Svetkovina Uzašašća 2012. u gospićkoj katedrali
Prema Novom zavjetu Isusovi su učenici nakon njegovog uskrsnuća, na poseban način uživali njegovu prisutnost. Četrdeseti dan nakon Uskrsa Isus je uzašao na nebo. U trenutku Uzašašća okupio je svoje učenike i blagoslovio ih (Lk 24,50-51). Tako se čin Uzašašća pretvorio u čin blagoslivljanja. Isus odlazi blagoslivljajući, ali isto tako, blagoslivljajući svoje, on ostaje s njima. Isus kao Gospodar i Otkupitelj ljudske povijesti uzdignut je u slavu nebeskog Oca i prešao iz dimenzije ljudskog postojanja "na zemlji" u dimenziju božanskog postojanja "na nebu“. Biskup je u propovijedi naglasio kako „u Vjerovanju kažemo da je Isus radi nas i radi našega spasenja sišao s neba“, te nastavio:
„Danas, kad se spominjemo njegova uzašašća, uzlaska na nebo, pitamo se, je li u to vrijeme, od silaska s neba do povratka u nebo učinio za nas ono radi čega je došao?
Crkva nas uči da se Isus rodio za nas, živio za nas, trpio i umro za nas i na koncu uskrsnuo za nas. To znači da nije došao zbog sebe jer mu nije ništa nedostajalo što bismo mu mi dali, što bi na našim radnim mjestima zaradio. Mi razlikujemo kada nešto činimo zbog sebe, a što činimo zbog drugih. Roditelji mnogo čine za druge, mnogo toga i mi činimo za svoje prijatelje, ali mnogo činimo i zbog sebe. Isus nije nikada nešto namjerno činio što bi bilo samo za njega. Svako njegovo djelo bilo je na korist drugima. I nema nikoga od početka svijeta do danas, niti će ga biti do kraja svijeta, tko bi cijeli zemaljski vijek tako ustrajno radio ono što je korisno za spasenje drugih kao što je činio Isus. Zato je on naš Spasitelj. Zato i njegov vidljivi rastanak sa svojima nazivamo i Spasovo. Dovršeno je djelo spasenja ljudskoga.
Od tada pa dalje svi oni koji ga kao Spasitelja prihvate, krštenje je znak prihvaćanja, bit će spašeni, tj. i oni će, jednog dana, uzaći onamo gdje prestaje vremenska i prostorna ograničenost, gdje nastupa punina života i vječnost. Ono radi čega je došao, ispunio je!
Svi mi osjećamo da nam mnogo toga u životu nedostaje. Isus je za vrijeme zemaljskog života osjećao hladnoću i zimu, glad i žeđ, bio je umoran i pospan, osjećao je bol i tugu. Evanđelja spominju dva puta da je zaplakao: kada se sreo sa smrću prijatelja Lazara i nad nevjernim gradom Jeruzalemom koji mu nije povjerovao a on ga je toliko ljubio. Mi se u svetoj misi, kad god se okupimo, i u ovoj današnjoj, spominjemo onoga momenta, s Posljednje večere, kada je uzeo kruh i dao ga apostolima govoreći: Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje… ovo je krv moja koja se za vas prolijeva..
Toga se trebamo uvijek sjećati. Spasenje je izvršeno po križu pa se ovaj blagdan zove i Križevo.
Isto tako trebamo držati u sjećanju da je Isus uskrsnuo i da će doći i po nas i povesti nas sa sobom u puninu života, u vječnost. Kako će to izgledati, nitko od nas ne može o tome svjedočiti. On nam je to obećao i mi mu vjerujemo i u toj vjeri i nadi živimo…“
Biskup je krizmanike i njihove roditelje potaknuo na zadaću koju dobivaju sakramentima, posebno sakramentom sv. potvrde na koju se pripremaju.
„Crkva roditeljima pridaje najveću važnost u odgoju djece, posebno u vjerskom smislu. Nitko ne može, ničim zamijeniti ili nadoknaditi ulogu roditelja u tako važnoj i odgovornoj zadaći koja je istovremena lijepa i teška.
Razgovor o Bogu u obitelji i zajednička molitva bitne su oznake kršćanske obitelji koja tako svojim članovima omogućuje rast i sazrijevanje, ne samo u vjeri, nego u svakom pogledu. Obitelji koje nastoje pratiti slavlje kršćanskih blagdana kroz godinu i koje nastoje sačuvati nedjelju kao Dan Gospodnji postižu daleko više od pukog održavanja tradicija ili pobožnog uvježbavanja u kršćanstvo. Oni stvaraju uvjete u kojima njihovi članovi rastu ne samo u vjeri nego i u drugim krjepostima i na taj način te obitelji doista uključuju Boga u svoj svakidašnji život“, zaključio je Biskup.
Na kraju misnog slavlja, Župnik je zahvalio Biskupu i svima na sudjelovanju te pozvao krizmanike i roditelje da ostanu na susretu s Biskupom.