Svetkovina Tijelova u Gospiću
Danas, 20.lipnja 2019. svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo, proslavili su Gospićani svečano euharistijskim slavljem u gospićkoj katedrali koje je u 10 sati predvodio gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, a koncelebrirali su: kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurići domaći župnik preč. Mario Vazgeč, asistirali su đakoni vlč. Josip Tomljanović i vlč. Mario Kralj, bogoslovi Domagoj Tujmer i Bruno Lovaković, sjemeništarac Marko Butković i ministranti.
Biskup je u propovijedi protumačio današnji evanđeoski odlomak u kome evanđelist Luka
sažeto predstavlja tri glavna područja Isusovog djelovanja: navješćivanje Radosne vijesti, liječenje bolesnih, hranjenje gladnih.
Navješćivanje Radosne vijesti nije samo glavno Isusovo poslanje, nego i najvažnija Božja objava koju donosi jadnim i siromašnim ljudima. Treba znati da su više od 80% ljudi tog vremena bili siromašni ili u bijedi. Kraljevi su nametali poreze da bi mogli održavati vojsku, policiju i cijeli aparat vlasti. Najveći dio puka to nije mogao plaćati, stoga su ostajali bez zemlje i postajali roblje mogućnika. Narod vapi pod težinom ropstva, a mogućnici ih optužuju da su siromašni jer ih Bog kažnjava zbog njihovih grijeha. Moćnici im nameću svoju istinu da ihje Bog odbacio i zato nemaju pravo buniti se. Protiv takvog stava moćnika prema sirotinji ustaju proroci, stoga svi završavaju mučeničkom smrću. U takvom ambijentuodjeknuo je kao bomba Isusov navještaj prvog blaženstva: „Blago siromasima njihovo je kraljevstvo nebesko“. Božje kraljevstvo dakle, pripada onima koje je, po bogatašima, Bog odbacio. Time je Isus izazvao prema sebi prezir i ruganje bogataša i uglednika onog vremena. Isus objavljuje siromasima, ne samo da nisu prezreni i odbačeni od Boga, nego Bog je na njihovoj strani i oni su u samom Božjem srcu. A za sebe veli da je došao donijeti sužnjima oslobođenje. Teško je i zamisliti što je tim siromasima značio ovakav Isusov navještaj injegovo zauzimanje za njih i prihvaćanje njihove sudbine.
Isus liječi bolesne, a najviše ih je iz siromašnog staleža: oboljeli su od izgladnjelosti, od naporna rada i nehumanih uvjeta u kojima su živjeli. Bili su to često odbačeni ljudi, napose ako se radilo o zaraznim bolestima kao što je kuga. Takve su udaljavali iz društva i prepuštali ih umiranju, bez ikakvog ljudskog dostojanstva, izvan naselja, da ne budu zarazna prijetnja drugima. Pored teške bolesti, još težaim je bila ta odbačenost i poniženost. Isus međutim, krši sve te nehumane zakone i druži se baš s ovakvima: njih liječi i njima iskazuje ljubav.
Majka Tereza iz Kalkute svjedočila je kako su ti teški bolesnici i gubavci koje je ona skupljala po pločnicima, umirali u kući njezinih sestara sa smiješkom na usnama. I prihvatili su smrt s osmjehom jer su ipak umirali kao ljudi koje netko voli i poštuje.
Koliko je prigovaranja Isus morao pretrpjeti što se druži s ljudima fizičke, moralne ili duhovne bijede. Međutim, tu Isus nije odstupio niti milimetra. Naprotiv, kada šalje svoje učenike, briga za siromašne i bolesne je među glavnim zadaćama njihova poslanja. Isus im daje moć da mogu ozdravljati bolesne.
Čitamo u Djelima apostolskim kako Petar i Ivan, ulazeći u Hram, susreću čovjeka paraliziranog od rođenja kojega na nosilima unose u Hram. Ovaj im se obraća tražeći od Petra i Ivana milostinju. Ivan i Petar nisu imali novca, pa mu Petar veli: „Ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj.“ Nakon toga primi ga za ruku i pridignete ovaj počne od sreće, ne samo hodati, nego skakutati.
Braćo i sestre, mi danas nemamo taj dar da možemo ozdravljati, ali možemo nevoljne primiti za ruku, možemo ih pohoditi, možemo im uputiti lijepu riječ, mali znak pozornosti. I ovi znaci ljubavi duhovno ozdravljaju, donose radost i ohrabrenje mnogima koji su prikovani za krevet, ili su toliko onemoćali dasu im potrebne tuđe ruke i tuđa srca. Kako je veliko djelo znati ublažiti patnje drugih, donijeti malo radosti onima kojima je patnja i muka oduzela sposobnost osmijeha. U tom smislu Isusova zapovijed vrijedi i za nas koji smo danas njegovi učenici. Ta čuda ljubavi moguće nam je činiti.
Isus hrani gladne: Isus je u više navrata posegnuo za čudom gledajući pred sobom narod koji nema ništa za jesti. U današnjem odlomku čujemo njegove učenike koji mu savjetuju neka narod otpusti da se sklone po okolnim selima i zaseocima i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju. Rješenje koje Isusu nude učenici nije nimalo prihvatljivo. Zna unaprijed da ogromna većina nema čime kupiti hranu. Zato Isus, odbijajući njihov prijedlog, reagira riječima: „Podajte im vi jesti“. Isus zna da učenici nemaju hrane da bi mogli ponuditi tolikom svijetu, ali ne dopušta olako rješenje, u smislu: „Nek' se snađu.“ Isus želi barem to: da učenici traže neka rješenja, da se zapitaju: možemo li mi u čemu pomoći tim ljudima koji su u potrebi?
Činjenica je da mnogi ljudi danas umiru od gladi, ne toliko u našoj sredini koliko u siromašnim predjelima svijeta gdje hara bijeda. Ali Isusovi učenici danas snose odgovornost za to. Istina, nitko od nas ne može sam riješiti te probleme. Ali svatko od nas može sudjelovati s nekom svojom mrvicom. Isus ne želi pretvarati kamenje u kruh, ali je spreman umnožiti kruh ljudskog dara i ljudske solidarnosti. Nije Isusu problem umnožiti kruh koliko umnožiti ljudska srca za ljubav i solidarnost. Naša zemlja daje više nego dovoljno kruha za sve. Ne znam napamet podatak koliko se samo kruha godišnje baci u našoj domovini, da ne govorimo o drugima. Uplašimo se tog podatka. Pa zašto onda neki moraju umirati u nedostatku kruha? Dokle će Bog ovo gledati? Svaki put kada Isus umnaža kruh, umnaža onaj kruh koji je netko donio, koji je netko darovao. I gotovo, se uvijek potvrđuje, na kraju svega, nakon što su svi jeli, ostane još puno više nego što je na početku bilo. Čovjek, darujući, neće nikada izgubiti. To samo misle one sitne i škrteduše. Iskustvo velikodušnih je drukčije. Isus je dao jamstvo svojim učenicima kada im je rekao: „Dajte i dat će vam se“. I ta se istina stalno potvrđuje.“ Biskup je propovijed završio obraćajući se prisutnima riječima:
„Draga braćo i sestre, slavimo blagdan Tijelova, svetkovinu kojom zahvaljujemo Isusu što nam je u daru kruha, u Euharistiji, ostavio za hranu samoga sebe. Taj kruh je naša snaga na putu vjere i ljubavi. Po tom kruhu on želi u nas prenijeti svoje osjećaje za Boga i čovjeka. Isus želi da njegovi vjernici koji blaguju taj kruh koji silazi s neba i sami budu kruh drugima: po dobroti, po ljubavi, po služenju. Svi mi znamo što znači kada se za nekoga veli da je „dobar kao kruh“. Neka nas euharistijski kruh koji često blagujemo ne ostavi nikada ravnodušnima prema ljudima koji trpe od gladi: ne samo gladi kruha, nego i gladi ljudske blizine, lijepe riječi, ohrabrenja, malih usluga i znakova ljubavi. Ovog kruha gladuju i mnogi među nama. Na koncu, nitko od nas nije toliko sit da ne bi imao potrebu i ovog drugog kruha. Neka Isus umnoži one koji će znati biti kruh za druge da takvih nikada ne ponestane ni u našoj sredini. Amen.“
Nakon misnog slavlja krenula je tijelovska procesija središtem grada. Na misnom slavlju i u tijelovskoj procesiji sudjelovali su brojni vjernici: ministranti, djeca, djevojke i gospođe u narodnim nošnjama, Puhački orkestar. Baldahin iznad Presvetog Oltarskog Sakramenta nosili su članovi Povijesne postrojbe Ličke pukovnije. Na misnom slavlju i u procesijskom hodu pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.
Euharistijskom slavlju i procesiji pridružili su se učenici, njih 34 od 2. do 6. razreda iz Splita, predvođeni voditeljicama iz misionarske udruge Zdenac – Zdenac Milosrđa koji sudjeluju u projektima za učenike osnovnih škola pod motom koji im je utisnut na bijelim košuljama „Učimo živjeti.“
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
