Teološki naglasci u dokumentu Porta fidei, pape Benedikta XVI. s pastoralnim smjernicama

Konačno, prošle nedjelje (21. nkg, godina B) smo slušali u Ivanovu evanđelju kako je Isus bio svjestan da je među njegovim bližim učenicima bilo onih ne vjeruju (usp. Iv 6,64). Na koncu Matejeva evanđelja, također čitamo kako neki od prvih Isusovih učenika, dok su bili u susretu s uskrslim Isusom na gori u Galileji, posumnjaše (usp. Mt 28,17). Evanđelisti se dakle ne ustručavaju govoriti o sumnji i nevjeri među Isusovim učenicima, nagovješćujući dramu borbe vjere i nevjere ne samo u svijetu, nego i unutar same Crkve.

To je dakle Papina prva zabrinutost, odnosno motiv zbog kojeg piše ovo pismo. Zato već u početku Pisma poziva na ponovno otkrivanje vjere upućujući na Evanđelje u kojem se vjera otkriva na radostan način: Smarijanka, susret s Isusom na studencu, voda živa... Isto tako, evocira se odgovornost čitatelja – nas, dozivajući u svijest značenje izraza „sol zemlje“ (Porta fidei, br. 3). Mi smo „sol zemlje“, ili bi barem trebali biti. Na nama je dakle odgovornost!

Priliku za stavljanje ovakvog naglaska i proglašenje Godine vjere, Papa nalazi u dvije obljetnice koje nam se ove godine poklapaju: pedeseta obljetnica otvaranja II. Vatikanskog koncila i dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve. Ove dvije obljetnice su međusobno povezane na način da je KKC „istinski plod“ II. Vatikanskog koncila i „sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze“. Da bi naglasio ovu poveznicu, Papa je upravo zato za zasjedanje Biskupske sinode u listopadu ove godine, uzeo temu Nove evangelizacije za prenošenje kršćanske vjere. Želi se potaknuti na „ponovno otkrivanje“ vjere na koje je upozorio još papa Pavao VI, neposredno nakon završetka II. Vat. koncila kada je on sam već tada proglasio Godinu vjere (1967. godine), u spomen na 1900. obljetnicu mučeništva apostola Petra i Pavla.

Ovdje dolazimo do drugog Papina razloga za zabrinutost, a to je tumačenje, odnosno ispravno tumačenje dokumenata II. Vat. koncila. U petom odlomku Pisma, pozivajući se na Ivana Pavla II., papa Benedikt govori o koncilskim tekstovima koji „ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj“, koji su „stručni i mjerodavni tekstovi Učiteljstva unutar crkvene predaje“. Ti tekstovi dakle trebaju biti čitani na primjeren način, što znači unutar crkvene predaje i duhu te iste predaje.

Usuđujem se ovdje spomenuti naglaske jedne profesorice dogmatske teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, dottoresse Ilarie Morali. Kod nje sam slijedio jedan kolegij na temu spasenja nekršćana. Govoreći o dokumentima II. Vatikanskog koncila pa i o samom pontifikatu Ivana Pavla II (koji je tada još bio živ, ožujak 2005.), profesorica je upozorila na veliki optimizam u koncilskim dokumentima pa i u samom pontifikatu pape Ivana Pavla II., koji može biti tumačen na krivi način. Na primjer u GS 22, gdje se govori o Kristu novom čovjeku i gdje se naglašava univerzalizam spasenja u Kristu, donose se sljedeće riječi:

To [otajstvo spasenja u Kristu] ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući daje Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju.

 

Ovaj i slični tekstovi, pogotovo iz Nostra Aetate, uzeti „zdravo za gotovo“, mogu se krivo tumačiti na način koji ne bi išao u prilog misijskom djelovanju Crkve, a samim time i širenju vjere, što Papa želi naglasiti. Zato profesorica Morali govori da bi se većina sličnih koncilskih tekstova trebala zapravo čitati s dodatnim tumačenjima – fus notama koje su bile prisutne u drugoj, radnoj ediciji dokumenata.

Ako dakle želimo da nam Koncilski dokumenti budu „siguran kompas“, kako to spominju i papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI., onda ti dokumenti trebaju biti čitani „na primjeren način“, „unutar crkvene predaje“ i Tradicije (pisano velikim slovom!). To je dakle, drugi razlog Papine zabrinutosti, i to više puta spominje, a na to se pozivaju, kako ćemo vidjeti, i potpisnici Note s pastoralnim smjernicama koja slijedi Papino pismo.

Da bi naglasio ovu potrebu ispravnog tumačenja koncilskih dokumenata, Papa u svome Pismu, kako smo već mogli primijetiti, često koristi izraz „ponovno otkrivanje“: ponovno otkrivanje vjere, ponovno otkrivanje radosti vjere, ponovno otkrivanje sadržaja vjere. Ovim izrazima Papa nam implicitno sugerira ponovni povratak na izvore koje u bogatoj mjeri i na harmoničan način susrećemo u temeljima dokumenata II. Vat. koncila. Prvi od tih izvora je Riječ Božja, a kako se radi o temi vjere, jasno je zašto Papa u svome Pismu najviše spominje svetoga Pavla koga nazivamo „apostolom naroda“, upravo zbog žara njegove vjere koju je prenosio na druge narode. Drugi izvor koji nam Papa sugerira je otačka teologija, i to prije svega sveti Augustin. I inače u tekstovima pape Benedikta možemo često primijetiti pozivanje upravo na sv. Augustina. Augustin nam je, kao i Pavao, vrlo interesantan upravo po pitanju vjere i obraćenja. Sjetimo se sličnosti u životima Pavla i Augustina koje povezuje iskustvo radikalnog obraćenja te kasniji žar propovijedanja i širenja vjere.

Kod Pavla, Papa posebno ističe „vjeru ljubavlju djelotvornu“ (Gal 5,6; Porta fidei, br. 6): „Caritas Christi urget nos!“ (2 Kor 5,14; Porta fidei br. 7), te Pavlovo razlikovanje ovih dvaju čina: „srcem vjerovati“ i „ustima ispovijedati“. Srcem vjerovati bi bio prvi čin kojim se prispijeva k vjeri. Taj čin je dar Božji, milost koja č. preobražava u dubini bića. Ustima ispovijedati, drugi je vid vjere koji se odnosi na javno svjedočenje i djelovanje. Papa u ovom posljednjem prepoznaje imperativ: vjera obvezuje na svjedočenje, zahtijeva društvenu odgovornost, sve ono što nam poručuje događaj Duhova. Ispovijedanje vjere je osobni, ali i zajednički čin. Ono je važno zbog svjedočenja i prenošenja vjere. Papa ovdje spominje brojne osobe u današnjem društvu koje, „iako tvrde da nemaju dara vjere“, iskreno traže posljednji smisao, konačnu istinu. Ovo iskreno traženje možemo prepoznati kao uvod u vjeru, koji ljude vodi na put vjere, prema „vratima vjere“.

Zašto Papa ovdje rado citira Augustina? On se ovdje oduševljava Augustinovom mišlju da se vjernici „vjerom jačaju“. Zato papa Benedikt poziva danas svoju i Augustinovu subraću u biskupstvu da mu se pridruže u ovom spomenu „dragocjenog dara vjere“ – u Godini vjere. Pet je glagola koje se, vezani uz vjeru, spominju u 8. odlomku Papina Pisma: slaviti, razmišljati, ispovijedati, bolje upoznati i prenositi. Sve sažeto: ponovno otkriti sadržaje vjere. Tu zadaću Papa pripisuje i svakom vjerniku jer želi da „Godina vjere pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom“. Vrlo konkretno i vrlo jednostavno, nudi nam se primjer sv. Augustina gdje se u svojoj propovijedi obraća vjernicima koji su u prvim stoljećima morali napamet učiti Vjerovanje, te im je to služilo kao svakodnevna molitva [kad bi barem tako danas bilo...]. Vjernicima koji su dakle upravo izmolili Vjerovanje, Augustin upućuje ove riječi:

„Vi ste, dakle, to primili i izmolili, ali u umu i srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati u svojim krevetima, o tome razmišljati na javnim mjestima i to ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti“ (sv. Augustin, Sermo 215, 1).

 

Zar nas ove riječi sv. Augustina ne podsjećaju na onaj tekst iz Knjige ponovljenog zakona:

₄Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! ₅Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! ₆Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. ₇Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. ₈Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! ₉Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim! (Pnz 6)

 

Opet nam se dakle sugerira divna sprega sv. Pisma i otačke teologije, u ovom slučaju Augustina i starozavjetnoga teksta iz knjige Ponovljenog zakona.

Polazeći od gore spomenutog Pavlovog razlikovanja u vjeri, „srcem vjerovati“ i „ustima ispovijedati“, Papa razvija temu fundamentalne teologije o odnosu sadržaja i čina vjere. Poznavanje sadržaja vjere je bitno da bi se dao vlastiti pristanak, umom i voljom. Poznavanje uvodi u puninu otajstva spasenja.

U tom smislu Papa, u zadnjoj trećini svoga Pisma, u 11. i 12. odlomku, ponovno ističe vrijednost KKCa kao ploda II. Vat. koncila, citirajući pritom apostolsku konstituciju Fidei depositum Ivana Pavla II, napisanu prije dvadeset godina, na tridesetu obljetnicu Koncila, upravo prigodom objavljivanja KKCa. Tu se isti Katekizam spominje kao doprinos, pravilo i sredstvo: „doprinos obnovi čitavoga crkvenoga života“, „pravilo za poučavanje“ te „sredstvo u službi crkvenog zajedništva“. Papa Benedikt ističe vrijednost KKCa kao sredstva za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere. U njemu je vrlo vidljiva, Papi tako draga, sinteza sv. Pisma, otačke teologije i crkvenoga Učiteljstva, te snaga svetačkog svjedočenja vjere. Katekizam je zato „stalni spomen“ Crkve koja promišlja o vjeri. On je sredstvo koje pruža potporu vjeri, i to upravo danas kad je vjera izložena brojnim pitanjima nastalih zbog promjene mentaliteta suvremenog društva, te suvremenih izazova znanosti. Upravo je zato papa Benedikt pozvao Kongregaciju za nauk vjere da donese Notu sa smjernicama za obilježavanje Godine vjere, pri čemu bi KKC, uz Dokumente II. Vat. koncila, trebao biti nezaobilazno sredstvo.

U zadnja tri poglavlja svoga Pisma, Papa poziva na hrabrost, te potiče čitatelje da usmjere pogled u Krista, Mariju, apostole, mučenike, te muževe i žene koji su nam dali svjedočanstvo vjere. Jasno da Pismo ne može završiti bez ponovnog spomena na sv. Pavla koji vjeru veže uz ufanje i ljubav, koji Timoteja potiče da teži vjeri i postojanosti u vjeri, te koji se zajedno s apostolom Petrom raduje zbog životnih nevolja jer zna da „nevolja rada postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom“, a „nada pak ne postiđuje!“.

Na sažet, gotovo taksativan način, možemo zaključiti sljedeće:

• glavni motiv Papina Pisma je zabrinutost zbog krize vjere u suvremenom društvu;

• vezano s time, Pismo je poticaj svim vjernicima na ponovno otkrivanje i prenošenje radosti vjere;

• konkretna prigoda za to su dvije obljetnice: 50. obljetnica II. Vat. koncila i 20. obljetnica KKC;

• tekstovi jednog i drugog nude nam se kao sredstvo za ponovno otkrivanje i prenošenje vjere u duhu biblijske i otačke tradicije Crkve, u krilu koje su ovi tekstovi nastali.

Ako pismo uzmemo u ruke, primijetit ćemo da je Papin tekst, kao i inače, jednostavan i razumljiv, a istovremeno dubok i ozbiljan. Njegovo nastojanje oko gore rečenoga, otkriva nam njegovu želju da nam blago koje već posjedujemo – Koncil i Katekizam – ne ostane neiskorišteno.

Upravo na ovoj liniji je satkana i Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere koju su potpisali Papin nasljednik na čelu Kongregacije za nauk vjere kardinal William Joseph Levada te nadbiskup Luis Ferrer Ladaria, moj dragi profesor s Gregorijane. Sjetimo se da je kardinal Levada zapravo Šeperov drugi nasljednik u službi pročenika Kongregacije za nauk vjere, te da je 2007. godine bio u Zagrebu prigodom obilježavanja 25. obljetnice smrti kardinala Šepera. Nota o kojoj govorimo već u svom uvodnom dijelu ističe nastojanje aktualnog Pape oko ispravnog prihvaćanja Koncila, i to odbacivanjem takozvane „hermeneutike diskontinuiteta i raskida“ te promicanjem obnove Crkve „u kontinuitetu“, ne zanemarujući, dakle, nego, što više, oživljujući duh biblijsko-otačke tradicije. U tu svrhu Nota nas vraća na početke, citirajući riječi pape Ivana XXIII. iz njegova govora na svečanom otvaranju Koncila. Prema tim riječima, cilj Koncila je „prenijeti nauk u čistom i netaknutom obliku, bez ublažavanja ili netočnog predstavljanja“, tako da se „to sigurno i nepromjenjivo učenje, koje se mora vjerno poštivati, produbljuje i predstavlja na onaj način koji odgovara zahtjevima našeg vremena“. U tu svrhu su nasljednici pape Ivana Dobrog, svakih par godina nakon koncila sazivali Biskupske sinode sa sljedećim naglascima-temama (izdvajamo sažeto iz naslova):

1. Očuvanje i jačanje katoličke vjere – u Godini vjere, 1967.

2. Ministerijalno svećeništvo i pravda u svijetu, 1971.

3. Evangelizacija u suvremenom svijetu, 1974.

4. Kateheza u našem dobu, 1977.

5. Kršćanska obitelj, 1980.

6. Pokora i pomirenje u poslanju Crkve, 1983.

7. Poziv i poslanje laika u Crkvi i svijetu, 1987.

8. Odgoj i izobrazba svećenika u sadašnjim okolnostima, 1991.

9. Posvećeni život i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu, 1994.

10. Biskup: poslužitelj evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta, 2001.

11. Euharistija – izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, 2005.

12. Božja riječ u životu i poslanju Crkve, 2008.

13. Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere, 2012.

Nakon veličanja vrijednosti Koncilskih tekstova te KKC, ponavljajući naglaske Papina Pisma, Nota prelazi na konkretne pastoralne smjernice podijeljene u četiri grupe – razine:

• na razini opće Crkve;

• na razini biskupskih konferencija;

• na biskupijskoj razini;

• te na razini župa, zajednica, udruga i pokreta.

U svakoj od ove četiri grupe donosi se po deset smjernica koje bi trebale služiti kao „pomoć bilo za susret s Kristom, bilo za upoznavanje sadržaja vjere“.

 

Smjernice su sljedeće:

 

I. Na razini opće Crkve

1. trinaesto zasjedanje Biskupske sinode, listopad 2012.

2. hodočašća Petrovoj Stolici i u Svetu zemlju

3. marijanska hodočašća i poticanje na češće obraćanje Mariji u Godini vjere

4. svjetski dan mladih u Rio de Janeiru

5. simpoziji, skupovi i veća okupljanja na međunarodnoj razini

s ciljem svjedočenja vjere i upoznavanja sadržaja katoličkoga nauka

6. iščitavanje i proučavanje glavnih dokumenata II. Vat. i KKCa

osobito svećenički kandidati, propedeutička godina

7. promicanje Papinih homilija, kateheza, govora i nastupa

8. ekumenske inicijative

organizacija jednog međunarodnog ekumenskog slavlja

9. osnivanje Tajništva koje će koordinirati sve inicijative vezane uz Godinu vjere

10. euharistijsko slavlje na završetku Godine vjere

slavlje će predvoditi Sveti Otac

a tom prilikom će biti obred svečanog obnavljanja ispovijesti vjere

 

 

II. Na razini biskupskih konferencija

1. organizacija studijskog dana posvećenog temi vjere

2. ponovno objavljivanje dokumenata II. Vat. i KKCa, te Kompendija KKCa

po mogućnosti u skromnijem i dostupnijem džepnom izdanju radi veće dostupnosti,

distribucija istih tekstova elektroničkim sredstvima

3. prevođenje dokumenata II. Vat., tamo gdje još nisu prevedeni, misijski krajevi

4. uređivanje tv i radio emisija, filmovi, posvećenih temi vjere

služiti se novim komunikacijskim jezicima i sredstvima

5. upoznavanje svetaca i blaženika – svjedoka vjere

koristeći opet suvremena sredstva društv. priopćavanja

6. isticanje odnosa vjere i umjetnosti

to iskoristiti u katehetske svrhe

7. upoznavanje sadržaja KKCa u centrima za teološke studije, sjemeništima, i kat. sveučilištima

8. pripremanje brošure i listića apologetskog karaktera

distribucija istih u što većem broju

9. preispitivanje mjesnih katekizama

provjeriti njihovu usklađenost s KKCom

10. preispitivanje prisutnost sadržaja KKCa u Temeljnim uredbama za formaciju svećenika

kao i u kurikulumu njihovih teoloških studija

 

III. Na biskupijskoj razini

1. proslava otvaranja Godine vjere i njeno svečano zaključenje

u duhu odgovora na Papin poziv:

„ispovijedati vjeru u katedralama i crkvama u cijelom svijetu“

2. organizacija studijskog dana posvećenog KKCu

uz sudjelovanje svećenika, posvećenih osoba i katehista

tada po mogućnosti upriličiti i susret predstavnika istočnih katoličkih biskupija

radi svjedočenja o posebnoj osjetljivosti i liturgijskoj tradiciji unutar jedne vjere u Krista

3. svaki biskup, bi trebao napisati jedno pastoralno pismo temi vjere

u kojem bi se istaknula važnost II. Vat. i KKCa

4. organizacija katehetskih susreta koji bi trebali biti pomoć u otkrivanju ljepote vjere

5. procijeniti koliko i kako su II. Vat i KKC prihvaćeni u biskupiji, osobito u katehezi

6. u trajnoj formaciji klera

staviti naglasak na dokumente II. Vat. i KKC

obrada tema: navještaj Krista uskrslog; Crkva – sakram. spasenja;

evangelizacijsko poslanje u današnjem svijetu; vjera i nevjera (Rijeka 9/2012)

vjera, ekumenizam i međureligijski dijalog; vjera i vječni život....

7. organizacija pokorničkih slavlja, osobito u korizmi...

ispovijedanje grijeha protiv vjere

8. staviti naglasak na dijalog između vjere i razuma

unutar akademskog kruga i svijeta kulture

9. susreti s osobama koje se ne izjašnjavaju vjernicima ali traže konačni smisao...

[agnostici...?!]

10. korištenje dobrih katehetskih pomagala u katoličkim školama

s naglaskom na Kompendij KKCa, Youcat i sl.

 

 

 

IV. Na razini župa, zajednica, udruga i pokreta

1. poticanje vjernika na čitanje i razmišljanje o Papinom pismu Porta fidei

2. poticanje vjernika na intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji

3. ponovno proučavanje dokumenata II. Vat. i KKCa od strane svećenika

iste koristiti u katehezi, propovijedanju, pripremi za sakramente

naglasiti temu vjere

4. korištenje KKCa od strane katehista

5. širenje KKCa za vrijeme blagoslova kuća, krštenja odraslih, slavlja sakramenata...

6. promicanje pučkih misija

7. zalaganje u novoj evangelizaciji

od strane članova ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života

i to, sukladno vlastitim karizmama, te u vjernosti sv. Ocu i zdravom nauku (!)

9. davanje posebnih inicijativa u obilježavanju Godine vjere

od strane crkvenih udruga i pokreta, te u suradnji s mjesnim biskupijama (!)

10. prenošenje vlastitog iskustva vjere i ljubavi od strane svih vjernika

u tom smislu, njegovati dijalog s drugim vjerama, religijama, pa čak i ateistima...

 

 

  Vijesti - Sve