Spomen na mučeničku smrt s.Žarke Ivasić
Nakon mise župnik Čančar počastio je sestre milosrdnice i druge goste u dvorani Caritasa.
Bbiskupova Propovijed na ovoj sv. misi:
(1. čitanje: Dj 4, 13-21; Evanđelje: Mt 28, 8-15 )
Na suđenju s. Žarki i drugim sestrama bio je i Gospićanin Nikola Bićanić koji je izjavio da je jedan partizan dotrčao i kao vuk bacio se na časnu sestru osuđenu na smrt i izubijao je na očigled sviju u sudnici (Veronika Popić, 126). Bilo je i drugog „naroda“ kojeg su dobro pripremili da viču i galame protiv sestara i da traže drakonsku kaznu. Među njima čuli su se i glasovi Gospićana s kojima ste i poslije živjeli. U Gospiću se zbivalo jedno od brojnih suđenja na našim prostorima. Malo prije toga osuđen je udbinski župnik Mate Moguš. Njega su doveli na pravoslavni blagdan Pokrova a već „uštimani“ narod je frenetično tražio kažnjavanje ogavnog zločinca.
1. Pred dvije tisuće godina donesena je pravomoćna sudska odluka o Isusu Kristu da je krivac koji zaslužuje javnu sramotu i pribijanje na križ. Mnogi su tada bili uvjereni da je kazna dobro odvagnuta i prihvatili činjenicu kako je krivac dolično kažnjen. Nisu istraživali ni ispitivali je li presuda prestroga. Imali su povjerenje u svoje sudstvo, u pravnu državu.
Sam pak sudski postupak i nije tekao bez poteškoća jer je i glavni sudac izrazio svoje mišljenje da na okrivljenom ne nalazi nikakve krivice. No, on se našao u takvom medijskom okruženju da je, protiv svoga osobnog uvjerenja, donio najstrožu kaznu. Pred njime su stajali farizeji, njegovi tužitelji, predstavnici naroda, a mnoštvo naroda tražilo je smrt Kristovu. Da je taj narod počeo vikati u prilog Kristu, sudac ga, zacijelo, ne bi osudio. U to vrijeme su u narod slane lažne poruke o okrivljenome. Pljeskalo se lažnim svjedocima, a oni koji su znali da je to laž šutjeli su ili se skrivali bojeći se išta reći u prilog okrivljenome. Tužitelji su bili glasni, branitelji utihnuli, iako se nisu slagali s optužnicom.
2. Isusova osuda nije bila takva da bi i sami suci vjerovali u njezinu pravnu utemeljenost i moralnu ispravnost. Suci i tužitelji smatrali su kako je ona politički korisna. Da bi se očuvao bar privid ispravnosti, trebalo je formulirati priču koja će prenositi poruku da su tužitelji i mučitelji imali pravo i nije se ništa dogodilo što bi to osporavalo. Stvorena je priča da je on protunarodni element koji želi subverzivno narod zavesti, pa će doći Rimljani i poubijati ih, čak će i židovske svetinje rušiti (hram). U tu priču ugradili su farizeji i svoje tumačenje o onome što se poslije dogodilo. Istina, Isusova tijela više nema u grobu, ali to nije zato što je on uskrsnuo, nego zato što su apostoli došli noću i odnijeli iz groba Isusovo tijelo.
Kao što u svakoj laži ima nešto što laž razotkriva, tako su i ovdje navedeni svjedoci koji su, navodno, spavali kad se to dogodilo. Stražarima je bilo jasno da je to laž, ali kada su im ponuđeni novci, prihvatili su da budu glasnici te laži.
2. Trebalo je osigurati da nitko neće pričati o onome što se stvarno dogodilo. Trebalo je, stoga, zatvoriti usta apostolima koji su svjedočili da je Isus uskrsnuo, zabraniti širenje istine. Ako ih uhvate da to pripovijedaju, treba ih zatvoriti, treba svima zaprijetiti teškim kaznama ako bi o tome što govorili.
No, kad su apostoli dobili snagu odozgo počeli su neustrašivo, uz rizik vlastitog života, svjedočiti za ono što su vidjeli i čuli, što su doživjeli. Tako su o Isusu stvorene dvije različite poruke.
3. U osudi pravednika Isusa Krista sadržani su svi bitni elementi svake osude pravednika. Gdjegod se koriste lažni svjedoci a nepotrebni su oni pravi, gdje god se huška mnoštvo i stvara medijska kampanja, gdjegod se podmićuje i nagrađuje laž, gdjegod se zabranjuje širenje istine – tu je uvijek neka prljava politika i sudi se krivo, osuđuje pravednika. Sve to mogli bismo naći i u osudi današnjeg sveca sv. Ivana Nepomuka i drugih mučenika. Mi ćemo ovdje navesti slučaj s osudom mučenice sestre Žarke.
Tužitelj je sročio svoju priču o s. Žarki ovako: U partizanskoj bolnici u Otočcu radile su sestre milosrdnice. Kapelan je bio otočki župni vikar Zvonko Žilavec. Sestre i kapelan pazili su kad neće u Otočcu biti partizana da bi to dojavile ustašama. To se dogodilo 14. rujna 1943. Ustaše su upale u Otočcu u bolnicu, napravile veliku štetu i ubile nekoliko partizana. U bolnici su sestre, napose s. Žarka, pokazivale koji su od bolesnika partizani i tako ih slale pod nož.
To je stvorena priča i samo se to smjelo govoriti i širiti. Ništa drugo. Nigdje se u sudskom postupku ne javlja ime ravnatelja bolnice dr. Polačeka jer on ne bi potvrdio tu priču. Ne spominju se imena stradalih da bi se po potrebi broj mogao smanjivati ili povećavati. Treba dovesti krive svjedoke, treba zabraniti svaku drugu priču. Ona je kažnjiva. Tko god ima što slagati, dobit će nagradu kao i stražari na Kristovu grobu. Medijski se stvori „narod“ kakav je potreban koji će vikati i tražiti smrt. Na taj način stvoren je i u Gospiću „narod“ koji je mahnito vikao: „Smrt sestri Žarki!“ Ispalo je da je sud izrazio volju tog naroda kad ju je osudio. Zapravo, istim metodama kojim je stvoren „narod“ što je tražio smrt Kristovu, stvoren je i u Gospiću „narod“ koji je tražio smrt sestre Žarke. Onaj partizan s početka propovijedi glasnik je tog „naroda“.
Dragi Gospićani!
Sudovi poput ovoga s. Žarke bili su ovdje brojni. Prepoznatljiva je logika zloće u njima. I o njima je bila nametnuta šutnja. Poštivanje prema nevino stradalima obvezuje nas da budemo svjedoci istine. Molimo se s. Žarki, mučenici iz Gospića, da nas preporuči Gospodinu za snagu svjedočenja istine.
Drage susestre s. Žarke!
Budite ponosne na patnju koju je s. Žarka pretrpjela jer je i po toj patnji istina o vašem djelu milosrđa došla još više do izražaja. Svjedočila je vašu karizmu u zgodno i nezgodno vrijeme. Zaslužuje da je ne samo poštujete, nego da se molite sa svima nama da je njezina žrtva dovede do čast oltara. Amen. (Tekst za Internet priredila s. Robertina Medven)