjera nije laka stvarnost. Nije bila laka ni za Mariju, ni za koga od nas. Tu mislim, prije svega, na momente kada nas udari kakva patnja. Starozavjetni mudrac savjetuje svoga sina kako treba postupati u takvim trenutcima, govoreći: „Sine moj, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak. Prioni uz Boga i ne odmeći se. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Vjeruj u Gospoda i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega. Pogledaj prošla pokoljenja i vidi: je li se ikada postidio tko se uzdao u Gospodina“ (Sir 2,1-10). Boljeg savjeta od ovoga nema. Svi mi poznajemo svoje tame, patnje i nemoći. Vjera nije zaštita od svih patnji. Vjera je, prvenstveno svijetlo i snaga u patnji. S vjerom u Boga svaka patnja nosi se lakše.
I Marija je proživljavala svoje patnje. Nisu bile male. Nazvana je „Majka boli“. Snagu je dobivala samo iz vjere. Njezino iskustvo patnje učinilo ju je još osjetljivijom za patnju svoje djece, za patnju svakoga od nas. Naš veliki pjesnik Đuro Sudeta, dok se borio sa svojom neizlječivom bolešću, utječe se Mariji riječima: „U kutu jednom punom sjetne tame, uzdah se čuje žaloban i snio: o Majko bola, moli za me.“ Čovjek boli osjeća da ga majka najbolje razumije. Ta majčinska ljubav je besplatna. Majka ne voli svoje dijete zato što je dobro, nego zato što je njezino dijete, pa kakvo god bilo. Takva je i Marija prema nama. Ne voli nas zato što smo uzorni, jer znamo da nismo, nego nas voli jer smo njezina djeca. Stavimo pred nju u ovom svetištu svoje strahove i patnje. Stavimo pod njezin plašt i njezinu zaštitu sebe i sve članove svoje obitelji, sve one za koje smo došli posebno moliti. Ona nas razumije i kada ne razumijemo sami sebe. Ona zna najbolje sve naše nevolje. Njezina pomoć neće izostati, ona nas neće nikada izdati.“
Biskup je na kraju pozvao sve „da u Marijinom svetištu, dok molimo Mariju za naše potrebe nešto Mariji i obećamo. Obećajmo joj da ćemo se potruditi biti Isusu vjerniji, imati u njega više pouzdanja, a nju molimo da umnoži našu vjeru, da učvrsti našu nadu i usavrši našu ljubav da budemo bolji kršćani i ljudi i ostanemo autentični Isusovi svjedoci i učenici. Amen.“
Prije završnog svečanog blagoslova biskup je predvodio Molitvu Gospi od čudesa.
Na kraju je župnik Mario Vazgeč zahvalio biskupu, svećenicima, bogoslovima, svima koji su sudjelovali u ovom slavlju i biskupu poklonio sliku Gospe.
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
