SPROVOD BISKUPA GOSPIĆKO-SENJSKOG U MIRU MILE BOGOVIĆA

Gospićko-senjski biskup u miru mons. Mile Bogović, prvi gospićko- senjski biskup, preminuo je u Kliničkom bolničkom centru u Rijeci, a pokopan je u utorak 22. prosinca 2020. u 11 sati u gospićkoj katedrali. Na ispraćaju bili su biskupi: kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup,  Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup, Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH,  Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit,  Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, Vlado Košić, sisački biskup, Ivica Petanjak, krčki biskup,  Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH, Tomislav Rogić, šibenski biskup, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić  Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru, dr. Krunoslav Novak, generalni tajnik HBK, tajnik  kardinala i tajnik riječkog nadbiskupa, generalni vikar gospićko-senjski Marinko Miličević, kanonici senjskog kaptola: Tomislav Šporčić, Mile Pecić, Richard Pavlić,  Silvijo Milin, Mile Čančar, Nikola Turkalj,  Luka Blažević, kancelar i tajnik Mišel Grgurić, rektor katedrale i župnik Mario Vazgeč, dekani Željko Blagus i  Josip Šimatović, župni vikar Domagoj Tujmer i krčki tajnik Josip Karabaić, s. Amalija,  s. Robertina i s. Celestina koje  rade u biskupskom domu, Franje Puškarić voditelj katedralnog zbora i 6 članova zbora te rodbina pokojnika.

Sprovodne obrede predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Nakon ulazne pjesme lijes su spustili u kriptu te u grobnu nišu.

Potom je zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić predvodio sv. misu počevši slijedećim uvodom:

„U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Braćo i sestre, taj zaziv i znak kojim kršćani započinju svoju molitvu i svako dobro djelo, uzeo je Mile Bogović, prvi biskup Gospićko-senjske biskupije, za svoje geslo pastirskog poslanja u Lici, senjskom primorju, na Kordunu i u ogulinskom kraju,

Sabrani smo sada, u Gospinoj drevnoj crkvi, a od 2000. godine i katedrali, po kojoj je i sam grad Gospić dobio svoje ime, da se na ovozemaljskom hodočašću oprostimo od pokojnog biskupa Bogovića, da Božjem milosrđu preporučimo njegovu plemenitu dušu, da Bogu dademo hvalu što nam ga je dao, da zahvalimo za sve ono što je činio i značio među nama.

       Njegovom nasljedniku mons. Zdenku Križiću, kleru, Bogu posvećenim osobama, rodbini i prijateljima te svem puku Božjem Gospićko-senjske biskupije izražavam kršćansku sućut.

       Mons. Bogovića pamtimo kao dragog prijatelja, zauzetog svećenika, bliskog profesora, neumornog istražitelja crkvene i nacionalne povijesti, kao upornog biskupa čijim je iznimnim zauzimanjem i nikla velebna Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, iznad Krbavskog polja.

Mile Bogović ulazi u povijest koja mu  je bila trajni izazov za djelovanje u sadašnjosti, kao biskup i rodoljub koji se nije štedio, koji nije posustajao i onda kada je nailazio na zatvorena vrata.

       Biskup Bogović ostavlja nam upečatljiv trag čovjeka i crkvenog službenika otvorenog za razgovor, dijalog i ekumenizam.

       Sugovornicima pristupao je jednostavno i s doličnim poštovanjem.

Bio je uvijek spreman čuti, ali i hrabro iznositi i ustrajno braniti poznatu istinu.

       Dok zahvaljujemo Providnosti za dar čovjeka čvrste vjere, postojane nade i istinske ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku koji je kroz patnju kalio svoj značaj i koji je zavrijedio da ga poštujemo, molimo da se ne izgubi ništa od njegovih plemenitih napora i da ono što je cijenio i što mu bijaše sveto pridonese dobroti svih ljudi.“

Prvo čitanje pročitala je Ankica Pavlišić, nećakinja biskupa Mile.

Evanđelje  je čitao  đakon Luka Klarica, tajnik nadbiskupa Devčića

            PROPOVIJEDAO JE GOSPIĆKO-SENJSKI BISKUP                      

                              ORDINARIJ ZDENKO KRIŽIĆ

„U ovim trenucima kada se opraštamo od biskupa Mile ovdje na zemlji, od njega koji je desetljećima djelovao na ovim prostorima, najprije kao svećenik a onda kao prvi biskup Gospićko-senjske biskupije, ne možemo kriti žalost pa i zbunjenost iz koje se uvijek iznova vraća nikada dovoljno jasno pitanje smisla smrti u ljudskom životu.

No, koliko god mi znali da je smrt stvarnost s kojom će se nužno suočiti svaki koji se rodio, koliko god mi kao vjernici bili sigurni da smrt nije kraj života nego vrata u novi život, pred užasom smrti ne možemo nikako ostati mirni i ravnodušni. I Isus, kada je svojim učenicima govorio o smrti, veli: «Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!» Zna Isus da nije nikako lako imati mirno srce pred stravom smrti, zna to iz svoga osobnog iskustva.

Pred smrću prijatelja Lazara, evanđelist navodi da Isusu «duša zadrhta te sav potresen upita: 'Gdje ste ga položili'». Duša mu zadrhta te sav potresen… Isus nije mogao zaustaviti suze koje su istinsko čudo Isusove ljubavi i suosjećanja sa čovjekom. Nije ga sram zaplakati i pokazati da je on samo jedan od nas sa svom krhkošću čovjeka. Njegove suze su najbolji odgovor kako Bog gleda na smrt u ljudskom životu. Kad je išao ususret svojoj smrti, opet se nije stidio izjaviti pred svojim učenicima: «Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa.»

Ovo nisu riječi nekog mitskog junaka, kakve nalazimo u različitim romanima,  nego realnog čovjeka koji voli život i kome nije lako prihvatiti misterij smrti. No, uz sav strah od smrti, Isus se nije nikada pokolebao. Njegov navještaj smrti nije nikada bio bez navještaja uskrsnuće. Navještajem svog odlaska on ohrabruje učenike da im ide pripraviti mjesto i da će ih uzeti k sebi. Sebe definira kao Život i tko u njega vjeruje živjet će ako i umre.

Njegovi učenici tada, vjerojatno nisu previše toga razumjeli, sve do susreta s njim uskrslim. Tada je i njihov strah pred izazovom smrti izgubio svoju snagu. Iz tog razloga apostol Pavao je gotovo ismijavao i provocirao smrt govoreći: «Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj?» (1Kor 15,55).

I naš biskup Mile živio je duboko vjeru u Isusovu pobjedu nad smrću i u drugi život što ga je Bog pripravio onima koji ga ljube. Teško je ukratko, iznijeti ono najbitnije iz sadržajnog života našega biskupa Mile. Ipak bih izdvojio tri bitne karakteristike: ljubav prema Crkvi, univerzalnoj i mjesnoj; ljubav prema domovini; ljubav prema povijesti gdje mu je bila najveća želja spasiti istinu povijesti.

Ljubav prema Crkvi: Biskup Mile bio je čovjek Crkve. Volio je Crkvu kao majku, jer se uistinu, osjećao djetetom Crkve. Pratio je pozorno sva zbivanja u Crkvi, a bilo mu je posebno na srcu  provesti u mjesnoj Crkvi smjernice Drugog vatikanskog sabora.

Žalostila ga je svaka patnja Crkve, svaki njezin problem, bilo da se radi o Crkvi u našem narodu ili u bilo kojem drugom narodu svijeta. Bio je posebno osjetljiv za siromašne i slabe članove Crkve. Brinuo se za prognanike koji su se vraćali na svoja ognjišta a dočekala su ih samo zgarišta te za vjernike prognanike iz Bosne i Hercegovine koji su došli u Gospićko-senjsku biskupiju! Pomagao je kako je znao i mogao.

Razgovarali smo često o  slavljima crkvenih blagdana u nekim župama, napose u njegovom Slunju, o lijepim običajima s velikim brojem vjernika koji su blagdan disali, ali su nažalost, ti običaji nestali i splasnuo je zanos današnjih slavlja. To ga je žalostilo.

Pokazivao je nostalgiju za vremenom kada su obitelji navečer zajednički molile i Bogu preporučivale svoje sutra.

Nije se štedio u svom radu za Crkvu u našem narodu, a napose u svojoj Gospićko-senjskoj biskupiji.

Poznata je svima njegova ljubav prema domovini. Volio je neizmjerno svoj narod i trpio zbog njegovih patnji. Ta ljubav prema svom narodu nikada ga nije dovela do mržnje prema nekom drugom narodu. Bio je veliki domoljub, ali ne nacionalista. Moglo se često čuti u medijima gdje ga se svrstavalo u nekakvu ekstremnu desnicu, zašto nije bilo nikakvih valjanih argumenata. Ili mu se to „prišivalo“ samo zato što je uvijek imao hrabrost reći neku istinu koja se, iz određenih ideoloških razloga, nije smjela spominjati.

Suosjećao je s patnjom i stradanjem naroda tijekom povijesti, kao i sa svim patnjama naroda u sadašnjosti. Njegova jedna knjiga nosi simboličan naslov: „Žao mi je naroda“. Ovaj naslov knjige odražavao je uistinu njegove unutarnje osjećaje. Zato se toliko zauzimao za izgradnju jedne crkve, jednog svetišta posvećenog hrvatskim mučenicima, hrvatskim patnicima tijekom cijele povijesti. Osjećao je da kao narod nismo dovoljno zahvalni našim predcima za tolike patnje koje su podnijeli boreći se za slobodu te očuvanje katoličke vjere i pripadnost svome narodu. Ostao mu je neostvaren san „Svehrvatski grob“ u koji bi se dostojanstveno položile kosti naših ljudi koje su sramotno razbacane po mnogim jamama u domovini i izvan nje.

Trpio je gledajući kako naš narod sve više napušta domovinu koja je nakon tisuću godina, teškom žrtvom, stekla svoju slobodu i nezavisnost. Nikako nije mogao prihvatiti da mnogi krajevi Hrvatske, posebno u Gospićko-senjskoj biskupiji, postaju sve pustiji, da se u biskupiji od 2000. godine stanovništvo  smanjilo za 25 %.  Zauzimao se tu maksimalno nudeći i određena rješenja, ali za to nije bilo sluha.

Posebnu ljubav imao je prema povijesti, ne u smislu da se bolje upoznaju događaji iz prošlosti, nego da se na tim događajima uči bolje živjeti sadašnjost, da nam povijest zaista bude učiteljica života. Prema povijesnim događajima imao je iznimno znanstven i kritičan pristup. Užasavao se zbog falsificiranja povijesti iz ideoloških razloga što je u našem narodu i danas itekako prisutno. Pozivao je sve na „spašavanje povijesti“, a i jednu svoju knjigu je baš tako naslovio.

Nije nikada gradio povijest na temelju  mitova i priča, nego isključivo, na temelju povijesnih dokumenata i autentičnih svjedoka. Tražio je uvijek istinu, bez obzira što je ponekad, ta istina za naš narod i Crkvu bila iznimno bolna, za koju bi najradije da se nikada nije dogodila. Unatoč tomu, takve istine nikada nije zaobilazio i ignorirao.

Iz ljubavi prema Gospićko-senjskoj biskupiji napisao je povijest naroda i Crkve u svakom kraju naše biskupije, što nam je iznimno dragocjeno. U tom smislu osnovao je i „Zavičajnu knjižnicu“ prikupivši  knjige koje pišu o narodu i Crkvi na prostorima naše biskupije. I to je dragocjen doprinos ovom kraju.

U mirovini nije mirovao. Radio je i danju i noću istražujući povijesne dokumente važne za naš narod i Crkvu. Znao je u šali reći kako je, neke određene dane, živio u 16., 17.  ili nekom drugom stoljeću. I do zadnjeg dana radio je za stolom, pa je i u bolnicu odvezen, ne iz kreveta, nego od radnog stola.

Bio je iznimno duhovit čovjek s velikim smislom za humor. U njegovom društvu bilo je uvijek veselo i zabavno. Bio je pun šala i viceva, a najčešće na svoj račun, na događaje iz svog života u prošlosti i sadašnjosti.

Nije bio diplomat. Ono što misli rekao je odmah, pa bilo nekom pravo ili krivo. Bio je svjestan da se, na taj način, mnogima zamjerio, ali on nije mogao biti drukčiji. Dakako, nije bio zloban i nikada nikoga svjesno nije želio povrijediti.

Bio je veliki radnik, znanstvenik, mislitelj koji nije samo prikupljao, on je stvarao. Talente koje mu je Bog dao, uvjeren sam, korisno je upotrijebio. Zato sam siguran da je  već čuo one utješne riječi svoga Gospodina: „Valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti. Uđi u veselje Gospodara svoga“ (Mt 25,21).

Žao nam je da se smrt našega biskupa Mile dogodila u ovim okolnostima. Da su vremena drukčija, sigurno bi danas ovdje bili u velikom broju njegovi prijatelji i simpatizeri. Bog je htio ovako. On najviše voli jednostavnost i skromnost. Ali i ovaj skromni pokop nije zbog toga siromašan. I Isusov pokop bio je u tom smislu vrlo skroman, što nije umanjilo njegovu veličinu. I nakon pokopa naš biskup Mile ostaje živjeti u svojim djelima koja ne umiru.

Neka mu Gospodin bude nagrada za sve dobro što je činio, neka mu oprosti slabosti i pridruži ga svojim svetim i izabranim u novom životu u kojem patnja nema nikakav pristup. Počivao u miru. Amen.“

Na kraju sv. mise Od biskupa Mile oprostili su se:

NUNCIJ U REPUBLICI HRVATSKOJ GIORGIO LINGUA

„Povodom smrti mons. Mile Bogovića, Vama osobno, preuzvišeni mons. Zdenko Križiću i cijelom prezbiteriju Gospićko-senjske biskupije kao i obitelji blagopokojnoga biskupa izražavam blizinu Svetog Oca kroz vjerničku sućut u ime Svete Stolice i u svoje osobno ime.

Upravo u Godini Velikog jubileja 2000. uspostavljena je Gospićko-senjska biskupija, a biskupa Milu imenovao je Papa Ivan Pavao II. za njezinog prvog biskupa koji ju je vodio kao uzoran pastir: mudrošću, vedrinom, jednostavnošću i blizinom prema svakom čovjeku. Premda u miru, biskup Mile, kao brižan i marljiv otac, bio je aktivan do kraja svog ovozemaljskog života.

Dok stojimo pred vratima svetkovine Gospodinova rođenja, želimo danas upraviti svoje molitve Emanuelu koji dolazi da svoga vjernog slugu primi u vječni mir te mu podari nebesku nagradu. Vama i povjerenoj Vam Biskupiji molitvom izražavam svoju blizinu, uvjeren da možete računati na jednog zagovornika više u Nebu.“

RIJEČKI NADBISKUP IVAN DEVČIĆ:

Dragi biskupe Mile!

Otišao si od nas bez pozdrava, ne jer si tako htio, nego jer je tako odlučio Onaj koji je Gospodar života i smrti, Isus Krist koji je rekao: 'Ja sam uskrsnuće i život (…).Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će' (Iv 11, 25). Znamo, dragi biskupe Mile, dragi prijatelju i kolega, da si čvrsto vjerovao u te Isusove riječi, u kojima si otkrio smisao i zadaću svog zemaljskog života. Kao svećenik, biskup, profesor i čovjek živio si i djelovao u skladu s tim riječima, nastojeći također i drugima pomoći da u njima otkriju onu istu nadu koju si ti u njima našao i da vjeruju Onome koji ih je izrekao, a to je naš Gospodin Isus Krist. Čvrsto si vjerovao da će se na onima koji su živjeli prije nas i koji su nas svojim djelima zadužili, a posebno time što su nam u duhovno nasljedstvo predali vjeru u Isusa Krista, jedinog Spasitelja čovjeka, obistiniti Isusove riječi: 'Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.'

Dragi Mile, vjerujemo da su se one na Tebi već obistinile, da si već čuo glas nebeskog Suca: 'Valjaš slugo dobri i vjerni! U malom si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga“ (Mt 25, 23). Neki su, kako mi je priopćeno, ovih dana spontano izjavili da su Ti zahvalni što si im pomogao otkriti ljepotu vjere u Isusa Krista i da si se time trajno ugradio u njihove živote. Također mi je s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci posredno poručeno da Ti izreknem zahvalnost za to što si svojim vrsnim predavanjima pomogao da taj Odsjek stane na noge.

Dragi Mile, neka ova i tolika druga dobra djela svjedoče pred Sucem živih i mrtvih o tvojoj djelotvornoj vjeri, ljubavi i dobroti. Već smo Te ovdje zvali „čovjekom ostvarenih snova“. Vjerujemo da je to bilo samo uvertira u ono ostvarenje kojim Te je Vječni Sudac nagradio, kada Te je prošle subote u večernjim satima pozvao da se preseliš u Njegove vječne stanove. Amen!“

ŠIBENSKI BISKUP TOMISLAV ROGIĆ

          Dragi i poštovani biskupe Mile!

Opraštamo se danas od Vas do onog budućeg susreta u Vječnosti. Prebiremo sjećanja i uspomene, a toliko ih je da se ne mogu sažeti na jedan list papira. Trag koji ste ostavili za sobom neizbrisiv je, upečatljiv i postaje izazov za sve nas i za one koji će u buduće doći nastavljati vaše brazde.

          Prvi ste biskup Gospićko-senjske biskupije, udarili ste njezine temelje, duboko uvjereni da je to bio Božji znak za ove dijelove Lijepe naše, da se biskup vrati od mora iza Velebita, nakon 500 godina. U novoosnovanoj biskupiji gledali ste pokretača mnogih zbivanja i brige za ovaj Lički kraj, ali i sve do Slunja, Senja i Ogulina. I bi tako, zahvaljujući vašoj neumornosti i upornosti. Krunom tog zalaganja, vaše brige za korijene, povijest, mučenike na čijim svjedočanstvima vjere raste i naša vjera, ostaje Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. O svemu tomu ste neprestano pisali, izdavali knjige, kalendare i niste bježali od nijednog poziva na razgovor. Uvijek ste vidjeli priliku za navještaj, osvješćivanje puka, poticanje dobrote u našem narodu. Tvrdili ste uvijek da nje ima na pretek samo je treba bolje povezati i organizirati.

U svim kušnjama i tegobama kroz koje ste prolazili i koje ste morali nositi izdržali ste snagom vedrine duha, prihvaćanjem križa i ustrajnim pouzdanjem u Gospodina. Poslije nekih teških razdoblja koje je trebalo izdržati, nadati se i vjerovati u uspjeh, znali ste reći: 'Ustrajno smo molili svemogućeg Boga da providi ono što ne možemo riješiti.'

Dragi biskupe Mile, ostavili ste nam puno žara.

Žar vjere da se ne bojimo budućnosti ako idemo s Gospodinom.

Žar ljubavi za svoj narod i Domovinu.

Žar nade da se pouzdanjem u Bog i ustrajnim radom mogu ostvariti, na prvi pogled, nedostižni ciljevi.

Polaganjem vaših zemnih ostataka u kriptu Gospićke katedrale kao da ste stavili točku na vaše djelo. Ona je sada u punom smislu katedrala jer će čuvati zemne ostatke prvog biskupa Gospićko-senjske biskupije.

Tugu rastanka raznosi snaga vjere u Kristovo uskrsnuće kojim su i nama otvorena vrata Neba. Tu granicu ovog i onog svijeta pobjeđuje ljubav koju nam je Bog posvjedočio dolaskom svoga Sina i darom sposobnosti voljeti jedni druge. Spomen na vas i naša ljubav prema vama ovim rastankom neće se umanjiti, prelazit će tu granicu, biti i ostati veza s vječnosti u Bogu.

Biskupe Mile, u raj poveli vas anđeli, na dolasku primili vas mučenici, i oni hrvatski koje ste tako častili, i odveli vas u sveti grad Jeruzalem.“

      Na kraju je GOSPIĆKO-SENJSKI BISKUP ZDENKO KRIŽIĆ ZAHVALIO  svakom biskupu poimence, posebno kardinalu i nunciju, da su došli na ispraćaj biskupu Mili,  prisutnim svećenicima koji obnašaju u biskupiji određene službe kao što su biskupovi bliži suradnici,  kanonici i dekani, zahvalio je sestrama Presv. Srca Isusova koje su biskupu Mili bile u svemu na pomoć i uslugu, Zahvalio je prisutnima županu Ličko-senjskom dr. Darku Milinoviću i gradonačelniku Grada Gospića Karlu Starčeviću s kojima je biskup Mile  bio u prijateljskoj suradnji. Pozdravio je također rodbinu biskupa Mile i izrazio im sućut.

     Biskup Zdenko je žalosno ponovio kako je ovo teško vrijeme u kojem se dogodila ova smrt da je zbog određenih mjera morao i svećenicima reći neka ne dolaze na pogreb, a također i brojnim vjernicima u Gospiću,  cijeloj biskupiji i šire jer je naš biskup Mile svuda imao mnogo prijatelja i poznanika. Sprovod bi u normalnim uvjetima bio velik, ali ovaj je u duhu evanđelja i našeg biskupa Mile koji se uvijek zauzimao za siromašne i jednostavne. Ni Isusov ukop nije bio posjećeniji.

Biskup Zdenko je u ime svih još jednom zahvalio svima, izrazio svima sućut i zamolio nebeskog Oca da slugu svoga Milu primi u nebesko Kraljevstvo.

s. Robertina Medven

Galerija fotografija