Svetkovina Svih Svetih u gospićkoj katedrali
"Za jedan dio njih ne treba se moliti jer su postigli svoj cilj u vječnosti, u raju. Njima se možemo moliti. To su sveci. Oni su u sebi razvijali Božju osobinu – svetost. Svetost je zapravo skup svih božanskih vrlina (ljubav, dobrota, sreća, vječnost). Bog je u tim vrlinama savršen i nenadmašiv, Jedini svet, a ljudima, koje je stvorio na svoju sliku, omogućio da i oni postanu dionici te svetosti. Drugi dio su spašeni ali nisu još stigli do krajnjeg cilja. Njima možemo pomoći svojim molitvama, ali se i njima možemo moliti. Treći su oni kojima se nema smisla moliti niti ima smisla za njih se moliti. To su oni koji su promašili život. Odbacili plan života u vječnosti.
Danas je blagdan Sviju svetih, onih kojima se valja moliti jer nam mogu biti zagovornici, ali se za njih ne treba moliti jer su postigli svoj cilj. Sutra je blagdan onih za koje je korisno moliti. Vjera nam kaže da su oni na putu prema cilju, ali još neko vrijeme neće ući u nj. Za njih se valja moliti. Svojim molitvama možemo postići oprost od tih vremenitih kazni. Posebno je to prilika u Jubilejskim godinama kao što će je Papa otvoriti na dan bezgrešnog začeća. Potrebno je pohoditi crkvu, ispovjediti se i pričestiti i moliti se po nakani Svetog Oca. Koji su to koje nazivamo svecima, kojima se možemo moliti, a za koje se ne treba moliti? Neki su prepoznatljivi, a neki nisu. Prepoznatljivi su mučenici koji umiru izražavajući svoju vjeru. Prvi kršćani su ih častili odmah nakon smrti, pohađali njihove grobove, molili se njima, bilježili u svoje kalendare njihova imena i vrijeme kada su mučenički završili. Na njihovim mjestima nastale su poslije crkve.
U 4. stoljeću, kada više nije bilo mučenika, kao svece častila je kršćanska zajednica one koji su svojim uzornim životom bili primjer drugima. Kršćanska zajednica ima nepogrješivo osjetilo za svece. Koga je ona prihvatila i dugo častila, taj je pravi svetac. Nije to vrijedilo samo za stara vremena, nego vrijedi i za ova naša. Sjećamo se kada je umro Ivan Pavao II., narod je klicao: „Svetac odmah“ (Subito santo!), to znači da ne treba pokretati dugi dokazni postupak jer je jasno da je on svetac. Sličan slučaj možemo reći da se dogodio kad je umro Stepinac. Kada je ondašnja vlast javila da će biti pokopan u zagrebačkoj katedrali, slijevale se rijeke vjernika prema katedrali. Vlastodršci su se pobojali pa su ljudima javili da neće pokop biti u katedrali i narod se je razišao. Kada je ponovno puštena vijest da će se Stepinca pokopati u katedrali, opat je ubrzo katedrala bila puna. Narodu je ponovno javljeno da se to neće dogoditi i on se razišao. tek nakon trećeg navještaja doista se to dogodilo. narod je osjetio da je umro svetac. O svojim velikanima kršćanske zajednice pisale su i drugim kršćanskim zajednicama. Tako su se kalendari popunjavali. Najrašireniji kalendar bio je onaj Rimske Crkve. Svi koji su dolazili na hodočašće u Rim upoznali su se sa svecima koji se ondje časte i prenijeli njihovo štovanje u svoje biskupije.
U prvom tisućljeću postojao je zajednički kalendar Istoka i Zapada. Tako su kod nas i danas poznati npr. sv. Nikola i sv. Juraj koji su s Istoka. Nakon podjele na katolike i pravoslavce, svaka Crkva proglašava svece neovisno od druge. Prvi je slučaj kardinala Stepinca da je Papa zaželio čuti i mišljenje pravoslavne Crkve. No, to ne zato da se dobije priznaje i dopuštenje, nego da se Stepinca bolje upozna i ona strana koja ga slabo poznaje.
Pravoslavne Crkve imaju također svoje svece, a protestanti se protive čašćenju svetaca. Kada je u nekom kraju u 16. stoljeću prevladao protestantizam, onda su ubrzo izbacili sve kipove i slike svetaca. Katolička Crkva nastavila je štovanje svetaca, ali sa sviješću da čašćenje svetaca zapravo ide na čašćenje samoga Boga. Nije svetac izvor svetosti, nego je svet zbog svoje povezanosti sa svetim Bogom.
Poslije podne na groblju i sutra sjetiti ćemo se onih koji nisu još dosegli puninu Božjega dara. Za njih ćemo se moliti, jer im je to korisno. Prvima se molimo, za druge se molimo.Nakon što se u povorci čovječanstva pojavio Isus Krist, mnogi su shvatili da je on put, istina i život i slijedili su njegove stote i njegove poruke. Svi oni koji su povjerovali u taj put išli su s Kristom u vječnost u svetom Bogu. Ima dosta svjedočanstva da su mnogi od naših ljudina pragu prelaska iz zemaljskog u vječni život izručili svoj život u Božje ruke, poput Isusa (U Tvoje ruke predajem duh svoj!). Oni su doista ušli u zajedništvo sa svetim Bogom i njih danas možemo slaviti kao svece. Zar ne da je takvih mnogo i iz naših župa, iz naših ulica, iz naših obitelji. Sve njih danas slavimo i svima se njima danas preporučujemo" - zaključio je svoju propovijed biskup Bogović.